Zvonik

Početna

Arhiva

Duhovnost

O nama

Pretplata

Linkovi

Vjernici pitaju - Odgovara: dr. Andrija Kopilović

Glas zastupnika kršćanina

Čitajući vaš odgovor u prošlom broju Zvonika, postavilo mi se pitanje kako treba reagirati zastupnik u Skupštini koji je vjernik, u slučaju da se izglasava zakon suprotan načelima učenja njegove Crkve ili vjerske zajednice. Ovaj puta načelima morala Katoličke crkve. Ako se postavi suprotno načelima svoje vjere, griješi li i koje su posljedice?
V. Š., Subotica

Priznajem vam da je u prošlom broju izostao jedan dio odgovora, bitan za razumijevanje problema, a to je uloga savjesti u donošenju odluka. Naime, sloboda savjesti i vjere tiče se čovjeka uzeta pojedinačno i društveno. Pravo na vjersku slobodu mora se priznati u pravednome poretku i biti sankcionirano kao građansko pravo. Pravedne granice ostvarivanju vjerske slobode moraju se odrediti za svaku društvenu prigodu političkom razboritošću, prema zahtjevima općega dobra, te ratificirati od civilne vlasti preko pravnih norma koje su u skladu s objektivnim moralnim redom. Građanin u savjesti nije obvezan slijediti propise građanskih vlasti ako su protivne zahtjevima moralnog reda, temeljnim pravima osoba ili naučavanjima Evanđelja. Nepravedni zakoni moralno ispravne ljude stavljaju pred dramatične probleme savjesti: kada su pozvani sudjelovati u zlim moralnim činima, dužnost im je odbiti. Osim toga, što je moralna obveza, to odbijanje ujedno je i osnovno ljudsko pravo koje - upravo zato što je tako - mora priznati i štititi sam građanski zakon: tko se poziva na prigovor savjesti, mora biti zaštićen ne samo od kaznenih mjera nego od bilo koje štete na zakonskom, disciplinskom, ekonomskom i stručnom planu. Teška je obveza savjesti ne pristati na suradnju, pa niti formalno, u onim djelima koja su u suprotnosti Božjem zakonu, premda ih građansko zakonodavstvo dopušta. Naime, ta suradnja nikada ne može biti opravdana, niti pozivajući na poštovanje slobode drugoga, niti se upirući o činjenicu da je građanski zakon predviđa i zahtijeva. Nitko se nikada ne može ukloniti od moralne odgovornosti za učinjena djela i po toj će odgovornosti sam Bog suditi svakoga (Rim 2,6).

Kada se donose zakoni, kako god bili ocijenjeni kao važni ili čak uvjetni, a protive se savjesti pojedinca ili zajednice, zna se kako će vjernik reagirati: on ne smije dati svoj glas za donošenje zakona koji krše slobodu njegove savjesti i vrijeđaju njegovo uvjerenje.

Ovo što sam gore iznio uglavnom su sabrane misli iz Kompendija socijalnog nauka Crkve. Važno je da uočimo načela. Odgovarajući na vaše pitanje, treba staviti težište na vjernika i njegovu savjest. Savjest naime spada na bit čovjekova djelovanja u dostojanstvu i odgovornosti. Ona je nezaobilazni i jedini objektivni sudac po čijem glasu - glasu savjesti - vjerniku govori Bog. Savjest je, dakle, mjerilo dostojanstva osobe i njegove ljudskosti. Gaženje savjesti je najteži prekršaj koji se može činiti nad osobom. Čak ni lišavanje slobode nije takav prekršaj kao lišiti nekoga mogućnosti da postupa po svojoj savjesti. Jasno da vjernik u kojoj god društvenoj službi mora biti toga svjestan. On se te službe i ne smije primiti ako mu unaprijed nije zagarantirana sloboda savjesti. Zdrava demokracija poznaje pravo "priziva na savjest". U svim demokratskim društvima to se poštuje kao vrhovna norma. Dakle, kada se donose zakoni, kako god bili ocijenjeni kao važni ili čak uvjetni, a protive se savjesti pojedinca ili zajednice, zna se kako će vjernik reagirati: on ne smije dati svoj glas za donošenje zakona koji krše slobodu njegove savjesti i vrijeđaju njegovo uvjerenje. Sukob zapravo nastaje kada ne postoji prava demokracija i kada je pojedinac, pa makar i vjernik, utopljen u grupaciju i nema pravo vlastitoga mišljenja, a pogotovo očitovanja glasa vlastite savjesti.

Sukob zapravo nastaje kada ne postoji prava demokracija i kada je pojedinac, pa makar i vjernik, utopljen u grupaciju i nema pravo vlastitoga mišljenja, a pogotovo očitovanja glasa vlastite savjesti. Međutim, ta okolnost ga ne ispričava kao vjernika od odgovornosti, a onda i krivice ako svoj glas da protiv vječnog Božjeg zakona i naravnog zakona upisanog u savjest. Suzdržanost je najblaži oblik izražavanja svojega neslaganja.

Međutim, ta okolnost ga ne ispričava kao vjernika od odgovornosti, a onda i krivice ako svoj glas da protiv vječnog Božjeg zakona i naravnog zakona upisanog u savjest. Suzdržanost je najblaži oblik izražavanja svojega neslaganja. Dio pitanja se tiče stanja vjernika u vlastitoj Crkvi - Zajednici. Konkretno, katolik koji bi svojim glasom recimo izglasavao zakon o abortusu ili eutanaziji, bio bi isključen iz zajednice i ne bi smio ići na pričest. Potresan primjer takve savjesti je pokazao pokojni belgijski kralj Boduen koji se odrekao prijestolja u vrijeme kada je u njegovom Parlamentu donošen takav zakon. Mogao je ostati bez prijestolja ali je ocijenio da mu je važnija čista savjest i zajedništvo s Crkvom nego kraljevska titula. Njegov narod je prepoznao veličinu svoga Monarha i vraćen je na prijestolje nakon nekoliko dana. Vrlo sam svjestan konflikta koji nastaje u savjesti vijećnika, člana Skupštine, zastupnika kada se nađu u sukobu sa zakonima koji su protiv savjesti. Ali za volju ovoga časa ne možemo se odricati vječnih vrednota. Stoga je opravdana dnevna molitva za one koji su u vlasti jer im nije lako. Odgovornost je velika ali odgovornost prema Bogu još veća.