Tema - Uredio: Mirko Štefković
Uskrs, dar drukčijeg život
Prepoznavanje Uskrsloga
Uskrs je život iznova. I kad sve lađe potonu, i kad sam
život umine, uskrsnuće je zakon obnove svega. Novi život.
Novo nebo, nova zemlja. Isus nam je svojim uskrsnućem zajamčio da nas taj novi život čeka nakon što se raspadne dom
ovozemnoga života.
Veliki kršćanski intelektualac i psihoterapeut Paul Tournier piše u sjajnoj knjizi
Učimo starjeti: Uskrsnuće - obećano u evanđelju - je osobno
uskrsnuće, uskrsnuće osobe.
Kada kažem da sam ovoga ili
onoga susreo 'u njegovu vlastitom tijelu', tvrdim da sam ga susreo osobno, da sam identificirao njegovu osobu. U uskrsnuću ćemo naći tu osobnu identičnost.
No sasvim je drukčije s
Isusovim uskrsnućem, nastavlja autor, ističući kako su sva izvješća o tome obilježena proturječnostima. Naime, svi kojima
se ukazao - premda su bili njegovi najbliži (učenici) - teško
su ga prepoznali.
Dakle, nalazimo se s onu stranu shvatljivosti. Ljudske oči,
pa i oči učenika, nemoćne su da identificiraju biće koje više
nije od ovog svijeta. Potrebno je prosvjetljenje duha. Ali unatoč
svemu, duh će se ipak osvjedočiti tjelesnom stvarnošću. Jer
osoba se identificira po tijelu. A ipak se to tijelo Uskrsnuloga
radikalno razlikuje od tijela što ga istražuje liječnik u anatomskom laboratoriju. Ono - može se reći - jedino zadržava funkciju identifikacije, obraća se drugima i daje dokaz uskrsnuća
jedino toliko što ga drugi moraju prepoznati. A materijalnoga
znanstvenog dokaza uskrsnuća nema.
Tournier zatim ističe da postoji drugi dokaz - ne materijalni, ali ipak znanstveni. Jer znanost nije samo znanost o materiji - otkad su psihologija i sociologija dobile svoju značku
znanosti i otkad fizičari ne znaju baš sigurno što je materija.
Na tome drugom dokazu inzistira Marc Oraison. Zove ga 'kršćanskim faktom'. To je 'sasvim nova i specifična vizija smrti što
ju je kršćanstvo uvelo u ljudsku povijest'. To je iskustvo samih
kršćana, osobna preobrazba učenika koja je od njih učinila poslanike nepobjedive nade - otkad su postali sigurni da je njihov
Učitelj uskrsnuo!
Zato je mentalitetu koji apriori odbija Boga nemoguće
prihvatiti Uskrsnuće. Ali ono je apsurd za čovjeka koji je formiran da vjeruje samo ono što mu je tjelesnim osjetilima dostupno. Dok upravo takav - kojeg li apsurda! - današnji
čovjek bez problema kao stvarnost prihvaća virtualni svijet.
Prvi koji su odlučno zanijekali Isusovo uskrsnuće bili su
ondašnji židovski duhovni vođe odnosno glavari svećenički
s pismoznancima i starješinama narodnim (usp. Mt 28,11-15).
Iako su im stražari posvjedočili da Isusa nema u grobu, da je
uskrsnuo, ta im se činjenica nije uklapala u plan i strategiju
odnosa s Rimskom vlašću. Ako bi to bilo točno - smatrali su
ipak ispravno - ta bi istina potpuno srušila sve njihove dosadašnje pothvate.
Zapravo, to bi im bila optužba za jednu pogrešnu osudu
i nepotrebno ubojstvo. Zato su odlučili da snagu argumenata
o Isusovu uskrsnuću pokušaju odbaciti prijevarom. Vojnike
su podmitili novcima i poučili ih neka kažu da su, dok su oni
na straži spavali, Isusa ukrali njegovi učenici. Međutim, laž
se na brzo razotkrila, tj. i u tom je slučaju imala kratke noge,
pa je evanđelist Matej zapisao da se to razglasilo među Židovima - sve do danas (usp. Mt
28,15).
Osim toga, u prilog istini
ide još nekoliko činjenica. Prvo,
nije uopće bilo moguće da se
bilo tko približi mjestu koje su
pozorno čuvali strogi rimski voj-
nici, a da ga oni ne bi primijetili.
Dakle, kako bi taj netko, pojedi-
nac ili skupina, uspio otpečatiti
grob i odmaknuti teški kamen s
njega te sve to izvesti nečujno i
nevidljivo?
Drugo, po kojoj logici, odnosno s kojim razlogom bi apostoli uopće išli po mrtvog Isusa,
kad su ga se odrekli živoga? Zar se nisu kratko prije toga razbježali u trenutku kad su trebali za njega posvjedočiti ili ga
čak braniti?
Snagu Uskrsnuća, koje jedino može "proizvesti" poslanike nepobjedive nade, potvrđuje i sljedeći događaj. Svećenik-misionar Cesare Colombo (umro u listopadu 1982.) živio
je 30 godina među gubavcima. Prije nego se odlučio za misije doktorirao je medicinu i kirurgiju kako bi ljudima tamo
bio što korisniji. Zapisao je: Najljepša uspomena moga života
u Burmi bila je moja posljednja sveta misa, koju sam imao za
gubavce. Među njima je bilo i nekrštenih ljudi. Bolesnici su sastavili ovu molitvu: Zahvaljujemo Bogu što nas je učinio gubavcima, jer smo kroz gubu upoznali tebe, oče Cesare, a preko
tebe Boga, Isusa Krista!
Uskrsli u našoj svakodnevici
U tjednu Gospodinove muke na poseban smo način proslavili velike tajne sv. Trodnevlja: Večeru Gospodnju na Veliki četvrtak i Muku Gospodnju na Veliki petak, a u vazmenom bdjenju, kroz vrlo znakovite obrede i živu Božju riječ,
doživjeli smo Gospodinovo uskrsnuće.
Uskrsnuće! U hrvatskom jeziku zvuči kao - svanuće. Te
dvije različite riječi naizgled povezuje samo rima. Ali ima
među njima i jača veza. Jeste li ikada razmišljali, kad se kaže
Uskrs - što to znači i otkuda dolazi ta riječ?
Uskrsnuće kao pojam općenito se povezuje s kršćanskom baštinom, tj. s Isusovim ustajanjem iz groba treći dan
nakon smrti. Otud su i sva njegova prenesena značenja. Ipak,
korijen te riječi otkriva njezin izvorni smisao. A on je skriven
u slavenskoj riječi krijes odnosno kres (iskra, vatra). U
vjeri naših starih predaka, prije pokrštenja, ta je riječ označavala trenutak kad u proljeće sunce oživljuje, tj. postaje ljetno. Otud je preuzeto u kršćanstvo uz-kres, u starocrkvenoslavenskom jeziku dobilo glagole uskrisiti i uskrsnuti, tj. oživjeti, biti živ!
Dakle, za nas kršćane to ima ovo značenje: iz mrtvoga i
hladnoga groba, u koji je na Veliki petak bilo položeno Isusovo tijelo, u nedjeljno je jutro bljesnula iskra novoga života.
Nebeski je Otac Isusa oživio i On je - nakon što ga je tri dana
zaklanjao oblak smrti - nama bljesnuo kao Sunce. Dakle, događajem Isusova uskrsnuća nama je, u duhovnom smislu,
svanuo novi dan.
Međutim, posljednji sati Isusova života nisu nagovješćivali nikakav obrat. Osobito onima koji su Isusa cijenili i voljeli, pretvorili su se u više od muke, kao što su i Njemu bili
više od agonije. Trenuci poslije Isusove patnje na Golgoti trajali su njegovim učenicima kao vječnost i bili ispunjeni beznađem, očajem, mrakom, smrću, strahom, razočaranjem,
bijegom.
Ali pojavljivanjem Uskrsnuloga, u apostolima se, kad su
se uvjerili da je doista živ, dogodila prava duhovna preobrazba, temeljna tranzicija! Potpuno su prihvatili Isusove stan-
darde. Nestalo je i želje za "uspostavom kraljevstva" i
oslobađanjem od rimskih vlasti.
Također, sjetili su se da Isus čak ni u najkritičnijem trenutku predsmrtne agonije nije podlegao kušnji odustajanja,
da ni razapet nije prihvatio ponudu i ucjenu svojih tužitelja i
onih koji su mu se podrugivali da siđe s križa pa će mu vjerovati. Apostoli su razumjeli da je imalo smisla to što je Isus,
naizgled beznadan, ostao visjeti na križu.
I baš zato je trećega dana uklonjena sva sigurnost i nada
onih koji su na Veliki petak mislili da su našli konačno rješe-
nje problema Isusova trogodišnjeg "ometanja". Isusovi uče-
nici su shvatili da je čak dobro i spasonosno što su i oni
zajedno s Njim bili optuženi za udruženi zločinački pothvat!
Ta najveća tajna i temelj kršćanske vjere ima svoje
odraze na osobni život svakog Isusova učenika - pojedinačno
i zajednički, tj. na osobnoj, obiteljskoj i crkvenoj. I danas se
Isusovim učenicima, Crkvi stalno predbacuje da želi upravljati cijelim društvom i svima nametnuti svoje zakone itd.
Zato, prije nego se očitujemo o tome - što je svakako potrebno, jer šutnja može biti grijeh propustom - valja nam
promisliti i tako potaknuti druge da promisle: živimo li tako
svoj kršćanski život da se po nama u svijetu i danas može čuti
i iskusiti Isusova radosna vijest? Kako živimo blagdane, molitvu, u svojim župnim zajednicama: da li su to stvarnosti koji
druge stvarno mogu uputiti na Krista? Koliko zbilja zahtijevamo od sebe, pa da možemo zahtijevati i od drugih da nam
dopuste živjeti kršćanski u svijetu u kojem živimo: da imamo
pravo na kršćanski odgoj, na mjesto u medijima, na etične
medije? Ako pak to zahtijevamo, jer želimo živjeti ono što
nam je Gospodin Isus svojim uskrsnućem darovao, onda to -
na kolike otpore uvijek nailazili - nije zločinački pothvat,
nego svjedočanstvo da i sami želimo živjeti svoj Uskrs.
Veliki hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević poetski je izrazio biblijsku istinu da ne može nikad biti bez Golgote
uskrsnuća (Golgota). Ali đavao nam stalno - kao nekakav karikirani i naopako okrenuti "pjesnik" - nudi onaj isti recept
kojim je prevario naše Praroditelje - da ćemo "biti bogovi"
ako njega poslušamo, odnosno da i bez Isusa ima uskrsnuća
te da ćemo bez života po njegovom nauku lakše i ugodnije živjeti.
Realan i razborit kršćanin ne smije se dati zavarati. Kao
i davno svojemu narodu u Starom zavjetu, Bog i nama danas
o Uskrsnuću svoga Sina, nudi samo alternativu: Uzimam
danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj,
ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz
njega, da živiš ti i tvoje potomstvo (Pnz 30,19-20).
Također, vrlo su znakovite - i za nas danas - Isusove
česte riječi apostolima nakon uskrsnuća: Ne bojte se! Ali, dobili su i poslanje. Na čelu s Petrom dao im je nalog: Izvezi na
pučinu! To je poslanje naviještanja Uskrsnuća i cjelovite evanđeoske radosti svemu stvorenju. Međutim, to je zapovijed također svim Isusovim učenicima, dakle i nama.
Zadaća je svakoga od nas da s najvećim optimizmom izvesla na pučinu života te hrabro jedri i kad obzori ne izgledaju bolje nego Isusovim učenicima u trenucima između
Golgote i Uskrsnog jutra. Ali, zapravo, i svim ljudima ostaju
samo dvije mogućnosti: prihvatiti Isusov Križ kao tajnovito
smislen način prevladavanja krize i rješavanja problema ili
pak padati u očaj zbog nemoći da promjene ono što ih tišti, tj.
utopiti u ovisničkom moru instant-užitaka.
Mi kršćani vjernici imamo veliko i odgovorno poslanje:
radosno svjedočiti u svim našim životnim situacijama da se s
Isusom Kristom uvijek može reći i doživjeti - Sretan Uskrs,
aleluja!
Prema: http://angelo1.blog.hr
Kako se određuje datum Uskrsa
Prema izvještajima evanđelista, Isus je umro uoči židovske Pashe koja je padala 14. dana mjeseca nisana, a uskrsnuo
u nedjelju nakon toga. Nisan je inače sedmi mjesec židovskoga
kalendara, a odgovara našemu ožujku i travnju, s početkom
proljeća, a 14. dana toga mjeseca puni je mjesec, tj. uštap.
U Crkvi se u prvo vrijeme Uskrs nije slavio u svim krajevima podjednako, iako su se svi ravnali prema židovskoj Pashi.
Crkve u Maloj Aziji u starini su slavile Uskrs uvijek 14. nisana,
bez obzira kojeg je dana u tjednu padao. Ostale Crkve slave
Uskrs u nedjelju nakon 14. nisana. No, još od apostolskih vremena kršćani svake nedjelje slave Isusovo uskrsno otajstvo
poput "tjednog Uskrsa", a od II. stoljeća počinje se slaviti "godišnji Uskrs", mada se može reći kako su već sami prvi kršćani
nedjelju poslije proljetnoga punog mjeseca - u koju su Židovi
slavili Pashu - naglašenije slavili od drugih nedjelja u godini.
Koncil u Niceji je - kao što kaže i Katekizam katoličke
Crkve u br. 1170 - 325. godine donio opće pravilo za određivanje datuma slavljenja Uskrsa, kako bi svi "u jedan glas i u isti
dan mogli uzdići svoje molitve na sveti dan Uskrsa". Otada se
Uskrs slavi u nedjelju koja pada nakon punog mjeseca koji prati
proljetnu ravnodnevnicu, to jest ekvinocij.
Zato je Uskrs "pomični blagdan" jer se zapravo "pomiče"
između 21. ožujka i 25. travnja. Otkad je pak papa Grgur XIII.
reformirao kalendar, došlo je do razlike u danu slavljenja
Uskrsa između Isočne i Zapadne Crkve, jer se neke istočne
Crkve do dan danas ravnaju po julijanskom kalendaru. Tako
ovaj najveći blagdan, bez obzira kojoj Crkvi pripadali, svi kršćani ne slave na isti dan (osim ponekad, kao što je bilo 2004. godine). No, postoji težnja da se dođe do što usklađenijega
svjetskog kalendara, pa bi se time mogao postići i zajednički
datum slavljenja Uskrsa.
|
|
|
