Riječ urednika
Plamen
uskrsne svijeće
Vazmeno bdjenje je za mene
oduvijek bilo nešto posebno. Ne mi-
slim ovdje na veći broj čitanja, koja
sam rijetko uspijevao prebrojati. Nije
to ni ponovno oglašavanje orgulja
nakon trodnevnog muka, pa čak ni
svečani trostruki Aleluja. Ono što mi
se uvijek na tom bdjenju posebno doi-
malo je govor svjetla i tame. To sam
znao doživjeti i kao svojevrsnu borbu
između plamena jedne svijeće i
mraka koji je sve obavijao. Što dalje,
kako sam sve bolje razumijevao litur-
gijska čitanja koja se čitaju na tom
bdjenju, ta borba svjetla i tame za
mene je poprimala sve više značenja.
Ovdje bih ukazao na dvije stvari.
U hvalospjevu uskrsnoj svijeći
na jednom mjestu stoji kako se po-
djeljivanjem njezina plamena, plamen
uskrsne svijeće ne umanjuje. Ta reče-
nica, naizgled tako obična i jasna, za
mene je postala neiscrpnim izvorom
promišljanja o otajstvu Isusova uskrs-
nuća. Baš poput te vatre, koja sama
razbija tmine mraka, i Gospodin je
uskrsnuo kao prvina usnulih (usp.
1Kor 14,20). No, ta vatra se brzo daje
i drugima, te ispunja cijelu crkvu.
Tako je i s djelovanjem Kristova uskrs-
nuća (usp. Mt 27,52-53). Mnogi
usnuli u Kristu prihvatili su svjetlo
njegova uskrsnuća i uskrsnuli. Sve su
to sveci Božji u nebu.
Držeći tako upaljenu svijeću, dok
još crkvu obasjava samo plamen tolikih svijeća, sjećam se osjećaja koji
me toliko puta obuzeo u tim trenu-
cima. To je isto ono svjetlo koje su ro-
ditelji primili kod mog krštenja. To je
svjetlo uskrsnuća već ovdje na zem-
lji. Koliko puta ga nisam bio spreman
sačuvati, nego sam ga radije ugasio.
Ugasio sam ga, jer ono što sam uči-
nio nije bilo djelo svjetla, nego tame:
grijeh. Ne mogu ne protrnuti pri toj
pomisli. Ali baš u toj razmjeni osje-
ćaja, koje dobro odražava borbu
svjetla i tame u našim ljudskim živo-
tima, ostajem bez riječi pred još jed-
nom divnom tvrdnjom hvalospjeva
uskrsnoj svijeći: O, sretne li krivice,
koja je zavrijedila takvog i tolikog Ot-
kupitelja! Da, sretne krivice. I moja
krivica može biti sretna, ukoliko svim
svojim bićem prihvatim novi dar
uskrsnog svjetla i obratim se. Svjes-
tan toga, ta mala svijeća u mojim ru-
kama i njezin plamičak postaju toliko
rječiti, jer u njima promatram otajstvo
vjere, Kristovo i moje uskrsnuće.
S druge strane, unošenje uskrsne
svijeće u mračnu crkvu i podjeljiva-
nje njezina plamena nešto je poput
polaganog buđenja. Usred tmine po-
činju se nazirati boje, pokreti, lica,
život. Svjetlo izgoni tamu i otkriva
nam ono što je već tu, a bez njega se
ne vidi. Tako je i s našom vjerom. U
njezinu svjetlu svijet u kojem živimo
nije samo siv i mračan, nego je mjesto
u kojem prebiva sam Bog. Svjetlo
vjere mi dopušta otkriti toliko boja
Božje prisutnosti u svijetu, u bliž-
njima, u događajima. Ali bez uskrs-
nog svjetla u meni, sve to mi ostaje
skriveno. Tako u potrebi bližnjega bez
svjetla vjere ne mogu vidjeti patnika
Krista koji je upravo pao pod teretom
križa i vapi za pomoći ni u nedaćama
života ne mogu drugo nego uvijek
tražiti krivca. Svjestan toga, dok mi u
ruci plamti malena svijeća, vapijem
za darom toga svjetla na svakom ko-
raku moga životnog puta.
Nadam se da će i ovaj Zvonik,
poput te male svijeće, koju smo držali
na vazmenom bdjenju, svakome od
nas još više probuditi želju da se
svjetlo uskrsloga Krista koje nam je
darovano u nama više nikad ne ugasi.
U tom duhu svakome ponaosob:
Sretan Uskrs, aleluja!
Vaš urednik
|
|
|
