Osvrt
Narav vjerskog identiteta na Balkanu *
Odmah moramo upozoriti na složenost
fenomena koji tematiziramo. Teškoće
se, naime, javljaju ne samo zbog
dvije dvostrukosti: identitet u svojemu
dvojstvu, te vjera kao fenomen koja se
naslanja na religioznost, već i zbog toga
što se on ima ocijeniti - odrediti narav -
kroz zemljopisno usadrženje.
Naznaka o biti identiteta
Pojmom identitet imenuju se dvije
različite pojave. Prvo, iskazuje se istovjetnost
nečega s nečim drugim (A=B),
a u drugom odnos po kojem je nešto
jednako sa samim sobom (A=A). Principi
uspostave identiteta su razlika i sličnost,
pri čemu mora postojati neki
Drugi, kao konstituent sebstva. Individualni
identitet se odnosi na različitost
- ja sam neponovljiva jedinka koja se od
svih drugih razlikuje, a kolektivni na
sličnost - imam jedan broj karakteristika
koji su zajedničkim drugim ljudima.
Stoga je pluralnost bit identiteta!
Identitet je uvijek relacijski - spram
drugoga se ne samo uspostavlja nego i
svjedoči, te da čovjeku nije dan, već je
zadan! Aspekti se jedinstvenog identiteta
konstituiraju, i to postupno, u procesu
ljudske socijalizacije. Počivajući na
slobodi - Hoću biti to i to! - ovaj nalog
određuje individualni aspekt! No, identitet
se konstituira uvijek i u nečemu -
kulturni milje je temeljni kontekst: kulturni
kodovi i vrijednosni sustavi, religija,
ideologija, svjetonazor... primarno
ga određuju. Pruža odgovor na temeljno
pitanje u ravnini pojedinačnog -
tko sam ja?, a u ravnini kolektivnog kazuje
gdje pripadam?.
O naravi vjerskog identiteta
Antropološko tumačenje nastanka
religioznosti situira se u činjenicu neutažive
ljudske potrebe da se pronađe
Netko u pokušaju da se, uz svijest o
ograničenosti, da konačan odgovor na
smisao života. Sociolozi kazuju kako je
ona područje višedimenzionalnog doživljaja
Svetog, koje je bremenito misterijem,
snagom i veličanstvenošću.
Postoje objektivni trenuci religioznosti
- sveti spisi, predaja, rituali, simboli,
učenje, navike i praksa, te subjektivni:
vjera, osjećaji, iskustvo, stavovi,
motivacije, mišljenje. Pri tomu, to nije
uniformni svijet: toliko raznolikih izražaja
religioznosti, odnosa prema Svetome,
toliko ideja, misli, obreda, vjerovanja...
nema ni u jednom drugom području
čovjekova svijeta.
No, postoje samo tri objavljene religije
- judaizam, kršćanstvo i islam. I tu
je važna sljedeća distinkcija - postoje
religiozni ljudi koji ne moraju biti ujedno
i vjernici, ali nema vjernika koji nije
religiozan. Vjerovati, naime, znači opredijeliti
se za to da u najdubljim pitanjima
ljudske egzistencije stoji Netko tko
nema veze s vidljivim svijetom, nego s
"nevidljivom Istinom"! Za vjernika je
tako religija odgovor od kojeg ovisi
život: u njemu se život konstituira polazeći
od božanskog te je kao takvo primarno
i fundirajuće za život u cjelini.
U objavljenim religijama, Bog se
neposredno očituje ljudima s pozivom
za osobni susret, a kada se čovjek odazove,
onda se kaže da je povjerovao -
postao je vjernikom. Od tada, nastoji živjeti
po njezinim načelima: vjera je
odluka da se živi prema poruci koju čovjek
prima preko, od Boga objavljenih,
sadržaja u svetim knjigama. Drugim riječima,
onaj tko vjeruje mora u praksi
usadržavati cijeli normativni okvir
onoga u što vjeruje. I to je postulat kada
je u pitanju narav vjerskoga identiteta
koje se zaoštrava u ili/ili odnosu: jesi li
vjernik ili nisi!
Slika Balkana
Neće se puno pogriješiti ukoliko
se, po vjerskoj pluralnosti, područje
Balkana usporedi s azijskim Bliskim
istokom. Na ovome su europskome bliskom
istoku sve tri objavljene religije povijesno
prisutne višestoljetno, što nije
slučaj ni s jednim drugim dijelom Europe.
To znači da je Balkan prostor njihovog
živog susretanja. No, ono nije
uvijek bilo i plodonosno, u smislu da se,
pod temeljnim nalogom - zadaćom djelotvornog
mirotvorstva, putem dijaloga i
suradnje izgrađuju u vlastitom vjerskom
poslanju. Štoviše, kao učestaliji i
obimniji, znani su procesi nesporazuma,
napetosti i tragičnih sučeljavanja.
Izostajalo je svjedočenje dobrohotnoga
odnosa preko granica onoga što je vlastito!
Je li tomu pridonosi i iskustvo ruba,
ne znamo točno. No, važno je osvijestiti
činjenicu da sve tri religije, a napose
islam te katoličko i pravoslavno kršćanstvo,
jesu na rubu svojih prostora. Iskustvo
ruba ne mora biti po sebi hendikep,
pa ipak, ovi se rubovi sabiru i u vlastitoj
zakašnjelosti i zaostalosti, kadrovskim
deficitima, mesijanskim ulogama i fobičnosti!
Možda u tome treba nalaziti
razloge slabo iskorištenih pozitivnih potencijala
susretanja, te za očitovan zaoštravajući
činitelj religija u odnosima
među ljudima, narodima, državama...
O naravi vjerskog identiteta
na Balkanu
Po srijedi je riječ o nekakvom iznevjeravanju
temeljnih religijskih vrijednosti.
One imaju snažan humanistički
i univerzalistički naboj, a iskrivljenja
se događaju uslijed svođenja
onoga univerzalnoga na partikularno,
zatim grubog funkcionalnog razumijevanja
te njihova takva istovrsna prakticiranja.
To može biti kako u ravnini
individualnoga tako i u ravnini kolektivnih,
organizacijsko-institucionalnih,
aspekta religioznosti.
Želi li se danas učiniti napor ka nadilaženju
takve prakse među religijama
na Balkanu, dakako da se ekumenizam
nadaje nužnim. No, valja ukazati i na
njegovu etimologiju - izvorno označava
cijelu naseljenu zemlju. Stoga se ekumena
nadaje i kao svijest koja uvijek
misli kroz činjenicu globalne isprepletenosti
s drugim kulturama i religijama
vlastite religije te na temelju toga izvodi
svoje djelovanje k općem dobru. Drugim
riječima, moraju se stalno činiti napori
za pozitivan prihvat drugoga, čemu
treba prethoditi demontiranje vlastitih
jednostranosti!
Imajući na umu spomenute prijepore
iz povijesti, ali i sadašnjosti, jedan
će teolog ustvrditi kako ekumenska nastojanja
moraju započinjati uz svijest o
vlastitim nedostacima i ograničenostima.
Zanemarujući nebitne razlike
među sobom, te uz svijest o biti vlastite
religijske misije, ekumensko susretanje
mora skončavati ne samo u međusobnom
približavanju i vođenju dijaloga,
nego, bez nedobrohotnih odnošenja
prema drugima, u zajedničkim aktivnostima.
Preciznije rečeno, za ekumenu je
potrebna kritičnost prema vlastitoj prošlosti,
odsustvo religijskog fatalizma, izbjegavanje
vjerskog fanatizma, kao i
koncenzus o zajedničkim vrijednostima
koje mora pratiti djelatno zauzimanje za
zajedničko opće dobro. Ni ništa jednostavnije,
no ni ništa teže...
Tomislav Žigmanov
___________
* (dio uvodnog predavanja na Konferenciji
"Vjerska i ljudska prava za jačanje
demokracije u Srbiji", održane u
Vrnjačkoj Banji, 26-28. ožujka 2009.)
|
|
|
