Naš kandidat za sveca - Uređuje i piše: o. Ante Stantić, OCD
Govori vam sluga Božji o. Gerard Tomo Stantić
U duhu vremena i mode...
U jednom vlastoručnom zapisu o.
Gerarda čitamo: "Duh vremena i mode:
tko se u njemu snađe blago nađe''1.
Tragajući za značenjem ovoga navoda
sluge Božjega otkrivamo da se smisao
''snalaženja u duhu vremena i mode''
ne odnosi prvenstveno na promjene struktura,
na projekte prilagodbe koje zahtijevaju
''nova vremena'', nego sve treba
početi od načelnog stava vjernosti Bogu i
staležu, i u dosljednosti te iz takve vjernosti
će se otvoriti putovi autentične prilagodbe
''u duhu vremena i mode''.
Stoga naš sluga Božji ističe da je polazište
u rješavanju konkretnih problema
prilagodbe u svakom vremenskom razdoblju,
u ljubavi: ''Najveća je snaga ljubav
vrela''2. ''Bez vatre gorljivosti pun je svijet
opasnosti''3. On zaključuje da kada ljubav
i gorljivost izviru iz vjere i nade, čovjek kršćanin
se ne da lako zavesti sebeljubljem,
koje popušta egoizmu pred izazovima vremena
i nije u stanju razlučiti dobro ili
manje dobro ili zlo u ponudama ''vremena
i mode''.
Da bi pak kršćanin bio obuhvaćen
''ljubavlju vrelom... gorljivošću'' potrebno
ih je osnažiti Isusovom krvlju: ''Svu si,
Isuse, krv prolio i tako nas spasio. Stoga
treba vlastitu ljubav umočiti u krv Isusovu''
4.
Umočena u krv Isusovu, kršćaninova
ljubav poprima tada snagu Kristove
ljubavi. Kršćanin je tada sposoban ponašati
se u odnosu s Bogom i s ljudima,
stoga i u odnosu na probleme obnove i
prilagodbe, onako kako se Isus ponašao:
''Što bi Ti, Isuse, to ću ja makar se u bilo
kakvoj situaciji, (položaju), nalazio''5.
Ovakvom ljubavlju, ''umočenoj u Kristovoj
krvi'', bio je prožet Gerardov osobni
život, kao redovnika i svećenika, po vjernosti
karizmi svoga reda kojom je prožimao
ljubavlju, i koja je poprimala nadprosječnu,
kontemplativnu razinu, koju istom
sada uspijevamo otkriti od kako proučavamo
njegove vlastoručne zapise. Ivan od
Križa, Terezija Avilska i Mala Terezija su
mu u tome učitelji.
Nastojao je da mu ljubav prema
Bogu i bližnjemu poprimi navlastitosti
kontemplativne razine, kao učenika spomenutih
učitelja, i tako koristila drugima.
Stoga želi ući u ''Pete stanove'', o kojima
govori sv. Terezija u svojoj knjizi Zamak
duše, o ''gusjenici svilca'' koji plete čahuru
i u nju se zatvara da bi onda izišao iz čahure
preobražen u lijepoga leptira, tj. u
Isusa Krista. Drži naime da će, kroz takvu
preobrazbu, biti sličan Isusu i najbolje povezati
ljubav prema Bogu i bližnjemu, i
tako biti, osobito u brizi za bolesnike,
učinkovitiji.
On je toliko odlučan ići zacrtanim
putom ljubavi, ''umočenoj u Isusovu krv'',
da će među ostalim zapisati: ''Isuse, ići ću
Tvojim stopama makar se sa mnom igrali
kao s loptom''6.
Gerard je uvjeren da ako bude rastao
u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ''Makar
se igrali s njim kao s loptom'' da će njegovo
''Srce biti lampa koja gori na čast
Božje prisutnosti i čiji plamen postaje kao
Božji glasonoša koji svakome otvara vrata
neba''7.
Nastojanje oko rasta u ljubavi prema
Bogu i bližnjemu ne smije imati prekidanja
jer je bližnji (duše): ''Kao dragocjeni
dragi kamen ali su vrlo krhke i stoga je
potrebna velika pažnja i znanje kao i praksa,
da im se iziđe u susret''8. Stoga ljubav
mora biti, u praksi u neprestanom rastu i,
kada je riječ o bližnjemu, treba prelaziti
granice socijalne pomoći i poprimati
oblike velikodušnosti. Nadilaziti i onu ljubav
što je imala prva kršćanska zajednica
u Jeruzalemu. Zahvaćeni ljubavlju koja
ima obilježja Isusove ljubavi, ''zamočene
u Isusovu krv'', otvaraju se putovi pronicljivosti,
razumijevanju bližnjega, velikodušnosti
u djelima ljubavi, jer samo tako
ljubav postaje nesebična i promiče autentični
kršćanski hod u životu s onim s
kojim dolazi u susret.
Tada, u praksi, ljubav nadilazi čak i
ponašanje prve kršćanske zajednice jer
dok su: ''Prvi su kršćani dijelili vremenita
dobra jedan drugome'', kršćanin, oplemenjen
ljubavlju koju opisuje Gerad, ''dijeli
i duhovna dobra to jest dijeli: lijepe
primjere i sve svoje jedan drugome''9.
Kako je to aktualno u današnja vremena
sebičnosti koja, primjerice, koče putove
autentične raspodjele dobara u suživotu
ljudi! Uzrokuju ekonomske krize!
Kada koncilska Crkva potiče sve staleže
kršćana na obnovu, zapravo poziva da
najprije ''dijelimo duhovna dobra, lijepe
primjere i sve svoje jedan drugome'', u
ova vremena obilježena sebičnošću.
Da je to put i danas, neka nam budu
kao potvrda slijedeći navodi iz koncilskih
dokumenta. Primjerice, koncilska Crkva
ističe da su laici ''Pozvani od Boga da ražareni
kršćanskim duhom vrše svoj apostolat
u svijetu poput kvasca''. Redovnici
da budu ''Svjedoci o vječnim i neprolaznim
dobrima''; svećenici: ''Da uvijek nastoje
oko veće zrelosti po kojoj će iz dana
u dan postajati sve podesnije oruđe na
službu svemu Božjem narodu''.
Koliko je važna danas kvaliteta ljubavi
koja je nesebična, koja ima obilježja
Isusove ljubavi, ljubavi svjedočenja, ponašanjem
i djelima? Neka nas uvjere poticaji
vrhovnih svećenika, koji od II. vatikanskog
koncila na ovamo neprestano potiču
na takvu ljubav. Navodim ovdje samo
misao pape Pavla VI. u pobudnici koja počinje
riječima: ''Naviještanje Evanđelja''
(Evangelii nuntiandi), u kojoj, među ostalim
papa piše: ''Crkvi je prvo sredstvo
evangelizacije svjedočanstvo izvornoga
kršćanskoga života predanog Bogu u zajedništvu
koje ništa nije kadro uništiti i
ujedno, u bezgraničnoj revnosti, predanog
bližnjemu. Suvremeni čovjek radije
sluša svjedoke negoli učitelje... ili ako sluša
učitelje sluša ih zato što su svjedoci''10.
Mnogi vjerodostojni svjedoci opisuju
Gerardovu svjedočku ljubav prema Bogu
i bližnjemu. U povodu ''srebrnog jubileja''
misništva o. Gerarda njegov će poglavar,
dok izvješćuje oca generala o slavlju, dodati:
''Da će vrlo svečano proslaviti Gerardov
srebrni jubilej svećeništva jer je
poznat u cijelom bačkom kraju kao revan
svećenik''. Generalni pohoditelj 1926., u
somborskom samostanu, u svom će izvješću
vrhovnom poglavaru zapisati:
''(Gerard) mnogo moli i mnogo djeluje. Za
vrijeme I. svjetskog rata činio je nadljuske
napore u pastoralnom pogledu...''
Generalni pohoditelj godine 1937. će
dodati: ''(Gerard) u narodu uživa ugled
svetoga čovjeka a svećenici ga drže sličnim
arškom župniku, sv. Ivanu Vianneyu''.
Generalni vizitator, koji je pohodio
somborski samostan godinu dana prije
Gerardove smrti, u svom će izvješću ocu
generalu, slugu Božjega nazvati ''Dobrim
duhom zajednice''.
Sam somborski puk je ta izvješća potvrdio
kada je posmrtne ostatke sluge
Božjega ispratio do somborskog groblja.
Sva izvješća u postupku za proglašenje
sluge Božjega svetim potvrđuju da je
deset tisuća duša sudjelovalo na njegovu
pokopu.
Stoga možemo zaključiti da se ''u
duhu vremena i mode..'' Gerard ''snašao''
i pokazao da je u ljubavi koja svjedoči:
''Našao blago...'' ''Drugima ljubav dijelio''
svojim primjernim životom i zauzetim pastoralnim
radom.
______________
1. Th. pastoralis, 003360.
2. Ondje, 003064.
3. Blago duše, 008296.
4. Ondje, 003066.
5. Biser mišljenja, 004461.
6. Th. pastoralis, 003064.
7. Ondje, 003332.
8. Ljetopis samostana, siječanj 1925 g.
9.ilješke na hrvatskom jeziku, 006890.
10. Papa Pavao VI., ''Evangelii nuntiandi,
1975, 41.
|
|
|
