Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 173
Riječ urednika
Meditacija
Aktualno
Križni put
Naša tema
Intervju
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Misije
Kršćanski stav
Kutak za katehete
Paulinum
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Priča
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Tema broja

Ovo je post koji mi je po volji

Kidati okove nepravedne

Zakoračili smo u Korizmu. Manje od mjesec dana dijeli nas od najradosnijega kršćanskoga blagdana - Uskrsa. Pripremajući novi broj, Uredništvo Zvonika promišljalo je napose o tomu trebamo li se uopće odricati u korizmi, a ako treba, čega bismo se trebali odricati? Unificirani odgovor teško je dati, ali Božja riječ uvijek je aktualna i može riješiti naše dvojbe. Ovih dana u razgovoru s prijateljima i znancima, čuli smo kako su se mnogi od njih odrekli materijalnih stvari, u smislu posta odnosno nekonzumiranja pojedinih vrsta hrane, među kojima prednjače meso i slatkiši, ali isto tako ima onih koji su se odrekli alkoholnih pića, cigareta, mobitela, kompjutora, pretjerane kupnje i mnogih drugih navezanosti koje nas svakodnevno zarobljavaju. Istina, sve je to hvale vrijedno, no, s druge strane postavlja se pitanje svrsishodnosti takvih odluka. Problem nastaje onda kada post postane sam sebi svrha, kada čovjek, na primjer, pred sobom unaprijed ima rezultate posta u smislu skidanja viška kila, čišćenja organizma od toksina, ali ne i duhovni smisao posta koji bi trebao biti jedini njegov razlog. Neki čak odlaze toliko daleko da rigoroznim postovima ugrožavaju svoje zdravlje. Prikazivanje žrtve odricanja od materijalnih stvari za neki uzvišeniji cilj, dobiva svoj pravi smisao tek kad postane i djelatan, bilo da se radi o osobnom duhovnom rastu, rastu obiteljske i župne zajednice ili sveopće Crkve. Što, dakle, koristi čovjeku osloboditi se na četrdeset dana materijalnih stvari ako ono duhovno ne nadjača materijalno? Je li stoga možda važnije, ali isto tako i teže, odreći se u korizmi oholosti, sebeljublja, ogovora, klevete, svađa, srditosti i drugih grijeha koje je ponekad teže kontrolirati nego potrebu za hranom. Istina, i konzumiranje hrane i pića lako može prijeći u grijeh ukoliko se radi o neumjerenosti, te bi odricanje od njih značilo i vježbanje u krjepostima. No, važnija od svega jest nakana posta. Postiti s jedne strane, a ne ljubiti brata čovjeka s druge strane, biti u zavadi s drugim ljudima i činiti drugima nepravdu, doima se kao beskorisno trapljenje koje Gospodinu nikada nije bilo milo. Koji je dakle smisao odricanja, osobito ako nakon korizmenoga vremena sve nastavimo po starom, ponekad čak u većem obujmu nego prije?

U tom smislu, riječi iz Knjige proroka Izaije daju jasni odgovor na promišljanje o postu koji je Gospodinu mio: Viči iz sveg grla, ne suspreži se! Glas svoj poput roga podigni. Objavi mom narodu njegove zločine, domu Jakovljevu grijehe njegove. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini. Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom. (Iz 58,1,4.6-8)

U prijevodu, uzalud je svaki post ukoliko smo nepravedni prema bližnjima (i ne samo njima) i nesenzibilizirani za onoga tko je u potrebi (materijalne i/ili duhovne naravi). Jedino i pravo pitanje na koje trebamo dati sebi odgovor jest jesam li u prvom redu čovjek spreman susresti se s Isusom na njegovu Križnom putu? Kao takva, korizma je vrijeme milosti, vrijeme koje nam je dano da bismo u tišini i skrovitosti preispitali svoj život, svoje odluke i odnos prema Bogu i drugim ljudima. Što bi onda za nas danas trebalo predstavljati: Kidati okove nepravedne, razvezivat' spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove? Jasno nam je da se ove riječi ne mogu tumačiti doslovno, budući da nije u našoj ingerenciji puštati na slobodu potlačene, u pravom smislu riječi. No, kako je to rastumačio papa Ivan Pavao II., u prenesenom značenju spomenute prorokove riječi čista su djelatna ljubav na koju smo svi pozvani: zauzimanje za pravdu općenito, borba protiv svakog tlačenja, zaštita dostojanstva osobe. Na ovu pak djelatnost posebno podsjeća Socijalni nauk crkve. Prema riječima Ivana Pavla II., Isus Krist nas poziva da prijeđemo "od solidarnosti s grijehom u solidarnost s njim za čovječanstvo". Ništa manje poticajnim ne čini se proglas Zaklade "Biskup Josip Lang" iz 2007. godine, u kojemu se kaže: Ne želimo samo globalizaciju kapitala, nego prije svega globalizaciju ljubavi, dobre volje i solidarnosti sa siromašnima i izrabljivanima. Želimo istinsku preobrazbu našeg društva. Istinska preobrazba nas samih, a onda u cjelini i našega društva, trebala bi nam svakako biti jedna od misli vodilja ove korizme, uza sve druge na koje nas poziva prorok Izaija.
/Željka Zelić/

Podijeliti kruh svoj s gladnima

U našim krajevima još uvijek nerado vidimo potrebne u svome okruženju. Radije tražimo razloge koji su određene ljude doveli do prosjačkog štapa, umjesto da im jednostavno pomognemo. Čak što više, u tom traženju razloga argumenti tih siromaha i često vrlo nesretnih ljudi niti ne uspijevaju doći do izražaja, jer ako logički razmišljamo - često je to naš zaključak - sami su si krivi.

Ovo korizmeno vrijeme je možda upravo prilika da pokušamo mijenjati svoje stavove u tom smislu. Jasno je da ne možemo pomoći svima i tako promijeniti svijet, ali to nije razlog za odustajanje. Ovdje mi na pamet pada divna rečenica iz qumranskog tumačenja Sv. pisma, koju je u svom filmu "Šindlerova lista" redatelj Steven Spielberg tako lijepo ukomponirao u te tragične scene: Tko god spasi jedan život, spasio je čitav svijet. Nema te krize koja može onemogućiti da čovjek dobre volje pomogne onom konkretnom čovjeku koji je u potrebi. Psihološka istraživanja pokazuju kako se oni koji daju priloge u humanitarne svrhe bolje osjećaju, a zacijelo nitko nije tako siromašan da ne bi mogao drugome na neki način pomoći. Jednom će to stvarno biti korica kruha kojom ću nekome pomoći da utaži tjelesnu glad, a drugi puta možda kakav drugi znak pažnje osobi koja je tjelesno sita, a duhovno umire od gladi.

Ovdje donosimo dva različita iskustva osoba koje su našle radost u pomaganju drugima. Obje su povezane s Caritasom, a znamo da je Caritas ljudsko lice Crkve. Takav vid pomoći, međutim, ne događa se sporadično, nego je djelo zajednice koja se odgovorno organizira. Neka to svima nama bude poticajem da i sami iskusimo kako su darovatelji stvarno anđeli sreće, kako to stoji na jednom Caritasovom plakatu.

O svojemu radu s onima koji su potrebi, za Zvonik govori djelatnica Caritasa Subotičke biskupije, pedesetpetogodišnja Marija Antunović, od koje doznajemo kako će uskoro biti šest godina kako radi u ovoj ustanovi. Za to vrijeme ulazila je i ulazi u mnoge domove starih, bolesnih, nesretnih ili manje sretnih ljudi. Što sam više s njima, sve mi se više povjeravaju, vjeruju, sve više ovise o meni i mojoj pomoći, sve me više smatraju članom obitelji, vrlo često jedinim članom obitelji, svjedoči naša sugovornica, dodavši kako je jedan od takvih korisnika i čika Rade koji ima 79 godina. Udovac je bez djece, a sestre s obiteljima žive u inozemstvu. Iako bolestan, svakoga četvrtka otvara mi vrata s osmijehom na licu a plave oči mi i bez riječi požele dobrodošlicu. Veoma rijetko mu netko zazvoni na vrata između dva četvrtka, kaže Marija, ponavljajući da je to jedan dobroćudni i pozitivni čovjek koji voli red, čistoću i urednost. Po njenim riječima, njihov dogovor od samoga počeka njezina dolaženja je taj da ona rasporedi poslove koje će raditi, a to su prije svega usisavanje i brisanje prašine u sobi, poslovi oko štednjaka i sudopere kao i ostali poslovi u kuhinji. Prema potrebi i mogućnostima, u sve to Marija uklapa i pranje prozora, zavjesa, lustera, vrata, pranje rublja, presvlačenje kreveta, peglanje i ostalo. Dok ja radim po stanu, on šeće oko mene i priča. Čini mi se da mu i roditelje poznajem, znam što im je mama kuhala dok su bili djeca. Osjetim da je jako zahvalan za sve što mu uradim i vidim da to veoma cijeni i poštuje, zorno svjedoči naša sugovornica. Svi moji korisnici, neki manje neki više dragi, svojim tužnim, teškim, nesretnim i veoma rijetko sretnim životnim pričama, uvukli su mi se pod kožu, kaže Marija, dodajući kako se trudi svoj posao obavljati profesionalno i najbolje što može u uvjetima koje zatekne. Srce, dušu i ljubav prema starima ne mogu odvojiti od tijela, zaključuje naša sugovornica koja živi s mužem i troje djece, no, unatoč brojnim obiteljskim obvezama za ljubav prema onima u potrebi uvijek pronalazi vremena. Njen primjer mogao bi nam biti dobar poticaj da ove korizme budemo na raspolaganju onima koji su u potrebi. Vrata Caritasa Subotičke biskupije u tom smislu svima su otvorena. Slično iskustvo u pomoći potrebnima s nama je podijelila i šezdesetšestogodišnja Ingeborg Putschögl, umirovljenica iz Linza. Rodom je iz Beograda, a dio svog života provela je i u Subotici, dok obitelj po završetku II. svjetskog rata nije bila protjerana te se naselila u Gornju Austriju. Svoje umirovljeničke dane Ingeborg provodi vrlo aktivno, osobito kao članica Foruma prijatelja Caritasa. Među ostalim, povjereno joj je "kumstvo" za projekt pomoći Caritasovoj pučkoj kuhinji u župi Sv. Terezije od Djeteta Isusa u Senti. Od veljače do prosinca 2008. godine u tu svrhu prikupila je 45000 eura. Govoreći o svom iskustvu, zorno nam je posvjedočila kako je velika radost kad čovjek može podijeliti kruh svoj s gladnima.

Ingeborg kaže kako nikad nije izgubila povezanost sa Suboticom, pa je zato osjeća svojim malim zavičajem. Svoj kontakt s Caritasom uspostavila je još kao djelatnica administracije Gornje Austrije. O svojoj tješnjoj povezanosti s Caritasom ona ovako svjedoči: Moja bliža povezanost s Caritasom počela je kad sam se priključila Forumu prijatelja Caritasa, koji je oformljen prije jedanaest godina. To je jednostavna povezanost ljudi različitih staleža, koje okuplja nakana materijalno poduprijeti Caritasove projekte. Forum čine osobe koje su aktivne u životu Crkve.

Govoreći o osmišljavanju prikupljanja priloga za projekt za koji je dobila "kumstvo", kaže da je kontaktirala mnoge tvrtke koje već ostvaruju suradnju sa Srbijom. U tih desetak mjeseci trebali smo se organizirati u prikupljanju pomoći, jer je već slijedio novi projekt. Svim sam se srcem dala na taj posao. Poslužila sam se kontaktima koje sam stekla tijekom svoje poslovne karijere. Dala sam se na pisanje pisama. Razaslala sam ih oko 300. Pisala sam raznim institucijama pozivajući na davanje priloga za taj projekt. S nakanom prikupljanja sredstava u svojoj župi, Ingeborg je organizirala sajam, kao što je to kod njih običaj. Potom se dala u organiziranje velikog dobrotvornog koncerta u suradnji s privatnim Sveučilištem Anton Bruckner iz Linza i to u dvorani kapaciteta 450 osoba. Za taj koncert smo pripravili i prigodni povijesni prikaz situacije u Senti uz pomoć Mire Poljaković i Rajka Ljubiča. Tako su mnogi stekli dobar uvid u situaciju ljudi kojima želimo pomoći. Taj film dojmio je cijeli Forum. U mojoj župi su svi znali o tom programu, pa su zato mnogi došli na koncert. Poslali smo veliki broj pozivnica za koncert i na kraju smo uspjeli prikupili 7000 eura. U istu svrhu bile su organizirane razne priredbe i akcije prikupljanja priloga, među kojima je bio i jednodnevni štand na kojemu smo prodavali punč. Nakon završenog prikupljanja Ingeborg zadovoljno svjedoči: Suma svih akcija je učinila da možemo pokriti cijeli projekt, tj. da tim ljudima i korisnicima i djelatnicima osiguramo pomoć za dogledno vrijeme. Veliko pouzdanje preč. Istvána Dobaija i njegovih suradnika je ovu suradnju učinila vrlo ugodnom. U skorom posjetu Caritasove pučke kuhinje u Senti Ingeborg je, kako sama tvrdi, doživjela vrlo dirljive trenutke, kakve nije imala tijekom cijelog svog radnog vijeka. To su trenuci koji se ne mogu opisati. Susret s tim starim ljudima. Osjetiti i doživjeti tu zahvalnost nešto je posebno. Važna je ta povratna informacija i za te ljude, ali jednako tako i za darovatelje. Po povratku u Austriju ona će se pobrinuti da ta zahvalnost bude prenesena što širem krugu ljudi koji su pomogli, ali jednako tako i onima koji bi to mogli u budućnosti.
/Mirko Štefković/

Ne kriti se od onog tko je tvoje krvi

Kada prorok Izaija nabraja koji mu je post "post" po volji, onda na kraju dodaje: i ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi (Iz 58,7). To je Božja riječ. Što ona znači? Stavimo li umjesto riječi "post" riječ "djela ljubavi", onda to zvuči ovako: Bogu su mili oni koji ljube svoju rodbinu. Bogu je milo kad muž ljubi svoju ženu, kad žena ljubi svoga muža, kad roditelji ljube svoju djecu, kad djeca ljube svoje roditelje, kad se braća i sestre u obitelji međusobno ljube, kad se u obitelji poštuju stari. Divne su i poticajne riječi mudroga Siraha (usp. Sir 3,1-16). To je "hvalospjev" dužnosti prema roditeljima. Navodimo nekoliko redaka: Djeco, slušajte mene, oca svoga, i radite tako da se spasite. Jer Gospod slavi oca u djeci njegovoj i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko štuje oca okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju sabire blago. Tko štuje oca radovat će se sa svoje djece i bit će uslišen u dan molitve svoje. Tko časti oca svojeg, dugo živi; tko čini radost majci svojoj sluša Gospoda... Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi.

O obiteljskim krjepostima, tj. o ljubavi prema onima "koji su tvoje krvi", pisao je i sv. Pavao: Žene, pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gospodinu! Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima. Djeco, slušajte roditelje u svemu, ta to je milo u Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom" (Kol 3,18-19). Ovdje treba pridodati još jedan Izaijin tekst: Može li žena zaboravit' svoje dojenče, ne imat' sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću (Iz 49,15). Ovamo spada i krjepost rodoljublja. "Moje su krvi" i pripadnici mog naroda. Čitamo u Levitskom zakoniku: Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve! (Lev 19,17-18).

Što znači danas, u korizmi godine Gospodnje 2009., "ne kriti se od svoje krvi"? Što bismo trebali činiti da bismo u tom smislu ove korizme održali post koji je Gospodinu po volji? U ispitu savjesti treba provjeriti kakvi su naši odnosi u obitelji. Članovi obitelji su jedno drugom najbliži bližnji. Bližih nema. Njih treba najviše ljubiti. Posvađani članovi obitelji ili rodbine trebaju se pomiriti i obnoviti uzajamnu ljubav. Posebno treba provjeriti kakav je odnos mlađih prema starijima i tu učiniti kvalitativni pomak u ljubavi. Također učiniti sve što je u našoj moći da se zaštiti život nerođenih. Oni su najmanja "najmanja" Isusova braća i sestre i najneviniji među nevinima. Njima je potrebna najveća zaštita. I još nešto. Svi trebaju provjeriti kakva im je ljubav prema sunarodnjacima. Ljubimo li doista svoj narod ili se "krijemo" od onih koji su "naše krvi", misleći da ćemo bolje proći u životu i u ovoj državi ako krijemo da smo npr. Hrvati? Ta opasnost u ovoj državi ne postoji za pripadnike nekih drugih naroda. Samo pripadnici našega naroda su podijeljeni. Treba se informirati, istraživati, čitati povijesne dokumente a ne utopiti se u "dnevnu politiku". To ne donosi blagoslov. "Post" (djela ljubavi) koji je Gospodinu po volji donosi prije svega slatke plodove onome tko ga obdržava. Djela ljubavi usrećuju i izvor su Božjega blagoslova i uslišanja: Tad će sinut' poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja Pravda, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Jahve će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će: "Evo me!" (Iz 58,8-9; vidi i retke: 10-12).

Neka nam svima bude blagoslovljena korizma življenjem "posta" koji Bog želi, kako nam je to prenio prorok Izaija.
Andrija Anišić