Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 174
Riječ urednika
Meditacija
Uskrs 2009.
Tema
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Misije
Kršćanski stav
Kutak za katehete
Paulinum
Ekumenizam
Osvrt
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Uskrs 2009.

Uskrsna poruka dr. Ivana Pénzesa, subotičkog biskupa

Klica vječnoga života

Kršćanska Braćo i Sestre!

Nije lako naći primjereni oblik riječi koji bi mogao opisati radost Uskrsa. Stoga Crkva slaveći ovaj dan svečano pjeva: Nek usklikne! I kao što ne postoji u svemiru nikakva analogija događaja kojeg slavimo, tolika bi trebala biti i količina našeg ushita zbog ovog nadpovijesnog događaja. Taj je događaj toliko radikalan i toliko nov da nije mogao biti samo utjeha tužnih učenika koji su htjeli nastaviti djelo svog Učitelja. Naime, ne radi se samo o povratku u život, nego o posve novom životu. Životu koji proizlazi iz Božje stvaralačke moći i njegova gospodstva nad svim što postoji. Upravo zato za nas kršćane nakon Uskrsa svijet izgleda potpuno drukčije nego li prije njega. On nije samo suzna dolina, mjesto borbe za opstanak, nego u punom smislu postaje priprava za Nebo. Sve ono što čovjek i svijet ne mogu sami sebi dati, otvara se u snazi i otajstvu uskrsnuća Isusa Krista. Raspeti je Uskrsnuli! Svojom žrtvom prekinuo je lanac nasilja, i uništio je gospodstvo smrti nad čovjekom.

Vjerovanje u činjenicu i snagu Uskrsa jest naša temeljna odrednica. Bez vjere da je Isus uskrsnuo ne možemo se zvati kršćanima. Prva propovijed jest upravo navještaj Uskrsa. Vjera u uskrsnuće potrebna je kako u deklarativnoj, tako i na praktičnoj razini. Kršćanin javno priznaje Krista Uskrsloga, ne povodi se za takozvanim modernim konceptima koji svoje slutnje o zagrobnom životu posuđuju iz vremena kad je ljudski rod bio u traganju za pravom istinom i pokušavao si ciklusima prirode odgovoriti na pitanje vlastite smrtnosti. Praktično prihvaćanje Uskrsa jest svijest da se u svakom dobrom djelu, žrtvovanoj ljubavi, nalazi sjeme otajstva uskrsnuća. Svako ostvareno zajedništvo postaje nagovještajem onog vječnog zajedništva koje postaje naša perspektiva upravo nakon uskrsnuća Isusa Krista.

Uskrslog Krista susrećemo u njegovoj zajednici, a prepoznajemo Ga i u braći i sestrama. Osobit je pak susret s Uskrsnulim u svetoj pričesti. Naime, klica vječnoga života, po kojoj smo suukopani i suuskrsnuli s Kristom, posađena je u naše srce po sakramentu Krsta, i razbuktava se svaki put kad blagujemo Tijelo Kristovo. Uskrsli tada biva u meni, on je Onaj koji osnažuje moje srce duhom svoje ljubavi. Hrana Tijela i Krvi čini otajstvo uskrsnuća djelatnim u nama. Bez te hrane ne mogu živjeti, a i sve ono što deklarativno priznajem postaje samo blijedna slika. Krist uskrsli jest onaj koji djeluje! Novo stvaranje, kako su stari zvali Uskrs, počinje u preoblikovanju koje se događa u blagovanju. To je nešto najljepše što si možemo poželjeti čestitajući Uskrs.

Sv. Pavao u poslanici Rimljanima piše da kao što je Krist za sve umro i slavom Očevom uskrsnuo, tako i kršćanin po krštenju postaje sudionikom Kristova vazmenog otajstva, te zajedno s njime sudjeluje i u novosti života(Rim 6,4). Na taj se način i na Kristovim vjernicima očituje djelovanje slave Očeve. Ova novost ima i posljedice u svakodnevnom životu: Naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu(6,6). Kršćanin je tako postao slobodan čovjek. Postavši, poput Krista, poslušan i podložan Bogu, postao je slobodan: slobodan od grijeha i slobodan od smrti. U toj slobodi treba i živjeti. Sjedinjen s Kristom u uskrsnuću, i kršćanin nadvladava smrt. O smrti Pavao kaže u svojoj ispovijesti vjere da će biti obeskrijepljena kao posljednji neprijatelj( 1 Kor 15,26). To je konačna Kristova pobjeda u svakom vjerniku, a podrazumijeva i pobjedu nad grijehom (Rim 6,9-11).

Ovim mislima želim svima sre- tan Uskrs i obilje blagoslova od Uskr- slog Spasitelja!

Uskrsno svjetlo

Na prvoj stranici Biblije, u prvom poglavlju, kao prve Božje riječi, biblijski pisac navodi: Neka bude svjetlost! Sa svjetlošću je počelo stvaranje. U svjetlosti niče život. Kad je svjetlost, onda čovjek radi, obavlja svoje dnevne poslove. Svjetlost ima i simbolično značenje. Ono se povezuje i s riječju pravda. Pravednik je onaj koji je u svjetlosti, pravda je njegova kao podne. Nikad pravednik ne treba zavidjeti bezbožniku jer on nema budućnosti (usp. Ps 37,2-6).

Pravedan Šimun je iščekivao utjehu Izraelovu, nadu za sve narode. Radosno je u hramu primio Isusa u naručje. On ga naziva Svjetlom na prosvjetljenje naroda (Lk 2,32). Isus je bio svjestan sebe. Znao je što mu je činiti. Mogao je sa sigurnošću izreći ove riječi: Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života (Iv 8,12). Mnogi su povjerovali toj njegovoj riječi i išli za njim. Isus očekuje od svojih učenika da i oni budu svjetlo. Kako to zamišlja zabilježio je Matej u svom evanđelju: Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima (Mt 5,16).

Suprotno od svjetlosti je tama, mrak, noć. Poznata je biblijska riječ: noć ima svoju moć. Noć bi trebala biti za odmor, oporavak. Ali je istina da je ljudi često koriste za grijeh. U tami se rade zla djela.

Kršćani svoju vjeru doživljavaju kao svjetlo. Ona im govori tko su, odakle su, zašto žive, kuda idu... Svjetlo vjere se pali u krštenju i valja ga čuvati. Svjetlo se čuva molitvom, slušanjem Božje riječi i primanjem sakramenata.

Kada je Isus izdan i uhvaćen, bio je mrak. Suđen je po kratkom postupku. U vrijeme njegove agonije, na Kalvariji, evanđelist nam je zapisao: nasta tama po svoj zemlji (Mt 27,45). Njegovi mrzitelji su mislili kako će smrću sve biti završeno. Nazarećanin je pobijeđen. Ali nije bilo tako. Uskrslo jutro je potvrdilo - život je jači od smrti, svjetlo od tame, istina od laži, dobrota od zloće.

I ove godine ćemo u svojim zajednicama slušati drevni himan Exultet u čast Isusu uskrslom. Isusovo uskrsnuće je proplamsaj svjetla - Veliki Oganj! On svijetli kroz stoljeća. Neka zagrije svakoga od nas. Slavimo Uskrs - uskršavajući osobno. Dižimo se iz svojih slabosti, obračunajmo s grijesima, širimo uskrsno raspoloženje praštanjem, dobrotom, djelima ljubavi. Svima sretan, ponosan, pun svjetla Uskrs!

Lazar Novaković

Uskrs na salašu

Stojali smo na salašu. Po'Dunovom. Nikoliko duži iza salaša se prostirala šuma Srebrenica. Isprid salaša doklegod možeš okim dosegnit velika ledina i njive. Čini mi se da su sva doba godine, prvo kod nas stizala. Pogotovu proliće. Naš stari bi izajutra izašo prid salaš, izmolijo Očenaš, digo glavu i meriso prvo prama šume. - Ala merišu vrbe! - onda bi se okrenijo prama njivama - Merišu oranja i mlada žita! Uskrs je blizu! Stvarno! Jata tičica su se vraćala u šumu. Garvanovi, vrane i vrapci su po cile dane đalakali. Od ranoga jutra do kasne večeri. Mlada žita su zazelenila po njiva a u šipragu procvale trgunjice. Nuz panjeve ljubičice i visibabe. Vidi kako je nebo čisto i jasno ko tvoje okice! - reko bi mi stari. A uveče ka'se nebo ospe zvizdama i majka i stari su voljili napolju prid salašom izmolit Pozdravljenje. Svaka petka uveče, nama svima bi rekli:
- Oprašćajte! Izašli bi napolje, čim zvizde izajdu i osamili bi se. Majka je ošla na jednu stranu a stari na drugu. Molili su se svako zase. Izrekli ispovid i zamolili Svevičnjega za oprost. Do ujtru nisu ništa jili ni pili. Kad počme svanjivat, prija neg što izajde sunce, obadvoj bi odrizali koricu kruva i ope ošli napolje malo dalje od salaša.

Gospodine, nisam dostojan da unideš... - pojili bi tu koricu kruva, vratili se doma i nastavljali svagdanje poslove.

Bog dragi je svud i ako ga moliš o'srca, molba će ti bit uslišita, rekla je jedamput majka.

Tako su radili uvik petkom jel je salaš bijo daleko od sela i crkve. Jedino za Uskrs i za Božić dada je prezo konje i svi smo išli na ispovid i pričest u crkvu. Tako smo išli i na Božić na pološnicu i na Uskrs na Svetenje. Na Uskrs bi se dada i stari podilili. Ujtru rano jedan od nji dvoj bi rano ujtru odno jel majku, jel mater, jel nenu sa košaricom punom uskršnjega jila na Svetenje. Ka' se vratu fruštukovali bi i ope jedan od nji je prezo konje i sve nas nosijo na veliku misu. Jedne godine o Uskrsu nam se oždribila Vrana a Vranac je šanto na livu nogu. Radovali smo se ždribetu al mater je rekla:

E, ve godine nećemo jist blagosivano jilo. Nemožemo u selo. Pišice možemo samo jedamput. Dicama će jako noge bolit. Misu na Uskrs nikako nećemo propuščat! Makar sikirice padale!

- Neka se brinit! Već će se dragi Bog nastarat! - rekla je majka. Moja majka je bila prava mudrika! Mada je mene uvik kazivala da znam "u tri cara". Znala je utišit, požalit i razveselit.

Osvanijo je Uskrs. Dan je bijo ko izmislit! Sunce. Vedro nebo i zeleno žito su se sjedinjavali u dalji. Mi dica smo se bosi iz kreveta raširili po dvoru i tražili gnjizde i šta nam je dono zec u nji. Po ledine u trave istom bi našli šareno jajce. Bila su našarana travama kakigod ima na ledine. Izmeđ toga smo našli di koju jabuku jel kesicu šareni šećera-jajica. Na dvor je izašla mater i iznela ureditu košaricu sa jilom za svetenje. Priko njoje je bijo bil ko snig tarak od srvijana sa širokima čipkama. Još je zagrabila kanticu vode iz bunara. Otac je uzo košaricu i kanticu i reko: Ajte, dice, ite se navuć i obut, pa ćemo it do prvoga mladoga žita. Potrčali smo za ocim. Tu lipu posvečano ureditu košaricu sa jilom i kanticu sa vodom je metnijo u njivu di je raslo mlado žito. Otkrijo je košaricu do polak. Otac se prikrstijo i reko: Ostavićemo tude. Bog dragi će već blagosovit! Vratili smo se u salaš. Stali smo oko astala sa krušnim tarkom. Jedno vrime smo se molili a onda je majka rekla ocu: - Stipo, dite, sad već možeš pojt za košaricom i svetom vodom. Sad je već spala Božja rosa na nji. Gledali smo sa praga kako otac žuri do žita. Kad je dono košaricu, bila je sva vlažna. Posvečani tarak je bijo mokar. Pleteni kolač, šunka, jajca, luk i ren su bili orositi. Dragi Bog je blagosovijo naše i jilo i pilo. Ruža Silađev

Malo uskrsnje dragosti u roditeljskoj starosti

Evo, oped Velika subata! Kad prija! A to je začudo da, kakogod probam da bude prija, sa sijanjem ditelne dočekam baš ovaj dan. Valjda će bit sve gotovo dok ova moja ne tribala ić nosit ilo na svećenje. Dobro što uvik nosi na ono drugo, koje je u 2 sata, makar je već spremila ranije da bi mogla i na ono prvo stignit. Al tako je naučila i drugačije ne mož.

Dosta se osušilo ovo moje oranje, a Velik četvrtak nije davno bio, a baš sam oma i potanjiro i dvared isparo da se vlaga sačuva. Najbolje bi bilo da se i posijalo taj dan, al kad bać Mijo nije mogo. Mogo je on na Velik petak, al zna da ja, ko fala Bogu još uvik većina, ne radim onda sa zemljom. Ta di bi? Bilo je i drugi mašina, nije da nije, al kad volim so tom njegovom od kad je u njega. A i volim kako on sije. Biće malo taranava zemlja, jer je moja parača mala, pa ne rasitni zemlju tako ko ove nove. Doduše mogo bi ja tu taku veliku dobit od bać Neste, al nju moj traktor ne bi mogo vuć i onda oped ništa nisam uradio. No, meni će morat bit dobro i vako. Sad kad sam danas-sutra sedamdeset, neću cigurno kupovat ni veći traktor, a ni druge kake mašine. Mene će dotrajat. Kad neće onaj ko triba, neću ni ja! I za ovo sam ružen od žene: - Kom bogu si se toliko latio?! Sad ćemo pod stare dane sijat toliku ditelnu i povećevat josag, misto da smanjivamo. Nama dvoma je dosta i ovo što imamo, ni to nećemo još malo bit vridni poradit. Kašće Ti kogod fala?!

Ni sam ne znam šta bi joj kazo na to. Al nije ni ona bolja. Kad sam juče vidio šta sve kuva i peče za Uskrs, nisam mogo da je ne podbodem: - Šta si se sad Ti toliko latila? Nama dvoma bi bilo dosta i manje od ove tu po četvrti šilježeta. A kome je ovo drugo? Po šunke, kuvana divenica, četvrt praseta, boca rena, jaja ni ne znam koliko, a da ne nabrajam kolače i slade šta će još bit?

Ćuti sad ona, šta će, nadivanio sam je. Oma sam se pokajo. Ono prija, kad sam bio u Kerskoj crkvi, gospodin je divanio da postoji niki blagdanski đavo! Tira čovika na svađu i na gri sad kad smo se, fala Bogu, tako lipo ispovidili na Veliku sridu. Brže je bolje smirim: - Nek si nakuvala, ako nam i ne dođu, poišće se kad se bude vuklo đubre od nedilje, neće se bacit!

Slabo sam je utišio i sav sam nemiran očo na put križa. Zadnji je. To je moje, ona iđe na Velik četvrtak i ostane na klanjanju. Ne radi se na Velik petak Bog zna šta ni kod kuće, a šta bi se i teško moglo radit o to malo suve pogače i suparne čorbe, pa onda iđem u crkvu. A i volim ić na ovaj dan, onda je put križa posebno svečan, jer se zna da je to bilo tog dana. Čita se i muka. Kad čovik čuje šta je sve Isus pritrpio, malo drukčije gleda na svoje nevolje i muke. Mogo bi se čak i postidit čerez čega sve rondzamo i budemo bisni.

Fala Bogu što nam crkva nije daleko ko kadgod kad smo bili na arendi, pa ćemo moć obadvoje i večeras na uskrsnuće. I na Uskrs - ja do podne, a žena mi posli podne. Osim ako ne dođu baš onda kad tribala krenit na misu. Jedno još i sad nismo načisto, kad se ide posvetilište: da l' oma posli uskrsnuća il' ko kadgod ujtru? Kogod radi vako, kogod nako. Mi nako kako smo naučili: na uskršnje jutro. Na astalu bude svega, a kad ustanemo od njega ni ne vidi se da se štogod ilo. Kad gledam taj naš pun astal sitim se mladi dana i to kako smo siroti bili, pogotovo kad smo se uzeli, izašli iz kuće i očli na arendu. Nikad neću zaboravit naš prvi Uskrs. Te godine nismo ni klali, od moji smo dobili malo šilježjeg, od njezini komad šunke malo veći od šake. Jaje tek-tek koje, jer smo i' čuvali da prodamo i kupimo petrolin, so i već šta najnužnije triba za kuću. Srićom da je malo dalje od salaša bio posađen velik žbunj rena, ko zna kad još, pa smo njega imali za dosta. Volili smo i trenicanog, a i onakog učitavog.

Onda sam prvi put sijo na Veliku subotu, al nije bila ditelna već zob. Počo ja isprija, al plug bio niki rđav, a moja kobila i bać Entin konjičak nisu baš bili niki burni, pa nikako završit. Nisam smijo više čekat, jer zob je dobro posijat do Blagovisti, a ovo je već bilo dobrim posli. Srića da se pokojni bać Josin smilovo i posijo je, makar mu nije bilo drago sijat na taj velik dan.

Onda sam prvi put na uskršnje jutro išo pod križ sam. Nikolko godina ranije je bila uvedena misa uskrsnuća koja je počimala u ponoć, a na koju smo uvik išli dok smo bili u kući, makar smo se znali vratit i malo prija tri sata. Dok nje nije bilo, išli smo pod križ. Ustajali smo prija četiri i ćutećki krenili za baćom. Zaprićeno nam je da ne smimo divanit dok ne dođemo do križa, no najviše da od tog nije bilo ništa. Zapamtio sam samo da je taj dan bilo lako ustat rano iz kreveta, jer smo svi čekali ono što iđe posli križa - nije se u to vrime tako često ilo šunke i divenice. Ujo Vranje su bili blizo crkve, pa su oni u zoru na Uskrs obavljali u crkvi pobožnost Put križa po zadnji put u toj korizmi. Očo sam pod križ, jer se nisam usudio krenit u crkvu i ostavit tako dugo ženu i dite, jer smo bili daleko od nje. Nikad se nisam tako skrušeno molio, ko onda. Prvo je na red došlo ono što sam naučio od male maloće na tom mistu, Put križa, a posli sve što mi palo napamet. Ni mi bilo svedno, dinar se teško stvaro, a od sve nevolje prono se glas da ćemo ić svi u rezervu, jer se štogod zagužvalo u Čehoslovačkoj. Ako budem moro ić, bojo sam se šta ću sa ženom i ditetom? Ko će ris uradit, kako ćemo moć arendu dat? Zdravo sam se poplašio, a moro sam bit kuražan da ne bi nju još više uzbunio.

Al koliko god da sam se bojo, moj stra je nestajo kad bi pogledo u kolivku i u moje dite. Zbog njega triba sve izdržat i latit se radit. Ko zna, ako da Bog pa ostane ždribna kobila, mislio sam, imaću dva svoja konja, moć više zemlje radit, pa ćemo kakogod po redu i do svog salaša doć. Divanilo se i da će za malo vrimena svi imat traktore, da će poslat oni cocolišti iz Rusije. E, da mi je uspit doć do traktora, onda će cigurno i on kad naraste lakše ostat na zemlji. Neće valjda, ko što je počela bit moda, otić u škulu, a za salaš i baću i nanu zaboravit. I sve mi se ostvarilo, osim ovog poslidnjeg.

- Ej, dida, šta si se Ti tako zabedo, daj to sime pa da završimo!Nemoj da nas Uskrs zatekne na njivi! Dobro ti viter naduvo u oči, sve su Ti nike suzne, ko da si plako, trgo me dobro poznat bać Mijin glas.

- Dobro kažete, baš duva, da posijemo dok nije ovoj mojoj njivi i dušu osušio! - Mogo si to malo bolje uradit pod ditelnu i tvoj unuk bi to uradio bolje, prkosio mi.

Nisam mogo da se ne nasmijem, koliko zbog šale, toliko zbog pomisli na mog unuka. E, što taj voli traktor! Zasad, barem...

Dobro je, biće na vrime gotovo, malo ću još napripravljat kad dođem kući, pa u crkvu. Lip je svetac Uskrs. Samo ne mož se čovik tako opuštit ko na Božić, zbog onog što iđe posli njega, a to je poso kojem neće bit kraja do jeseni. Al oped, da koliko briga i nevolja imaš, ostiš niku dragost, ne taku ko prija dok nije tribalo vodit brigu o svemu, al dragost što samo Uskrs donese. A daće Bog da će ove godine cigurno i oni doć...

Lazar Cvijin