Duhovnost - Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD
Kršćanska molitva(5)
MOLITI U DUHU I U TIJELU
Bog čita naše misli i našega srca.
Čemu onda naše molitve izražavati riječima
i gestama? Tijelo sudjeluje u
našem dijalogu s ljudima. U molitvi razgovaramo
s Bogom. Pomaže li nam tijelo
u tom razgovoru s Bogom ili je ono
smetnja tome razgovoru? Iz Biblije nam
je poznato da su Židovi vanjskim pokretima
tijela sudjelovali u njihovu bogoštovlju.
Proroci su opominjali svoj
narod da vanjsko ponašanje u bogoštovlju
treba odgovarati iskrenosti i čistoći
srca. Grčki mudraci i filozofi su
govorili: ako je Bog čisti intelekt,
Njemu se uzdiže naš razum, a ne ruke.
Origen odgovara: utjelovivši se, Bog je
stupio u razgovor s ljudima na ljudski
način, slično kako to mi činimo razgovarajući
s djecom. Crkveni učitelji uče
da Bogu nisu potrebni naši izvanjski pokreti,
On više traži našu unutarnju
spremnost moliti. "Tebi naša hvala nije
potrebna ali je tvoj dar što smo ti zahvalni;
po naših hvalospjevima ti ne
bivaš veći, nego mi stječemo milost spasenja,
po Kristu našem Gospodinu" (IV.
misno opće predslovlje). Pogani su štovali
Boga vanjskim obredima i kretnjama.
Protiv poganskog obreda štovanja
Boga, sv. Ivan Krizostom kaže da je
i razbojnik na križu molio, kao i sv.
Pavao svezan. Malo pomalo se među kršćanima
oblikovala jedna vrsta obrednih
gesta: slavimo stojeći uzdignutih ruku
prema nebu, klečeći molimo za oproštenje
grijeha, sjedeći kada se sluša
Božja riječ, okrenuti prema Istoku kada
se zaziva Kristovo ime.
Znak svetoga križa
Najrašireniji molitveni način pokreta
tijela jest znak svetoga križa. Taj
znak potječe još iz trećeg stoljeća, kada
su kršćani znakom križa označavali
predmete kojima su se služili u svom
svakidašnjem životu. To su bili mali
znakovi križa kako to mi i danas činimo
u misi kod navještaja sv. Evanđelja: na
čelu, na ustima i na prsima. Dotičući se
čela, znači da evanđelje treba prodrijeti
u naš razum, dotičući se usana, znači da
evanđelje treba biti u našem govoru,
dotičući prsa, znači da evanđelje treba
ući u naše srce i naš život. Ti mali znakovi
križa prešli su u uporabu velikog
znaka križanja izgovarajući: U ime Oca
i Sina i Duha Svetoga. Taj znak križa je
ušao u sakrament svetoga krštenja,
kada svećenik polijeva vodom krštenika
izgovarajući riječi Presvetoga Trojstva:
(NN), ja te krstim, u ime Oca i Sina i
Duha Svetoga. Isto tako, naše molitve i
naš posao, uvijek započinjemo znakom
svetoga križa zazivajući tri Osobe Presvetoga
Trojstva.
Molitveni stav "loto, yoga"
Danas pojedini molitelji, slijede takozvane
istočnjačke metode molitve,
kao npr. "stav loto, yoga". Kršćanin se
može poslužiti takvim metodama, koje
omogućuju koncentraciju, no treba paziti
da ne ulazimo u takozvanu istočnjačku
praksu koja je protivna kršćanskom
učenju. Razne istočnjačke vježbe disanja,
držanja tijela, pozornost na kucanje
srca itd. uistinu postižu smirujuće
učinke, kao što je iskustvo topline i rasvjetljenja.
Pogreška bi bila u tome da
pomiješamo takve psihološke učinke s
duhovnim objavama. Smisao kršćanske
molitve jest da uđemo u dijalog s utjelovljenim
Bogom, a ne da se osjećamo
samo "smirenima". Na Zapadu, mnogi
čitajući knjigu Razgovori ruskog hodočasnika,
žele oponašati takozvane "tjelesne
metode" molitve, kao što je kucanje
srca i moljenje Isusove molitve. No,
ne smijemo zaboraviti na mnoštvo upozorenja
kršćanskih istočnih asketa: nikada
se ne predati takvim vježbama,
bez kontrole iskusnog duhovnog vođe,
da se ne padne u obmanu. Jedno od temeljnih
pravila molitve jest da molitva
treba odgovarati životu, inače se može
upasti u šizofreniju.
Molitveni proctor
Gdje moliti? Na kojem mjestu moliti?
Isus je često molio u osami, kao i u
hramu. Crkva predlaže moliti u samoći
kao i u crkvi, privatno i javno. Osobna
molitva u samoći je intimnija, s više predanja
u ruke Očeve. Javna molitva u
crkvi govori nam da ne možemo imati
Boga za Oca, ako ne častimo Gospodina
Isusa skupa s ostalom braćom. I
pogani su vjerovali da je Bog vezan za
neko mjesto. Mi vjerujemo u njegovu
nazočnost na svim mjestima. Zašto je
onda bolje moliti u crkvi a ne na drugim
mjestima? Da, Bog je posvuda. On dolazi
k nama po Isusu Kristu. U crkvama
je njegova euharistijska prisutnost, kao
i ona, u zajednici vjernika. Naše crkve i
sva ornamentika u njima trebaju biti
takve da nas podsjećaju na tu stvarnu
prisutnost Božju među nama.
Štovanje svetih slika i kipova
Bog je nevidljiv. Zašto onda častimo
svete slike? Još u patrističko doba
ova tema čašćenja svetih slika i kipova
bila je popraćena velikim diskusijama,
poznata kao "borba ikonoborstva i kipoborstva".
U istočnocrkvenoj povijesti,
struja koja se radikalno protivila likovnom
prikazivanju Trojstva, Krista, Bogorodice,
anđela i svetaca, te javnom i
privatnom štovanju slika, naziva se ikonoklastija.
"Teološki joj je temelj neizrecivost
Božje transcendencije. Poticaji
su takve borbe došli iz SZ, židovstva i
islama, a osobito iz kršćanskih ogranaka
koji zapostavljaju ljudsku narav u
Kristu (doketizam, nestorijanizam i monofizitizam).
Ikonoborstvo su oštro provodili
neki bizantski carevi (Leon III.,
Konstantin V. i Leon V. Armenac), uništavajući
svete slike i kipove, te progonili
pobornike štovanja, osobito monahe".
1 Taj progon osudio je papa Grgur
III. na sinodi u Rimu (731.), kao i II. Nicejski
koncil (778.) rješavajući spor oko
štovanja slika i kipova. Štovanje koje se
iskazuje stvorovima: anđelima, svecima,
svetim slikama i relikvijama, naziva
se dulija; a klanjanje koje iskazujemo
samo Bogu naziva se latrija. Na nicejskom
koncilu je zaključeno da mi ne
štujemo samu sliku, već onoga koga ta
slika prikazuje: Krist, Bogorodica, sveci.
Svete slike i kipovi potvrđuju našu
vjeru, da kao što se mi molitvom uzdižemo
k Bogu, tako i On istim putem silazi
k nama. Na taj način ga možemo i
trebamo susresti u svoj vidljivoj stvarnosti,
osobito u molitvi. Slijedeći učiteljstvo
Crkve, hvale je vrijedno štovati
svete slike i kipove, jer nas oni podsjećaju
na živu nazočnost Božju i svetaca
među nama. Putujuća Crkva po molitvi
i u molitvi usko se povezuje s nebeskom,
proslavljenom Crkvom, kojoj svi
vjernici teže dospjeti.
(nastavlja se)
_________
1. Opći religijski leksikon, Leksikografski
Zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2002,
str. 356.
|
|
|
