Svetac mjeseca - Piše: Stjepan Beretić
26. travnja
Blaženi Stanislav Kubista
(*27. rujna 1898. + 26. travnja 1940.)
- Šumarev sin - peto od devetero djece - brat redovnice - rediotelegrafist u ratu - uspješan ekonom -
urednik časopisa - poznavalac poljske književnosti - nesuđeni misionar - odgojitelj budućih svećenika
- veliki štovatelj svetoga Josipa - traženi ispovjednik - uređivao časopise i kalendare -
mučen zimom i glađu - odnijela ga upala pluća - okrutno ubijen
Stanislav se rodio 27. rujna 1898.
godine u mjestu Kostuchna (danas
gradska četvrt na jugu grada Kattowice
u Poljskoj). Bio je peto dijete Stanislava
i Franciške Kubista. Njegov
otac, šumar, bio je mirne naravi, nepokolebive
vjere i dobar prijatelj. Mati
Franciška je bila neumorna domaćica,
brižno je skrbila za svoje tri kćeri i šest
sinova. Iskreno je štovala Gospu. U kući
se svaki dan molila krunica. Jedna mu
je sestra bila redovnica. Osnovnu i srednju
školu završio je na njemačkom jeziku
u misijskoj kući verbita u gradu
Nysa u Poljskoj. Poljski je znao izvrsno.
Stanislav je vrlo mlad odlučio postati
misionarom - verbitom. Dvije godine je
proveo na zapadnom frontu kao telefonist
i brodski radiotelegrafist. Nakon
razvojačenja 1920. godine je maturirao,
da bi zatim stupio u novicijat kod verbita
u Mödlingu kod Beča. Pokazao se
kao miran čovjek i pouzdan radnik. U
marljivosti je bio ustrajan. Rado je pomagao
i volio je red. Izuzetno je dobro
poznavao poljsku književnost, kao da je
bio predoređen za zvanje učitelja.
Filozofiju i bogoslovlje je studirao
u Mödlingu, gdje je 26. svibnja 1927. godine
primio svećenički red. Nakon ređenja
je imenovan ekonomom za misijsku
kuću Gorna Grupa. Starao se za
300 subraće, đaka i namještenika. Bio
je uspješan ekonom. Zato su mu povjerili
istu dužnost i za čitavu regiju. Tako
vidimo blaženoga Stanislava kao čovjeka
koji je živio svetost i kao sin i kao
brat. Junački je ostvarivao kreposti u
đačkim i bogoslovskim danima. Njegova
je svetost bila tražena i u redovničkoj
zajednici; kako su mu se povjeravale
sve veće i značajnije dužnosti,
Stanislav je u svemu težio savršenosti.
Najuspješnije je uređivao dječji list
Mali misionar i Kalender Malog misionara.
Uređivao je i časopis Obiteljsko
blago, te osnovao Glasnik svetoga Josipa.
Svoje je uspjehe, nabavku tiskarskih
strojeva i proširenje samostana pripisivao
pomoći svetoga Josipa. Osim toga,
bio je traženi ispovjednik te se posebno
starao za sjemeništarce.
Najdraži mu je hobi bila književnost.
Već kao đak pisao je za poljske časopise.
Napisao je dramu Križ i sunce iz
povijesti Inka. Njegova je želja bila postati
misionar u Kini, na Filipinima ili na
Novoj Gvineji. Kad je njegov subrat P.
Drapiewski otputovao u misije, poglavari
su Stanislavu povjerili dužnost rektora
u mjestu Bruczko.
Onda je buknuo rat. Sukobio s
Gestapoom zbog isplate poljskim radnicima.
Prema policiji je bio otvoren i
odlučan. Odnijeli su mu tiskarske strojeve
i sav papir, radionice i urede mu razorili.
Na koncu su Nijemci 27. listopada
1939. godine uhitili 64 redovnika,
a samostan su pretvorili u logor, kamo
su doveli još 80 svećenika i sjemeništaraca
iz biskupskoga sjemeništa. Zaplijenili
su im sve kućne zalihe hrane. Da
zatočenici ne bi gladovali, o. Kubista se
obratio svetom Josipu, na čiji zagovor je
Gestapo dovezao hranu iz župnih domova
čiji su župnici bili zatočeni.
Mučeništvo
Svi su zatočenici, pri temperaturi
od -28 stupnjeva, 5. veljače 1940. godine,
autobusima prebačeni u Gdanjsk.
Mučila ih je studen, glad, prljavština te
čuvari koji su ih neprestano zlostavljali.
Toga Velikog četvrtka su potajno slavili
svetu misu i pričestili se. To je bila posljednja
pričest o. Stanislava. Uvijek
zdrav, spreman za pomoć i veseo, o.
Kubista je iz dana u dan sve više slabio.
Od studeni nije mogao ni jesti. Posve
iscrpljen i polumrtav morao je zajedno s
drugima neprestano odbacivati snijeg s
jednog na drugo mjesto. Na putu u
Sachsenhausen, 9. travnja 1940. godine,
otac Kubista je dobio upalu pluća. U logoru
je morao i dalje raditi - bez poštede.
Na kraju su o. Stanislava kolege
morali pridržavati s obje strane i nositi
ga na prozivku. Onda ga je zapovjednik
svrstao među one koji su imali umrijeti.
Tri dana i tri noći je ležao s ostalima
u praonici na slami. Pater Dominik
ga je večerom posjećivao kako bi ga
pokrio. Bolesnik je to primao s velikom
zahvalnošću. Jednom je rekao: Ovo više
neće dugo trajati; jako sam slab. Moj
Bože, rado bih se vratio u samostan
Gorna Grupa, ali izgleda da ti imaš
drukčiji plan. Neka bude tvoja volja.
Ispovjedio se pred patrom Dominikom.
"26. travnja 1940. smo ga za prozivku
položili pod zid na dasku. Ležao kao
mrtvac. Onda je nenajavljeno došao zapovjednik
bloka, njemački zatočenik,
kriminalac, koji je bio starješina za
ostale zatočenike. Za kažnjavanje propisanim
mučenjima on je uvijek dodavao
i neka svoja. Mrzio je svećenike.
Pristupio je o. Stanislavu i zaurlao na
njega: Pope, ti više nećeš živjeti. Na to
mu je jednom nogom stao na vrat, a
drugom ga gazio po prsima. Bolesnik je
stenjao. Pucale su mu kosti. Tako je mučenik
izdahnuo pod nogama mučitelja".
Stanislawa Kubistu, člana Družbe
Božje riječi je papa Ivan Pavao II. zajedno
s još tri njegova subrata misionara:
Grgura Frackowiaka, Alojzija
Liguda i Ljudevita Mzyka 13. lipnja
1999. godine proglasio blaženim. O.
Stanislav može biti zaštitnik misionara,
sjemenišnih poglavara, ekonoma, profesora,
nepravedno zatvorenih, urednika
časopisa i novina.
|
|
|
