Priča
Bezimene
Lica poznata, često viđena nakon različitih priredbi,
koncerata, prijama, kulturnih slavlja poput Dana
grada, otvorenja neke ustanove... Teško je reći njihovo
ime. A lik je tako poznat da bi se mogao zareći da su ti
osobe koje toliko puta susrećeš u društvu poznatih ljudi
sasvim bliske. Odjevene sasvim jednostavno, osobe ni
po čemu upamtljive osim po stalnom prisustvu. Napose
za stolovima koji obiluju hranom i pićem. Tu se sasvim
prirodno uklope i nađu neko svoje mjesto.
Što će ove tu? Nemaju veze s vezom, kažu upućeni
u kulturu. Što god staviš na stol, nestat će. Pa mogu li
već shvatiti da je ovo skup od struke, za ljude koji se
bave time o čemu je riječ! Ali ne, evo ih opet. Još nismo
zaboravili prošlotjedni koncert, a evo ih na političkom
skupu. I to ih zanima. Blagi Bože, ne mogu iz svoje
kože. I da hoćeš izbjeći ove sveprisutne i neizostavne
pratitelje manifestacija, teško ćeš uspjeti. Kako saznaju
za godišnjicu udruge, otkuda im mjesto održavanja izložbe!
Nekako saznaju i hop, evo ih.
A što vam smetaju? Nikome ništa ružno ne kažu,
nikoga nikada ne gurnu, sve se boje približiti stolovima
nakon nekog događaja. Tek kada čuju voditeljev poziv
na domjenak ili na druženje uz stol, polako se priključe
ostalima. Ništa ne pitaju, ništa ne očekuju i samo se
utope u liniju kod stola. Bilo bi čudno da nisu tu. Navika
je gadna stvar, rekli bismo. I kad ih ne bi bilo, ovih
naših redovitih posjetitelja, zasigurno bi se činilo da
nešto nedostaje.
Ma ne dolaze one - da, to su uglavnom žene zrelijih
godina - zbog ovog ili onog važnog razloga, njima
je važan stol. Važno im je ugrabiti koje pecivo, neku slasticu
ili možda "fanak" staviti u torbicu, uvijek poluotvorenu
i spremnu za domaću zalihu ili možda večeru. I
popiti neko ukusno vino, jer toga kod kuće nemaju. A
nije da su siromašne, evo ih u vlastitim stanovima, u
katnicama, kućama na kojima bi mnogi pozavidjeli. Uvijek
su imale sve što im treba i sada im još treba, kada
će već prestati uzimati?
Imaju one i stanove i kuće, istina je, i dvorište.
Neke imaju i djecu. Ali novaca nemaju. Jedva im dotiče
za one troškove koje umirovljenici redovito plaćaju. Da
jedu zidove ili možda svoju nekada modernu kožnu
jaknu, ili stilski namještaj naslijeđen još od roditelja? Ne
mogu one iz svoje kože. Tako je kako je. Prilagodiš se
novoj situaciji. Bilo je isprve vrlo neugodno, ali kasnije
se praviš da nikoga ne gledaš i pustiš da svatko oko
tebe radi što treba u tom trenutku. A ti se samo priključiš
i tu si. S drugima. Malo kimaš glavom, oči oboriš i
vrlo udubljeno promatraš čega na stolu ima zanimljivog.
Jer, kod kuće toga nema.
Svi smo u istoj koži. Pa neka nam ne kažu da je nekomu
teže a drugima nije. Ja nikada ne bih uzeo ono
što mi ne pripada. Kad me pozovu na neku proslavu, nikada
ne sjednem u prve redove, da ne misle kako bih
volio biti viđen. Ja ću na kraj dvorane a ne kao ove dosadne
i naporne, nepozvane osobe. Prave se da nikoga
ne vide, a ispod oka ipak gledaju gdje će što više ugrabiti.
E, da sam najsiromašniji, ne bih ja uzeo sa stola
gdje nisam pozvan, nema šanse. Toliko se poniziti neću.
Makar kod kuće pio vodu i jeo suhi kruh. Neću dopustiti
da se o meni priča kao o ovima...
Nemam ja kod kuće puno tih, kako se kaže, finih
slastica, nemam. Ali dobro dođe vidjeti svijeta, čuti
ljude. Nisam baš jako gladna, ali tako je dobro u društvu
biti bar jedanput tjedno. Kao da živim za taj dan
kada znam da ćemo se opet okupiti pa mi nekako bude
drago da nas toliko ima. Puno ljudi već poznajem, i kimnem
im onako, u pozdrav. Ne znam im imena, mnogima,
ali vidim da su pametni ljudi, lijepo pričaju, dobro
su obučeni, jedino se sustežu kod stolova kao da je to za
nekog drugog pripremljeno a ne za nas koji smo došli
na priredbu. A meni to baš dobro dođe, i društvo i
hrana, i eto... Nisam sama. I nisam više gladna.
Katarina Čeliković
|
|
|
