Kršćanski stav - Piše: Dujo Runje
Kriza i uloga u njoj kršćanina
Da živimo u krizi i kriznim vremenima
nije potrebno dokazivati. Mi smo
sudionici tog i takvog vremena. Konstanta
današnjeg čovjeka i čovječanstva
je kriza. Najviše se govori o ekonomskoj
krizi i recesiji. To su pojmovi koje
svakodnevno gledamo i slušamo na TV
ekranima. Sve nas je itekako iznenadilo.
Zamišljali smo da je to razdoblje daleko
iza nas. Kršćani nisu tu nikakav izuzetak.
Nije ova kriza slučajna i sigurno
ima svoje uzroke. Potrebno je samo
malo pozornosti kako bismo ih i shvatili.
Žitelja na planetu je sve više, hrane
nedovoljno, milijuni ljudi gladuju, nezaposlenost
se širi, raspodjela dobara je
nepravedna, a trka za naoružanjem, naftom,
vodom i rudom raste. Čovjek živi u
bezdušnom kolopletu. Period hominizacije
je odavna završen, a što se tiče
humanizacije tu se nalazimo u embrionalnom
periodu. Svijet je dehumaniziran.
U svijetu vlada vučja borba za
profitom. Etičnost je relikt prošlosti, a
moralna odgovornost je zakržljala. Sve
je u današnjem svijetu podređeno problemima:
industrije, osvajanja tržišta.
Neposredni uspjeh opravdava sva sredstva
i najpodlije izdaje. Nije važno koliko
čovjek zna nego koliko proizvodi.
Važno je IMATI, a ne BITI. I kriza je bila
neminovna. Dapače, sve je davno s krizom
započeto.
U težnji za demokratizacijom i popularizacijom
kulture podkultura je
ustvari, a i koješta drugo, poplavila
mass-medije. Pseudokultura je prevladala
mnogim prostorima. To s jedne
strane istiskuje pravu kulturu, a s druge
strane čini nas neosjetljivima, inertnima
i nekritičnima. Terorizmi i atentati malo
koga brinu i uzbuđuju. Toliko ih je i toliko
su bezrazložni da postaju odveć banalni
i obični. Bezbroj je "bezrazložnih
čina". Ipak, i oni imaju svoje korijenje.
U čovjeku! U duhu i mentalitetu ovoga
vremena ove naše civilizacije i kulture!
To nije trenutačni hir, to je odrednica
našega vremena, vremena integracije i
globalizacije, razdoblja novog vrijednosnog
sustava. Prenaglašena je materijalna
dimenzija, a potcijenjena duhovna.
Porušeni su "stari" temelji etosa , duha
i humaniteta. Potkopali smo temelje na
kojima bi naš bolji svijet trebao počivati.
Čovjek postaje sve više igračkom vremena
jer je postao emocionalno neosjetljiv.
Duh je u krizi, a kada je on u krizi,
čovjeku je nemoguće živjeti bez kriza.
Sjeme današnje krize je posijano poodavno.
Danas je njegovo korijenje duboko
i jako. Duhovne vrednote podređene
su materijalnima. Ljestvica vrednovanja
se mijenja, kako kome u određenom
času treba i odgovora. Na sceni
prevladava čarobni štapić i mitiziranje
povijesti. Ovaj naš svijet, i pored svih uspjeha
koje nitko ne može zanijekati, kao
da se vraća tragičnome i tragediji. To je
taj rezultat suvremenih antagonizama,
ratova, terora i mržnje. Ljudi koji žive u
zatvorenim obzorjima su rezignirani i
bespomoćni. Živimo u vremenu starih
odgovora na nove izazove. Pribivamo
sutonu mnogih svjetonazora i ideologija.
Raskorak koji vapi za usklađivanjem
što bolje i što prije. Moralno etičke
norme su značajno napuštene. Preobrazba
svijeta zahvatila je sve dijelove
života. Na sceni je nekršćansko kršćanstvo
ili praktični ateizam. Ivo Andrić
dobro napisa: On /Bog/ tako dobro šuti,
da se već pomišlja da ga nema. Mnoga
pitanja ne rješavamo kako bi trebalo, pa
ni ondje gdje bi ih trebalo. Vrijeme obmana
i mitomanstva, moralno plutajuća
vremena su naša svakodnevna vremena.
Naša sadašnjost ide u blato mržnje,
netolerancije i isključivosti. Našem
naraštaju kao da topovi začepiše uši za
sva vremena. Ideološke magle i predrasude
prekriše i zatomiše našu savjest. S
dezintegracijom svijeta i sam se čovjek
dezintegrirao. Kultura je duhovni lik čovjekova
bivstvovanja.
Kada znamo dijagnozu, možemo
se zapitati što nam je činiti kako ne
bismo ostali "zdravo bolesni". Svaka obnova
treba početi iznutra, od savjesti i
svijesti. Svijest o duhovnoj krizi je presudna
za povratak pravim vrijednostima.
Ono što je bilo vjekovima čvrsto
i nepromijenjeno, razumljivo i shvatljivo,
prihvatljivo i jasno, odjedanput je
postalo uzdrmano, nestabilno, promjenljivo
i nejasno. Na raskršću dobra i
zla savjest je putokaz i svjetionik. Dakako,
doživljena savjest poprima različite
oblike, od suptilne i nježne do otupjele
savjesti. Kontinuitet negdašnjeg
nasljeđivanja reda i vrednota opasno je
diskontinuiran. Novac i stroj ugušiše
srce i dušu. Einstein reče: Problem broj
jedan čovječanstva nije atomska bomba,
nego čovjekovo srce. Naravno, bilo bi
ipak pogrešno reći da današnji svijet ne
interesira budućnost i da ne vidi bit današnje
krize. Bez duhovne obnove, bez
vraćanja pravih vrijednosti u vrijednosni
sustav ne ćemo izaći iz začaranog
kruga. Raskorak između duhovne i materijalne
sfere mora se što prije popraviti.
Mladi to moraju vidjeti i shvatiti, a
stariji pokazati i dokazati. Traže se primjeri.
Etičnost je posve jasna i jednostavna
stvar, sastavljena od nekoliko
najjednostavnijih pravila koje važe svuda
i za svakoga. Mnogo se sanjalo, previše
se očekivalo od novog vremena.
Bilo je više nade nego razloga za nju.
Što se od toga ostvarilo, može se iskreno
reći, malo ili puno manje od očekivanog.
Val oduševljenja je splasnuo.
Mnoge velike riječi nisu bile domišljene.
Strah, apatija i bezdušnost se prenosi
s koljena na koljeno, a oni nimalo
nisu kršćanski i optimistični. Tragedija
i pesimizam nisu odlike kršćanina ni kršćanstva.
Isus nije uskrsnuo da bismo
bili očajni i tragični. Ako želimo mijenjati
ovo stanje, počnimo od sebe, sada
i ovdje. Os sebe i svoje obitelji. Obitelj je
taj nukleus od čega sve ovisi. Odgoj je
ono od čega se polazi. Ulaganje u mlade
mora biti veće, a vrijednosti moraju biti
prepoznatljive. Sreća i nesreća polazi od
obitelji. Ona mora biti netaknuta oaza
mira i ozračje sreće i povjerenja, molitve
i rada. Obrazovanje i upoznavanje s
vrijednosnim sustavom mora biti od prvorazrednog
značaja. Budućnost se ne
može graditi na lažnim vrijednostima i
varkama. Bez zdravog društva nema
zdravog čovjeka, a bez zdravog čovjeka
nema zdravog kršćanina. Početak svake
obnove mora biti autentično i življeno
kršćanstvo. Uspostavljanje pravednijeg
i boljeg svijeta je i zadatak kršćanina.
Za bolesno društvo nema brzog lijeka,
ali to ne znači da ne treba početi s
terapijom. Put je dug i dalek, ali drugog
puta nema. Zalaganje za bolje i pravednije
društvo traži i od kršćanina žrtve. I
mi trebamo mijenjati "optiku" gledanja.
Uzor u svemu nam može biti Isus. Moralni
zakoni i ljudska sloboda nisu ničim
omeđeni i ograničeni, osim veze s vječnošću.
Još davno Marko Aurelije napisa:
Radi ono što je dobro, bez obzira na
uspjeh. Za vjerovati je da će nam povijest
biti učiteljica.
|
|
|
