Riječ urednika - Piše: mr. Mirko Štefković
Primi, da možeš
davati
Stara latinska poslovica kaže da
nitko ne može dati ono što nema. Na
prvi pogled nam se to čini tako
jasno da o tome uopće niti nemamo
što raspravljati. Međutim, ako tu rečenicu
primijenimo na različite
svoje životne situacije, onda se o
njoj itekako da raspravljati. Ustvari,
i dalje ta stara mudrost čvrsto stoji,
ali se u nama može roditi određeni
nemir kad osjetimo kako bismo
ustvari trebali nešto dati a ne nalazimo
ništa prikladno. Odabir pravoga
dara za obljetnice i slavlja
svakako iziskuje posebnu pažnju, no
ovoga puta htio bih se osvrnuti na
ono što se rađa u našim srcima u susretu
s potrebnima. Zašto se tada u
nama zna roditi nelagoda? Odbojnost?
Možda čak i prezir ili strah?
Svaki takav susret s konkretnom potrebom
iziskuje jedinstveni odgovor
na sva ova i druga pitanja, koja nas
tada zapljusnu.
Traženju nekog načela kojim
bismo se mogli povesti u odgovaranju
na gornja pitanja moguće je pristupiti
s različitih strana. Ovdje bih
želio navesti samo jednu. Prije
svega ne smijemo zaboraviti kako
smo i sami najprije trebali primati,
kako bismo uopće nešto od toga
kasnije mogli dati. Dovoljno je
samo pomisliti na dar života i sve
ono čime su nas naši najbliži pomagali
da stanemo na svoje noge. Koliko
je samo bilo potrebno primati,
učiti, vježbati, ponavljati, učiti na pogreškama...
Ipak, sve ono što smo
primili tek tada je postalo stvarno
naše kad smo mu dali neku crtu
svoje osobnosti, kad smo to ustvari
usvojili. Tako, na primjer, iako su
nas roditelji naučili govoriti, svatko
od nas ima karakterističnu boju
glasa, način artikuliranja glasova,
naglašavanja, jer smo usvojili sposobnost
govora na jedinstven i neponovljiv
način. Slično se događa sa
svime što bitno određuje naš život.
Kada o tomu razmišljamo u
svjetlu naše vjere, postaje nam još
jasnije koliko smo neprestano upućeni
na Onoga koji jedini može davati
a da prethodno ne mora primati.
Bez obzira na životni stalež, na "stupanj"
rasta u vjeri, nema onoga vjernika
koji od Gospodina ne bi imao
što više tražiti i primiti. To je jednostavno
upisano u našu narav. Zašto
nam je ipak ponekad tako teško
prihvatiti da smo potrebni, da nismo
sami sebi dostatni, da smo upućeni
na nekoga? Grijeh je zapravo često
baš to naše negiranje upućenosti na
drugoga, bilo da se radi o bližnjima,
bilo da je u pitanju Bog. Zato smo u
ovom korizmenom vremenu pozvani
najprije otkriti gdje smo mi to
i čega potrebni. Odmjereni postovi i
odricanja, u granicama naših stvarnih
mogućnosti, mogu nam znatno
u tomu pomoći. Kad osjetim tjelesnu
glad i odlučim ne odgovoriti
odmah na tu svoju potrebu, lakše ću
spoznati i onu duhovnu glad. Jednako
je i s drugim odricanjima, koja
nam pomažu otkriti koliko smo navezani
na pojedine stvari. Kad osjetimo
koliko nam nedostaju, koliko
smo ustvari na njih navezani, a
možda čak i od njih ovisni, lakše
ćemo spoznati koliko bismo ustvari
trebali biti navezani na Gospodina
koji jedini daruje potpunu slobodu.
U ovom broju našeg Zvonika
posvetili smo puno pozornosti poticajima
za korizmu. Osobito smo donijeli
i nekoliko iskustava ljudi koji,
budući da su primili, mogu davati i u
tom davanju opet primaju, i to onu
pravu radost srca koju sam Gospodin
daruje. Neka nam svima to bude
jedan od poziva da i sami najprije
otvorimo svoja srca Gospodinu i obilje
njegovih darova, kako bismo ih
kasnije, nakon što smo ih usvojili,
mogli darovati drugima. A radost
srca ja zagarantirana. Zato svima
želim puno radosti upravo tijekom
korizme.
Vaš urednik
|
|
|
