Upoznajmo Bibliju - Piše: mr. Endre Horváth
Druga poslanica apostola Pavla Korinćanima
Često se događa da vjernici kršćani, listajući i čitajući
razne odlomke Svetoga pisma, s čuđenjem naiđu i na one
u kojima je naglasak tako nametljiv. U čudu se tada znamo
zapitati: zar nam Knjiga nad knjigama ne želi u srca utisnuti
zakon ljubavi? Kako ovakve formulacije mogu biti u
Bibliji?
Jedan od takvih dijelova Svetoga pisma, koji u čitateljima
lako izaziva odbojnost, upravo je
Druga poslanica apostola Pavla Korinćanima.
To je svojevrsna burna
"prepirka" između Apostola i zajednice
u Korintu. Kako jedan ovakav
spis može ući među spise Novoga zavjeta,
plašljivo se pita puno čitatelja.
Ustvari, svi dobro znamo da postoje
slabosti, tako na primjer i okršaji unutar
kršćanskih zajednica, ali zašto
treba "izvlačiti prljavo rublje iz košare"?
Zašto je potrebno takve događaje
ostaviti u baštinu generacijama
narednih stoljeća?
Bez obzira kako čudno zvučalo,
ali iza tako tvrdih riječi i burne svađe
sadržane u Drugoj poslanici Korinćanima
ne kriju se samo problemi unutar
zajednice, nego se pred nama
očituje i Apostolova najiskrenija pastirska
ljubav. U ovom pismu Pavao,
poput oca, raspravlja s djecom koja su
skrenula s pravoga puta. Apostol je svjestan
da je nad onima koji su mu povjereni
dobio potpunu vlast: Kad bih
se doista i malo više pohvalio našom
vlašću - koju nam Gospodin dade za
vaše izgrađivanje, a ne rušenje - ne
bih se morao stidjeti (10,8). Zbog te
svijesti on je trebao već davno nastupiti
na najoštriji način. No, on to ne
čini nego preklinje na uobičajen, autoritaran način. Radije
silazi s katedre vlasti, spušta se među zavađene strane i,
možemo reći, ne oklijeva uprljati ruke samo da ne izgubi
nijednoga od onih koji su mu povjereni.
U ovom pismu, usred burne rasprave, Pavao na divan
način oslikava nosioce odgovornosti u Crkvi. To je zacijelo
jedan od najljepših opisa sličnih situacija. Iako je
pismo upućeno korintskim kršćanima, Pavao zapravo raspravlja
sa skupinom "iz sjene", koja osporavajući njegova
prava, zapravo želi od njega želi udaljiti Korinćane koji su
se obratili na njegovu propovijed.
Netko će se upitati kako je moguće dovesti u pitanje
prava apostola Pavla? To se događa na temelju činjenice
da Pavao nije pripadao Dvanaestorici, tj. među one koje je
sam Krist izabrao za života i postavio u Crkvi za apostole.
Međutim, Pavlov apostolski identitet u cijelosti se temelji
na događaju njegova obraćenja na
putu za Damask. Tom prigom mu je
proslavljeni Gospodin dao apostolsko
poslanje. To poslanje kad se radi o širenju
Evanđelja među poganima, umnogome
nadilazi svjedočanstvo same
Dvanaestorice. Usprkos tomu, protivnici
ga, prelazeći preko toga, i dalje
napadaju ističući da mu Bog po nevoljama,
patnjama i bolestima koje su ga
zadesile zapravo želi pokazati da ne
ide ispravnim putem.
Pavao se u pisanju ovoga pisma
nalazi u stvarno teškoj situaciji: braneći
svoje apostolsko poslanje, on zapravo
naviješta evanđelje i brani ga, a
time brani i sve svoje do tada postignute
misijske rezultate. Na taj način
u raspravi s Korinćanima kao najveći
dokaz ispravnosti svoga djelovanje
ističe svoje osobno iskustvo. On priznaje
da ne posjeduje pismo preporuke
iz Jeruzalema, kao njegovi
protivnici, ali naglašava: Vi ste pismo
naše (3,2). Pavao svoje protivnike nadmašuje
u svemu onome čime se oni
hvale, ističući svoju prednost: Hebreji
su? I ja sam!... Potomstvo su Abrahamovo?
I ja sam! Poslužitelji su Kristovi?
Kao mahnit govorim: ja još više!
(11,22-23). I onda gotovo neprimjetno
prelazi na nabrajanje patnja koje su ga zadesile u njegovu
apostolskom djelovanju. Upravo te patnje, zbog kojih njegovi
protivnici stavljaju u pitanje njegov apostolski identitet,
potvrđuje njegovu potpunu pripadnost Kristu. Jer
svaki apostol to blago ima u glinenoj posudi da izvanredna
ona snaga bude očito Božja, a ne od njega (usp. 4,7). Pavao
se dakle hvali svojim slabostima, jer upravo one - kako on
to sam tvrdi - potvrđuju njegovo potpuno zajedništvo s
Kristom: uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se
i život Isusov u tijelu našem očituje (4,10).
|
|
|