Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 174
Riječ urednika
Meditacija
Uskrs 2009.
Tema
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Misije
Kršćanski stav
Kutak za katehete
Paulinum
Ekumenizam
Osvrt
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Intervju - Razgovarao: mr. Mirko Štefković

Intervju s bogoslovom Robertom Mađarićem

Molitva, otvorenost za slušanje i odgovor te bratska ljubav, ključ za rast Crkve u našoj sredini!

Robert Mađarić rođen je u Subotici, 3. svibnja 1987. godine, kao sin jedinac Ferenca i Margarete Mađarić, rođ. Milodanović. Živi i odrastao je u Đurđinu. Nakon završene osmoljetke, pohađa biskupijsku Klasičnu gimnaziju i malo sjemenište "Paulinum" u Subotici (2002.-2006.). U lipnju 2006. god., u želji za nasljedovanjem Kristova poziva, započinje studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Nakon završene dvije godine teološko-filozofskog studija, potvrdno odgovara na upit biskupa o mogućem studiju u Rimu. S početkom prvog semestra studijske 2008./2009. godine postaje student na Papinskom sveučilištu Gregoriana i član zajednice Papinskoga kolegija Germanicum et Hungaricum.

Zv.: Župa Sv. Josipa Radnika u Đurđinu spada među manje u našoj Biskupiji, no svoju životnost pokazuje i u tomu što ima bogoslova. Kako ste Vi doživjeli svoj duhovni poziv?
R. M.: Mislim da bi bilo teško odrediti konkretni trenutak rađanja moga duhovnoga zvanja. Najbolje bi bilo reći kako je riječ o polaganome procesu, čiji su tragovi zamjetljivi još od djetinjstva. Naime, još u predškolskom razdoblju pohađao sam sa svojom obitelji nedjeljno euharistijsko slavlje, a skupa s mojom bakom Marijom, koja me je čuvala, i ono svagdanje. Vjerojatno se u tom razdoblju rađaju neke prve naznake interesa za "događanja na oltaru", što je zasigurno dovelo do toga da sam u trećem razredu osmoljetke postao ministrant u rodnoj mi župi u Đurđinu. Tu sam već počeo shvaćati, napose nakon Prve pričesti, misterij koji se odigravao pred mojim očima. I tako se rodila ta prva, djetinja želja za svećeništvom: biti službenik toga misterija i dijeliti ga drugima. Kroz sve godine osnovnoškolskoga obrazovanja ta je živjela u meni, nekada većim, nekada manjim intenzitetom, sve dok se neposredno pred završetak osnovne škole nisam odlučio poduzeti prve korake, istina još uvijek sitne, ka ostvarenju moga svećeničkog poziva. Uz podršku roditelja i nakon razgovora s našim biskupom mons. Ivanom Pénzesem, započeo sam svoje srednjoškolsko školovanje kao učenik biskupijske Klasične gimnazije "Paulinum", i kao član sjemenišne zajednice. Prva ozbiljnija razmišljanja o ostvarenju svoga poziva poduzeo sam krajem trećega razreda, te sam na kraju odlučio, uz Božju pomoć, i ako je to njegova volja, nastaviti svoj daljnji put ka svećeništvu kroz studij teologije. Tako sam nakon položene mature s istom željom stupio pred našega biskupa, koji mi je savjetovao da svoju izgradnju nastavim u Đakovu, gdje je već bio jedan lijepi broj naših bogoslova. Godine studija u pitomoj Slavoniji ostat će mi u lijepome sjećanju, naravno, zbog novih poznanstava, ali zbog novih i lijepih iskustava i spoznaja koje mi je sa sobom nosio teološko- filozofski studij. Duhovni poziv se kroz sve ove godine nije pokazao kao nešto monolitno, već kao prilagodljiva i rastuća stvarnost, koja je u svim nadolazećim, novim situacijama i sredinama uspijevala nastavljati svoj rast, ne bez teškoća i čeznuća za starim, ali nikada bez hrabrog pogleda unaprijed, ka novosti drugačijega koja se otvarala preda mnom. Međutim, Bogu se svidjelo poslati me još dalje. Pred početak drugoga semestra studijske 2007./2008. godine, biskup mi je postavio pitanje. Ostao sam ispočetka pomalo iznenađen ponudom, ipak, pomislih, nije mala stvar studirati u centru kršćanstva, a vjerojatno nije ni toliko lako. Ipak, kroz razgovor s biskupom, stvari su se već malo iskristalizirale i odlučio sam dati svoj pristanak, pokušati otići dalje nego ikada prije i ispitati svoje osobne granice. Jezični tečajevi i prva iskustva na Gregoriani, sve je to zahtijevalo mnogo truda i nažalost malo odmora, ali nakon položenih prvih ispita, mogu reći da se život ponovno vraća u normalu, obogaćen mnogim novim elementima. Duhovni poziv nastavlja živjeti, očvrsnut teškoćama, i sada ulazi u jednu mnogo mirniju fazu, fazu sitnih i sigurnih koraka. Ali uvijek, kao i do sada, otvoren Božjoj milosti i Njegovoj svetoj volji.
Zv.: Koliki je utjecaj župe kao zajednice na prepoznavanje i prihvaćanje duhovnog poziva?
R. M.: Smatram da je tu njezina uloga, kao uostalom i u svim drugim područjima kršćanskog života, ključna. Zajednica kao mjesto molitve za zvanja, mjesto prihvaćanja i podrške, kao poveznica s budućom realnošću dušobrižnika, omogućuje duhovnome zvanju idealni prostor za rast i razvoj, kao i vlastito samoprodubljavanje. Ostaje, međutim, također velika odgovornost župne zajednice, da gledajući buduće zvanje svećenika, redovnika ili redovnice, ne zaboravi na personalnu razinu i ljudske kvalitete pojedinca.

Na pojedincu ostaje priznati svoj identitet zadobiven službom na koju se spremno odazvao, i u taj prepoznatljivi okvir svoga zvanja unijeti svoju osobu i proživjeti ga na samo sebi svojstven, originalni način.

Zv.: Bili ste i u malom sjemeništu. Kako ste doživjeli to vrijeme formacije?
R. M.: Malo sjemenište sam doživio, s jedne strane kroz proces osobnoga rasta, odrastanja i prvih životnih odluka, a s druge strane kao razdoblje intenzivnog, življenog zajedništva. S jedne strane, bilo je potrebno vlastiti poziv "staviti na noge" i prijeći sa one čisto emocionalne razine na intelektualnu: razumski potkrijepiti vlastiti odgovor na Božji poziv, iznoseći argumente i protuargumente. Nakon toga, slika je postala jasnija i mogao sam s većom sigurnosti uključiti vlastitu volju u rast svoga poziva, učiniti svoju odluku zbilja svojom, temeljnom za život. S druge pak strane, u malome sjemeništu sam stekao mnoge prijatelje, i ujedno iskusio da nisam sam na putu svoga poziva, već da ima mnogo sličnih putova, također i znatno različitih, ali da opet svi vode ka istome cilju.
Zv.: Smjela je odluka krenuti putem svećeništva. Gdje nalazite najveću potporu toj svojoj odluci?
R. M.: Najveću potporu nalazim, svakako, u vlastitoj obitelji. Roditeljska ljubav i prihvaćanje su me dočekali na svakome koraku moga životnoga puta, pa tako i u odabiru moga poziva i na tome sam im beskrajno zahvalan. I velika je stvar znati da će oni sigurno biti uvijek uza me i u budućnosti, makar što me dočekalo na mome životnome putu. Zahvalan sam i svojoj rodbini koja je također s velikom ljubavlju i prihvaćanjem dočekala moj odaziv na Božji poziv. Zbilja veliku i nesebičnu potporu primio sam i od svoga župnika, koji vjerojatno najbolje razumije put koji je preda mnom i koji upravo proživljavam. Zatim, tu je prihvaćenost, potpora i društvo mojih prijatelja i prijateljica, uglavnom studenata teologije, koja mi mnogo pomaže, napose sada, dok se uklapam u jednu posve novu sredinu.
Zv.: Kad se govori o duhovnom zvanju obično se odmah misli na odricanje, na to kako onaj tko se odazove neće moći imati svoju obitelj. Je li po Vama to ispravno mišljenje ili se duhovno zvanje može vidjeti i pozitivno?
R. M.: Smatram da se duhovno zvanje može i mora pozitivno shvatiti. Nemogućnost osnutka vlastite obitelji je velika i nimalo laka odluka, i odricanje se ne može negirati, ali ne bi ga trebalo stavljati u drugi plan: jer gdje se čini da se zatvaraju određene mogućnosti za životno ostvarenje, zapravo se radi o otvaranju na drugim životnim poljima. Uostalom, svi mi vjernici smo po krštenju dionici onog sveopćeg svećeništva, koje pak ima jedan poseban oblik svoga ostvarenja kroz institucionalno svećeništvo, ono koje mi obično podrazumijevamo kada se služimo tim izrazom. Veoma je pozitivno što se u posljednje vrijeme naglašava različitost službi u crkvenoj zajednici, koje nosi u sebi ljepotu jedinstva u različitosti, naglašavajući različite oblike svoga ostvarivanja, ali i "životnih stilova" u zajednici. Tako i svaki vjernički, duhovni ili laički poziv nosi u sebi dio onoga što nazivamo prava i dužnosti, koje, uzete skupa daju zvanju osnovni i prepoznatljivi oblik. Na pojedincu ostaje priznati svoj identitet zadobiven službom na koju se spremno odazvao, i u taj prepoznatljivi okvir svoga zvanja unijeti svoju osobu i proživjeti ga na samo sebi svojstven, originalan način.

Na upit što bi poručio župnim zajednicama koje iščekuju duhovna zvanja i u svojim redovima, Mađarić poručuje da i dalje ustrajno mole. Bog, koji dobro zna naše potrebe i mogućnosti, ukoliko ustrajno molimo za duhovna zvanja, darovat će nam ih u pravi čas. Ali također mislim da svi mi, kao Kristovi vjernici, trebamo moliti jedni za druge. Jer samo njegovanje jedne prave kršćanske svijesti može sjemenu Božje riječi, nama danom preko naše subraće u svećeničkom redu, omogućiti rast i djelotvornost, kaže naš sugovornik. Po njegovim riječima, ono što smo izmolili i od Boga primili kao dar, a to su duhovna zvanja, ima smisao samo ako budemo otvoreni za djelovanje Duha po službenicima Crkve i osobama posvećenoga života. Molitva, otvorenost za slušanje i odgovor, i bratska ljubav, smatram da je to ključ za rast Crkve u našoj sredini, a samim time i rast broja svećeničkih i redovničkih zvanja, zaključuje Mađarić u razgovoru za Zvonik.

Zv.: Što biste nam odvojili od tog pozitivnoga što ste sami kao sjemeništarac odnosno bogoslov imali prilike doživjeti?
R. M.: Prije svega osjećaj prihvaćenosti. Često sam nailazio na prihvaćanje i podršku gdje sam najmanje očekivao, što mi je uvijek davalo veliku radost i hrabrost za napredovanjem. Osjetiti jednostavno da prema zvanju koje je, budimo iskreni predmet tolikih predrasuda, ljudi gaje još uvijek nekakvo povjerenje, poštuju odluke mladih ljudi i spremni su im udijeliti toplu riječ podrške, kao što bi to učinili i svakome mome vršnjaku koji je svoj život posvetio nekakvom drugom pozivu. Zanimljivo je da sam neke od najljepših riječi potpore, tople i humane, primio upravo od ljudi koji su se javno deklarirali kao ateisti: oni su mi iskazali potporu kao mladom čovjeku koji se posvećuje nesebičnom i altruističnom radu; k tomu me je znalo dirnuti njihovo poštovanje prema transcendentalnome, božanskome elementu, koji je ključan za sve nas vjernike, i naravno, neophodan za ostvarivanje svećeničke službe.
Zv.: Teološki studij započeli ste u Đakovu, te Vas je biskup nakon završene dvije godine poslao u Rim. Kako ste doživjeli taj premještaj?
R. M.: Iskreno, nije mi bilo lako. Nakon dvije godine u Đakovu, već sam se "odomaćio", postao zbilja dijelom sjemenišne zajednice, stekao nova poznanstva. Postavši dio jedne sredine, omogućio sam si uvjete za daljnji, mirni duhovni i intelektualni rast. Ipak sam se odlučio krenuti naprijed, zakoračiti u novo i nepoznato, ponijeti sa sobom lijepe uspomene, i koliko je god to moguće, zadržati kontakt sa sredinom u kojoj sam proveo svoje prve bogoslovske i studenske dane.

Studij teologije u Rimu, konkretno, na Papinskome sveučilištu Gregoriana, nije teži od studija na drugim teološkim fakultetima, ali ima jednu golemu prednost: nalaziti se u središtu katoličanstva znači istodobno nalaziti se u stjecištu i mjestu susreta katolika iz svih zemalja svijeta, koji ovdje dolaze sa svojim vlastitim problemima, prioritetima i shvaćanjima

Zv.: Što Vas je najviše plašilo pri pomisli na odlazak u Vječni grad?
R. M.: Najviše me plašila pomisao da na jeziku koji sam poznavao samo preko fraza i rečenica poput: "Ciao" i "Buon giorno" trebam već u siječnju polagati ispite, učeći pri tome paralelno njemački, službeni jezik u mome sadašnjemu kolegiju. Shvatio sam od početka da s jezicima nema šale i da moram dati sve od sebe. Ali, sav uloženi trud se isplatio: bilo je teško, i moram priznati, još uvijek je pomalo, ali uopće ne toliko koliko sam ja to sebi predočavao!
Zv.: Cijeli jedan semestar na Papinskom sveučilištu Gregoriana je iza Vas. Kako doživljavate studij teologije u središtu katoličanstva?
R. M.: Studij teologije u Rimu, konkretno, na Papinskome sveučilištu Gregoriana, nije teži od studija na drugim teološkim fakultetima, ali ima jednu golemu prednost: nalaziti se u središtu katoličanstva znači istodobno nalaziti se u stjecištu i mjestu susreta katolika iz svih zemalja svijeta, koji ovdje dolaze sa svojim vlastitim problemima, prioritetima i shvaćanjima. Naše sveučilište, koje okuplja studente sa svih kontinenata, zbilja reflektira u pravom smislu katolicitet, sveopćost Crkve. Iz poznanstava sa studentima iz drugih dijelova svijeta naučio sam mnogo o drugim kulturama i crkvenim tradicijama. Ali ne samo to: mislim da je najvažniji uvid u pluralitet aktualne situacije u Katoličkoj crkvi, postojanje jedne progonjene crkve u Kini, do još uvijek mlade i poletne crkve u Africi, ali također i stvarnost "umornih" ali također i nanovo "probuđenih" crkvenih zajednica Zapadne Europe. Pored toga, oduševila me i mogućnost pristupa aktualnim teološkim i općenito crkvenim manifestacijama i zbivanjima, literaturi i inicijativama, neposredno, iz prve ruke, što mi omogućava da mnogo lakše budem i ostanem "u toku" sa svom kompleksnošću elemenata koji čine jedan vjerom produbljeni teološki studij.
Zv.: Pitomac ste Papinskog kolegija Germanicum et Hungaricum. Kakav je život u tom kolegiju?
R. M.: Papinski kolegij Germanicum et Hungaricum ima mnogo specifičnosti; prije svega ističe se njegova multinacionalnost i multikulturalnost. Kolegij prima kandidate iz svih zemalja koje su se tijekom povijesti nalazile u sklopu Svetog rimskog carstva njemačke narodnosti i, s druge strane, Ugarsko- hrvatske monarhije. Od samog osnutka u XVI. stoljeću, Kolegijem upravljaju isusovci, tako da ignacijanska duhovnost i naglasak na samoodgovornosti i samoizgradnji igraju značaju ulogu. Veoma je zanimljivo da među članovima kolegija ima i mnogo svećenika i đakona na postdiplomskome studiju. Međutim, svi članovi zajednice imaju jednaka prava, a također i obveze, bez obzira u kojoj su godini svoga studija. Upravo ta kolegijalnost je ono što život u Germanicumu et Hungaricumu čini tako zanimljivim, i utječe pozitivno na stvaranje fleksibilne i multikulturalne, ali istodobno familijarne atmosfere. Kao što sam već napomenuo, samoodgovorno postupanje je važan element isusovačkoga odgoja: stoga u našem kolegiju, s obzirom i na činjenicu da studenti pohađaju različite fakultete, postoji i fleksibilnost u dnevnome redu, koja svakome stavlja kao obvezu da iskoristi i popuni vlastito vrijeme najbolje što može, istodobno otvarajući mogućnost za jednu golemu kreativnost i samozauzimanje, bilo u duhovnom, intelektualnom ili kakvom drugom životnom aspektu.

Samo njegovanje jedne prave kršćanske svijesti može sjemenu Božje riječi, nama danom preko naše subraće u svećeničkom redu, omogućiti rast i djelotvornost. Molitva, otvorenost za slušanje i odgovor, i bratska ljubav - smatram da je to ključ za rast Crkve u našoj sredini, a samim time i rast broja svećeničkih i redovničkih zvanja.

Zv.: Nekada je važilo da je svećenička formacija jedna od najtežih. Smatrate li da je to i danas još uvijek tako?
R. M.: Svećeničku formaciju ne smatram teškom: jednostavno, sve ovisi od toga koliko je čovjek predan svojim idealima i ciljevima i koliko je spreman uložiti u njihovo dostizanje. Tako svećenička formacija iako jest i ostaje specifična, također i traje malo duže od ostalih, daje mogućnost polaganog i homogenog razvitka na duhovnom i intelektualnom planu, što daje cijelomu procesu formacije nutarnju lakoću i živost.
Zv.: Uza sve obveze studija i života u zajednici, nalazite li vremena za kakav hobi?
R. M.: Moram priznati da mi naporni dani prilagođavanja i promjena nisu ostavljali puno vremena za bavljenje nekim hobijem, ali u svakom slučaju mogu reći da svoje slobodno vrijeme popunjavam upoznavanjem bogate civilizacijske baštine grada Rima, što mi predstavlja veliko zadovoljstvo.
Zv.: Rim i uopće cijela Italija, za nas katolike su vrlo zanimljivi zbog toliko znamenitosti, svetaca koji su tamo živjeli pa čak i krv svoju prolijevali za Krista. Što za Vas znači posjećivati takva mjesta?
R. M.: Prisutnost tolikoga broja svetaca i mučenika iz različitih razdoblja priziva u meni jedan jak osjećaj pripadnosti. Pripadnosti jednoj tradiciji, koja preko apostolskih prvaka Petra i Pavla, ranokršćanskih mučenika, zatim preko svetaca srednjega vijeka, katoličke obnove i napokon modernoga razdoblja, doseže i obuhvaća i mene kršćanina i vjernika XXI. stoljeća Posvijestiti si ovu stvarnost i na taj način zbilja osjetiti prisutnost jednoga neprekinutoga lanca između mene, prvih apostola i na kraju Isusa, zbilja je izvanredni osjećaj.