Upoznajmo Bibliju - Piše: mr. Endre Horváth
Mudrost ovog svijeta i Božja ludost
Prva poslanica Sv. Pavla apostola Korinćanima
Uvod
Naviještanje evanđelja uvijek je
povezano uz snagu svjedočanstva žive
riječi, možda je to razlog tomu što
Pavao u svojom navještaju Božje riječi
relativno kasno primjenjuje oblik pisane
riječi. Kada, međutim, počinje pisati,
onda pisma namijenjena pojedinim
zajednicama ujedno piše za sve generacije.
Cilj njegovih pisama je da
barem djelomice zamijene prisustvo
apostola u crkvama žednim uputa.
Nama kasnim potomcima su ova pisma
također ostala. Nije lako prikazati jedno
po jedno pismo koje potiče iz pera
apostola Pavla, jer ono zbori prema potrebama
date zajednice, povremeno
diskutirajući o najrazličitijim problemima.
Zato je možda korisnije jednostavno
dati predokus iz Apostolovih
pisama odnosno poslanica.
Ovdje prikazujemo Prvu poslanicu
sv. Pavla napisanu crkvi u Korintu,
iz koje ćemo izdvojiti jednu možda
manje poznatu temu o svjetskoj mudrosti
i Božjoj ludosti. Ovo tema nam
ujedno rasvjetljuje veliki duh apostola
Pavla.
Sumnje korintskih kršćana
Za vrijeme svoga naviještanja,
apostol Pavao se nikada nije zadovoljavao
time da jednostavno samo ispriča
radosnu vijest Evanđelja. Za njega je
propovijedanje značilo stupanje u zajednicu
s njegovim slušateljima, koje
nije želio istrgnuti iz njihova svijeta,
nego ih takve kakvi su bili obratiti
Kristu, izvesti na Kristov put. "Svima
bijah sve da pošto-poto neke spasim"
(9,22). Ovo stupanje u zajednicu i suosjećanje
često je značilo i to da je bio
spreman voditi teške polemike s onima
koji su mu bili povjereni ako u njihovom
životu i shvaćanju Isus Krist nije
bio stavljen iznad svega. U jednu ovakvu
polemiku, vezanu za grčku filozofiju,
umiješao se apostol Pavao s vjernicima
koji su živjeli u Korintu.
Bit grčkog duha izražena je na
području filozofije i retorike, te su zato
ove dvije stvari Grci poštivali preko
svake mjere. No, baš one postaju preprekom
za propovijedanje Evanđelja.
Korintski kršćani, nakon iščeznuća
prvog oduševljenja obraćenja počinju
mjerilima svoje kulture odnosno filozofijom
mjeriti apostola Pavla i samoga
Krista. Imaju dojam da je baš Križ protivan
svakoj mudrosti, da je sablazan,
jer je besmislen. Sam pak apostol,
usprkos svom silnom znanju, nije im
sposoban propovijedati Evanđelje po
zahtjevima grčke retorike. Tako oni
stavljaju pod upitnik kako propovjednika,
tako i već prihvaćeno Evanđelje.
Apostol Pavao odmah prepoznaje
kolika opasnost prijeti vjeri zajednice i
spreman je odmah reagirati. Veličinu
svoga duha pokazuje vladanjem, tj.
kako odgovara na sumnje korintskih
kršćana: ne odgovara odozgo, koristeći
svoj ugled, nego se spušta na njihov
stupanj. Uzima njihov križ te s
gledišta grčke filozofije stupa u bitku
na bojišnicu koju neprijatelj bira.
Sablazan križa i Božja "ludost"
Mjerite križ Isusa Krista mjerom
mudrosti i on vam se čini sablaznim,
dapače, ludošću - kaže im. U pravu
ste, križ je ludost, ali samo za one koji
se izgube, jer oni koji se spašavaju u
Kristovom križu mogu iskusiti Božju
snagu! Jer što vrijedi ta mudrost koja
je samo mudrovanje, ali ne utječe na
moj život, ne ispunja me preko njega
Božja snaga? O ovom uzaludnom mudrovanju
Pavao izjavljuje: "Zar ne izludi
Bog mudrost svijeta" (1, 20).
Zbog čega ove teške riječi na
ustima apostola naroda? Apostol Pavao
je, prema svjedočenjima njegovih pisama,
poznavao i cijenio grčku filozofiju.
Zašto, dakle, ovaj napadački stav u
njegovom pismu? Budući da Pavao
"Zbog spoznanja Isusa Krista sve otpadom
smatra" (Fil 3,8), čak i one privilegije
koje izabrani Božji narod
posjeduje u baštinu, koliko će više osuditi
mudrosti knezova ovog svijeta
(usp. 2,6). Sve što bi spriječilo čovjeka
da stigne do Isusa Krista, makar samo
po sebi ma koliko bilo dobro, Pavao
smatra za prepreku i bezvrijednim.
Iako je mudrost po sebi dobra,
ipak može postati preprekom na putu
ka Bogu. Filozofi su, naime, bili toliko
ponosni na svoje mudrovanje da nisu
željeli primijetiti same izvore mudrosti,
zatvorili bi oči da ne vide odakle izviru
život i mudrost. Je li moguće to drugačije
nazivati nego ludošću? Zato se svidjelo
Bogu, nastavlja Pavao, poniziti
mudrace i jednom "bezumnom" propovijeđu
spasiti vjernike (usp. 1,21).
Da, križ je sablazan i besmislenost. Židovi
traže znakove, traže očitovanje
sile i moći, a tko bi povjerovao da je
Božja snaga prisutna u Kristu raspetom
na križu. Grci pak hoće mudrost,
ali tko bi bio sposoban otkriti vječnu
Mudrost u Isusovoj nerazumnoj smrti
na križu? Je li moguće, dakle, naviještati
jednog ovakvog Boga koji je proturječan
svakom ljudskom očekivanju?
Moguće je, jer jedino Bog je izvor
snage i mudrosti, pa makar nam se pokazivao
u bilo kakvom obliku. Bog je i
onda snaga i mudrost, kada nam se na
križu pokazuje u slabosti i sablazni,
čak štoviše: "Jer ludo Božje mudrije je
od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi!"
(1,25).
Znači li to da nema potrebe za mudrošću,
jer se Bog predstavio u ludosti
križa? Nikako nije tako, kaže Pavao.
Mi također naviještamo mudrost, ali
ova mudrost je podrijetlom od Boga,
mudrost višeg reda. Ta mi kršćani smo
na dar dobili Duha Isusa Krista, a
"Duh sve proniče, i dubine Božje"
(2,10). On je pravi izvor mudrosti, nosilac
je kozmosa i uzdiže nas u život životvornoga
Boga. Jedna je mudrost,
koju jedino možemo dobiti preko raspetog
Krista, a on je ljubav sama: Božja
snaga i mudrost.
Nasuprot svjetske mudrosti, Bog
je sablazan smrti na križu pokazao kao
svoju mudrost. Ovom svojom izjavom
Pavao ne odbacuje samo mudrovanje,
nego ukazuje na izvor mudrosti, na
Božju ljubav koja nadilazi svako ljudsko
mudrovanje, koja nam se približila
po raspetom Kristu.
|
|
|
