Zvonik

Početna

Arhiva

Duhovnost

O nama

Pretplata

Linkovi

Povijesni kutak - Piše: Stjepan Beretić

Dva franjevačka župnika u Somboru

Franjevac Mijo Radnić nije djelovao samo u Somboru, već je djelovao diljem Bačke. Nije djelovao jedino u Subotici i Segedinu. Fra Mijo Radnić je djelovao u Baču, Bukinu, Bunjevcu, Somboru i Baji. Josip Temunović, na 123. stranici svoje Bilježnice za povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata iznosi mišljenje da župa Bunjevac nije ni postojala, već da je Šimun Matković 1622. godine tražio dopuštenje da djeluje među Bunjevcima, pa je, prema tome, i Radnić djelovao i među bunjevačkih Hrvatima. Bački su vjernici bili nezadovoljni Mijom Radnićem, pa su 1668. godine uputili pismo pisano bosančicom Svetoj Stolici. U pismu se tuže na fra Miju Radnića zbog njegove neodgovornosti. Navodno su se pred njim vjenčavali rastavljeni muževi i žene, što je bio razlog velikoj sablazni u narodu. O tome piše Josip Butorac na 118. stranici svoga djela Povijest Katoličke Crkve u Slavoniji (Zagreb, 1970.).

Mijo Radnić je štokavskom ikavicom pisao, kako bilježi Ante Sekulić na 171. stranici svoga djela Bački Hrvati, koje je izdano u Zagrebu 1991. godine. Na 167. stranici spomenutoga djela bilježi Ante Sekulić: Govor bačkih Bunjevaca je štokavsko-ikavski i značajan je za prepoznavanje njihova podrijetla, te je obilježje njihove narodnosti. O tom govoru ima članaka i rasprava od XVIII. do sredine XX. stoljeća. Najprije su franjevački pisci rješavali jezikoslovna pitanja jednostavno, jer Mihovil Radnić piše da mu nije moguće objasniti "kako se piše latinskim slovima, a izgovara u našem jeziku", nego da će čitatelja to "većma viština štijući uvižbati". Na 56. stranici spomenute Sekulićeve knjige čitamo: Za svoje sunarodnjake Radnić je napisao dvije knjige njihovim i svojim jezikom i objelodanio ih 1683., što mu je pribavilo zaslugu i priznanje pisca prvih knjiga bačkih Bunjevaca. Jedno mu djelo nosi naslov "Razmišljanja pribogomiona od ljubavi Božje" (Sekulić, 56. stranica navedenog djela).

U tom djelu Radnić svoj jezik naziva slovinski bosanski. U latinskim tekstovima kaže da piše illirico idomate, tj. iliričkim jezikom. O tome piše dr. Ante Sekulić na 37. stranici stranici knjige Bački Hrvati. Bez obzira, zvali pisci i puk svoj jezik Bosanski ili ilirički, radi se bez sumnje o hrvatskom jeziku, što se vidi iz djela Proričja i narečenija Somborca Ivana Ambrozovića iz 1808. godine, koja su, kako sam piše: sa srbskog jezika na iliricski privedena.

Drugo Radnićevo djelo nosi naslov Kristijada, što je zapravo prijepis istoimenog djela hrvatskoga pisca Junija Palmotića. Kristijada je ostala u rukopisu. Djelo Pogrđenje ispraznosti od svijeta je objavljeno u Rimu 1683. godine. Premda nema sumnje da je Mijo Radnić djelovao diljem Bačke, pa tako i u Somboru, nema dokaza da je i službeno bio imenovan upraviteljem župe ili župnikom. Franjevci su pastoralno djelovali u Somboru, gdje su imali svoju kuću, ali o tome tko je upravljao župom jednako tako nema povijesnih dokumenata. Prvi poznati somborski župnik franjevac je bio fra Luka Đurčević iz Velike, a spominje se 1718. godine.

Je li postojao franjevački preporod?

Teške su bile gospodarske, narodne i kulturne prilike u tim prvim godinama poslije oslobođenja od Turaka. O tom vremenu piše Josip Temunović na 129. stranici svoje, već spomenute, u Subotici 2009. godine objavljene knjige Bilježnica za povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata. On polazi od pretpostavke da narodni preporod, koji su započeli franjevci, traje i danas te da su preporodno djelovanje franjevaca nastavili svećenici sve do biskupa Lajče Budanovića, a da bi zatim preporod prešao u ruke svjetovnjaka intelektualaca. Oslobođenjem od Turaka, nakon Karlovačkog mira 1699. godine, većina bunjevačko-šokačkih Hrvata našla se na području velike Kalačko- Bačke nadbiskupije... Kalačko-Bačka nadbiskupija započinje pastoralnu i duhovnu obnovu svoga područja. Hijerarhijska struktura Kalačko-Bačke nadbiskupije je za vrijeme Turaka bila uništena, a pastoralno-radna struktura se našla u rukama preostalih franjevaca Bosne Srebrene. Trebalo je puno godina da se upravna i administrativna struktura nadbiskupije obnovi.

Tu prazninu su popunjavali franjevci preko niza svojih samostana i župa koje su pripadale pojedinim samostanima. To se može zvati franjevačka obnova, ali isto tako i franjevački preporod. Na njihov rad oslonit će se kasnije preporod Ivana Antunovića, a na oba prethodna (i) preporod biskupa Lajče Budanovića. Tako su bunjevačko-šokački Hrvati od 1700. pa do 1940. godine imali tri preporoda crkvene provenijencije. To je ustvari jedan preporod u tri faze, a vodili su ga i organizirali franjevci, odnosno svećenici. Četvrti preporod odnosno faza počet će nakon Drugog svjetskog rata, koji će voditi svjetovnjaci intelektualci, koje je za tu službu osposobila i organizirala Crkva preko svećenika Ilije i Paje Kujundžića, a najviše je tome pridonio biskup Lajčo Budanović... O ovdje nastanjenim bunjevačko-šokačkim Hrvatima su skrbili franjevci velike redodržave pod imenom Bosna Srebrena. Franjevci su svoje samostane gradili diljem od Turaka okupiranih prostranstava mađarskog kraljevstva i hrvatskih ali i srpskih zemalja. Ne stoji Temunovićeva tvrdnja o tome da se većina bunjevačkih i šokačkih Hrvata nastanilo u Kalačko- Bačkoj nadbiskupiji. Jer je velika većina Šokaca u i Bunjevaca u Hrvatskoj a ne u Kalačko-Bačkoj nadbiskupiji.