Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 175
Riječ urednika
Meditacija
Tema
Jubileji
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Misije
Kršćanski stav
Kutak za katehete
Paulinum
Tu oko nas
Priča
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Intervju - Razgovarala: Katarina Čeliković

Razgovor sa srebromisnikom, preč. mr. Andrijom Anišićem

Moliti i ljubiti - najkraći put do sreće

Andrija Anišić rođen je na Hrvatskom Majuru kraj Subotice 24. rujna 1957. godine, a za svećenika je zaređen 18. ožujka 1984. u subotičkoj katedrali-bazilici Sv. Terezije Avilske. Studij teologije završio je na Filozofskoteološkom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, a na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 24. rujna 2007. godine postigao je znanstveni stupanj magisterija iz područja moralne teologije. Pisanjem se počeo baviti još u gimnazijskim danima, a nastavio je na bogosloviji. Nakon svećeničkoga ređenja postao je aktivni član Uredništva lista Bačko klasje i kalendara Subotička Danica. Bio je urednik katoličkoga mjesečnika Zvonik od 1994. do 2007. godine. Pročelnik je Izdavačkoga odjela Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost "Ivan Antunović", dopisnik IKA-e i Glasa Koncila, član Hrvatskog društva katoličkih novinara i više hrvatskih udruga.
Zv.: Slavlje srebrnoga jubileja svećeništva nije često, a Vaše je proteklo kroz nekoliko slavlja, od Devetnice sv. Roku, tiskanja prve samostalne knjige i književne večeri do svečane sv. Mise i zajedničkoga stola za kojim je bilo oko petsto ljudi. Kako ste u ovo vrijeme materijalne, pa i duhovne krize, smogli snage za sve ovo i zamislili slavlje u cjelini?
A. A.: Ostalo mi je u živom sjećanju slavlje srebrnoga jubileja svećeništva mons. Stjepana Beretića. Na tom slavlju sam ostao do kraja. U autu, kad smo išli kući, rekao mi je: Andrija, ako doživiš, obvezno pravi Srebrnu misu. Bilo je to prije deset godina. Poslušao sam ga. I nije mi žao. Želio sam prije svega da to slavlje bude moja osobna zahvala Bogu što me je pozvao, što mi je dao milost da se odazovem i što me je sačuvao u svojoj službi kroz dvadeset pet godina. Htio sam tim slavljem izraziti i svoju radost što sam svećenik. Želio sam podijeliti svoju radost i s drugima, sa svojim župljanima, sa svojom rodbinom, prijateljima i dobročiniteljima. Pjevači povjerene mi župe i članovi Pastoralnoga vijeća uvijek me pitaju što želim da mi daruju za imendan. Tako su me i sad pitali. Prije godinu dana sam rekao da želim da mi plate put u Svetu zemlju, jer sam želio hodočastiti onamo s p. Tadejom. Međutim, kako je njega Gospodin pozvao u najsvetiju zemlju, u raj, promijenio sam odluku i rekao sam: Želim da financirate objavljivanje moje prve knjige. I oni su to učinili. I tako je moja prva knjiga pod naslovom "Moliti i ljubiti" došla na svijet. Hvala Uredništvu Zvonika koje ju je priredilo i uredilo, Printexu koji ju je tiskao i pjevačima i pastoralcima što su sve troškove tiskanja knjige isplatili. Bio sam radostan što sam svim mojim gostima mogao tako i darovati po jednu knjigu na samom slavlju.

Što se tiče financija, imao sam pouzdanje u Gospodina, ali i u dobrotu uzvanika, jer su "saznali" na vrijeme da želim da mi umjesto raznih darova daju novac, budući da sam s tim novcem, jer drugoga nisam imao, planirao isplatiti troškove večere i druge troškove vezane uz slavlja. I tako je bilo. Bogu hvala i hvala svoj mojoj rodbini, prijateljima i dobročiniteljima na darežljivosti.
Zv.: Pod kojim ste geslom slavili mladomisničko slavlje a pod kojim ovo srebromisničko i kako ste ga odabrali? Je li to bila Vaša duhovna vodilja kroz svećenički staž?
A. A.: Za svoje mladomisničko geslo izabrao sam rečenicu iz Ivanova evanđelja: "Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa" (Iv 15,5). Bila je to moja vodilja za vrijeme studija kod isusovaca u Zagrebu. Moj "trener", kako sam ga zvao, tj. duhovnik, često mi je ponavljao tu rečenicu i ukazivao mi je da je povezanost s Isusom najvažnija. Naravno da sam tu istinu nastojao provoditi u djelo i u svom svećeničkom životu i radu. I bezbroj puta sam iskusio da doista bez Isusa ništa ne mogu učiniti, ali vrijedi i obratno - s Isusom mogu sve. Sve izdržati, sve podnijeti ali i rod donositi. Iz tog iskustva rodilo se onda i moje srebromisničko geslo: "Milošću Božjom jesam što jesam" (1 Kor 15,10). Bez milosti Božje nikad ne bih postao svećenik. Bez milosti Božje ne bih izdržao dvadeset pet godina, a bez milosti Božje ne bi bilo ni plodova. I ako je netko u proteklim godinama prepoznao nešto dobro u meni, onda sada želim ponovno svima reći: To je milost. A hvala Milosti što sam dobio i mogao s milošću surađivati.

Bezbroj puta sam iskusio da doista bez Isusa ništa ne mogu učiniti, ali vrijedi i obratno - s Isusom mogu sve.
Zv.: Kako ste kao svećenik svečar doživjeli punu crkvu Sv. Roka na slavlju i koliko je bilo emocija?
A. A.: Svi koji me bolje poznaju znaju da čeznem za masama. Sigurno sam svojim župljanima dosadan, jer stalno ističem kako se neću smiriti dok na sve tri mise nedjeljom ne bude puna crkva. Naravno, to mora "odraditi" Isus, ali znam da on to neće učiniti bez mene i bez drugih angažiranijih župljana. Naravno da me je "masa" preda mnom na Srebrnoj misi činila sretnim. Emocija je bilo puno, puno. Radosnih prije svega. A bilo je i suza. Nisam ih se sramio. Naravno da je za to kriv i moj "srebrni propovjednik", mons. Stjepan Beretić.

Podsjećanje na drage mi osobe kojih više nema na zemlji, uvijek mi izmami suze. No, te suze me ipak nisu činile tužnim, jer sam uvjeren da je i u nebu toga dana bilo slavlje. Ako nitko drugi, moja mama je sigurno sve stanovnike neba o tom izvijestila.
Zv.: Mnogi Vas poznaju kao vrlo radosnog, aktivnog svećenika, uvijek u nekom poslu. Otkuda Vam toliko energije, entuzijazma i radosti?
A. A.: Ima nešto i u genima. Moja mama je bila takve naravi, ali više je to plod Duha, jer je radost jedan od plodova Duha. Mislim da to puno ovisi o čovjeku. Nikada ne smijemo dopustiti da nama ovlada pesimizam. Kao vjernici imamo puno razloga za optimizam. A znamo i put do mira i radosti. Moliti i ljubiti! To je najkraći put do istinske sreće i do pravoga mira i radosti. Čovjek koji svaki dan moli i koji iskreno ljubi Boga, ljude, sebe i stvoreni svijet mora biti sretan. Više puta sam ponovio i do kraja života ću ponavljati: Pravi kršćanin ne može biti nesretan čovjek! Može biti, doduše, tužan. Može patiti, može mu biti teško u životu, ali ne može biti nesretan, jer sreća je stvar bića, dubine čovjekova bića a ne samo nekih vanjskih okolnosti. A moje je životno iskustvo da molitva i ljubav vode do mira i radosti. Da je tako svatko može provjeriti i lako se u to uvjeriti. "Moliti i ljubiti" je doista moje životno geslo i moje životno iskustvo. Kad bi se ljudi toga držali, bilo bi puno manje depresije i potrošnja bensedina bi se znatno smanjila.

Da bi imali dobre svećenike, vjernicima je prije svega potrebna molitva, dnevna molitva za njihovu svetost, a onda i spremnost na suradnju, na podršku.
Zv.: Što nam je činiti kako bismo imali dobre svećenike?
A. A.: Ono što vjernici trebaju činiti da bi imali dobre svećenike je prije svega molitva, dnevna molitva za njihovu svetost, a onda i spremnost na suradnju, na podršku. Najopasnije je i najstrašnije kad svećenik ostane sam, bez prijatelja i bez suradnika. Potrebna je i otvorenost da se svećenicima uputi bratska opomena. Moram reći da je potrebno i razumijevanje glede njihovih slabosti, premda to baš ne volim isticati. Svećenik se doista mora truditi živjeti svetim životom i maksimalno se truditi da ničim ne sablazni svoje vjernike.
Zv.: Vaše je zvanje stasalo u dječačkoj dobi. Podsjetite se kako je došlo do odlaska u sjemenište.
A. A.: To sam već puno puta ispričao. To je jednostavno milost. Na takav način spoznati da Te Bog zove, to može biti samo njegovo djelo. Dogodilo se to na njivi, dok sam s bratom okopavao kukuruz. Razgovarali smo što ću poslije osmog razreda. Rekao sam odmah, jer sam se dogovorio s jednom sestričnom, da ću ići u trgovačku školu. Brat me je tada upitao: A, ne bi mogao ići u sjemenište i postati svećenik? Moj odgovor je bio kratak: Pa, mogao bih. Od tog trenutka sam znao da ću ići u sjemenište i da želim postati svećenik.
Zv.: Što Vam znači Vaša obitelj, koliko se često susrećete i može li uopće svećenik bez potpore svoje obitelj?
A. A.: Presretan sam zbog moje obitelji. Uvijek sam imao podršku moje obitelji i sad je imam. Imao sam veselo djetinjstvo. Istina da sam bio vrlo "rđav". Nakon što sam otišao u sjemenište sve je bilo drukčije. Očito sam se jako popravio. Baš smo komentirali s bratom i sestrom, da se od tada nikada nismo ni "priričili" a kamoli posvađali. I to je divno. Dok su mi roditelji bili živi, često sam ih posjećivao. To mi je sad doista velika utjeha i divna uspomena. Pogotovo što sam bio blizu njih kad su bili bolesni i kad su umrli. I sada redovito posjećujem obitelji brata i sestre. Svaki susret je srdačan i puno mi znači, a mojih devetero nećaka i nećakinja su mi posebna radost i milina. Bogu hvala na njima i njima što me vole.
Zv.: Redovnici žive u zajednici, a svećenici su sami na svojim župama. Je li Vam teško biti sam i u čemu Vi nalazite snagu za svoj svećenički život?
A. A.: Ja sam sam samo kad spavam. Ljudi su moja strast. To je jedna od mojih čestih izreka. Ako oni ne dolaze k meni, idem ja k njima. No, ponekad poželim biti i sam. Potrebni su i takvi trenuci zbog sabranosti, odmora i molitve. Ali takva samoća je samo vrijeme napajanja akumulatora za nove susrete s ljudima. Takav sam.
Zv.: Možete li se sjetiti najradosnijeg i najtužnijeg trenutka u životu?
A. A.: Najradosniji trenutak mog života bilo je sigurno moje svećeničko ređenje, ali mislim da je ova Srebrna misa bila još radosnija. A najljepše razdoblje mojega života je bilo vrijeme studija kod isusovaca na Jordanovcu. Najtužniji trenutak mog života bila je očeva smrt. Taj događaj nikada neću zaboraviti. No, upravo taj događaj mi je podario iskustvo o kojem često govorim: Pravi kršćanin osjeća u dubini svog bića mir i radost i onda kad mu je ljudski tako teško da mu suze teku. Bilo je još teških trenutaka, kao što je mamina bolest i smrt, bolest mog brata i nećakinje Anđelke, ali ono iskustvo tatine smrti mi puno pomažem da sve teške trenutke svoga života stavim brzo na pravo mjesto i povjerim ih Gospodinu. Nesretnim me, pak, čini svaki moj grijeh. Osobito ako je to grijeh neke grubosti prema bližnjima ili nervoze i nestrpljivosti u radu s ljudima. Ali, kao što sam već rekao to rješavam u ispovijedi, a uvijek se brzo odljutim ako me tko naljuti a isto tako brzo idem moliti oproštenje ako nekoga povrijedim.
Svet svećenik jedino ima budućnost. Svetost je drugi izraz za ljubav, a svetost vodi k sreći. Dakle, svaki svećenik bi morao nastojati svetim životom i uvijek iz sebe oko sebe zračiti mirom, radošću, veseljem, optimizmom. Svećenik mora imati jako, jako puno vremena za Boga i za ljude. To dvoje je povezano. Bl. Majka Terezija je govorila svojim sestrama kad su se potužile da imaju jako puno posla i obveza pa ne stignu obaviti sve molitve: Ako imate puno posla i obveza, udvostručite molitvu. Naravno, da ni ja nisam uvijek takav. I mogu reći da su najtužniji trenuci moga svećeničkog života oni kad sam u grijehu i oni kad ne pronađem "kutak i trenutak za Boga". Sreća je što se često ispovijedam, pa su onda takvi trenuci rijetki. Grijeh je najveći neprijatelj čovjekove sreće. I to znam iz vlastita iskustva, ističe za Zvonik preč. Anišić govoreći o svetosti.
Zv.: Često naglašavate da ćete biti zadovoljni tek kada crkva bude nedjeljom pretijesna ili kada vjernici ispune stadion. Kako biste objasnili ovu želju?
A. A.: Jednostavno. Zar Isus nije rekao svojim učenicima: I reče im: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se! (Mk 16,15-16). Zar to nije dovoljan razlog da čeznem za punom crkvom. Ako se to dogodi, to će značiti da sam poslušao Isusa i da je moje navješćivanje evanđelja urodilo plodom. I svećenici i vjernici često se tješe rečenicom: Budućnost Crkve je u malim zajednicama. I ja tako mislim, ali te male zajednice trebaju postati kvascem za nastanak velike zajednice. Dakle, imamo svi još dosta posla. Ja znam da ja to želim i da na razne načine pokušavam privući ljude k Isusu, a kad će on učiniti da se ispuni moja želja, koja je sigurno i njegova, vidjet ćemo.

Svećenik mora raditi sa svima i imati vremena za sve, jer poslan je k svima.
Zv.: Svojim pastoralnim radom obuhvatili ste mlade, različite vrste molitelja, bračne parove, obitelji, organizirali ste tribine, rado odlazite kod starih i bolesnih osoba… Što vidite kao svoje poslanje?
A. A.: Sve je to moja poslanje. Svećenik mora raditi sa svima i imati vremena za sve, jer poslan je k svima. Nema tu nekog velikog izbora. Jedino se može mijenjati način pastoralnoga djelovanja a "ovce" kojima sam poslan su uvijek i djeca, i mladi, i bračni parovi, i obitelji i stari i bolesni i nevjernici i grješnici… Daj Bože snage, milosti i nadahnuća, jer posla ima.
Zv.: O krizi duhovnih zvanja stalno se govori, a svjedoci smo i mnogih praznih župa kod nas. Što je, po Vašem mišljenju, glavni uzrok pomanjkanja svećenika i redovničkih kandidata u našoj sredini?
A. A.: Postoji jedna izreka kojoj vjerujem: Kad Bog hoće kazniti jedan narod, onda mu oduzme svećenike. Mislim, da se puno toga promijenilo od onoga vremena kada je naša biskupija imala "višak" svećenika i slala ih u druge biskupije na ispomoć. Dovoljan je podatak da svega deset posto katolika, u najboljem slučaju, ide nedjeljom na misu. Drugi razlog je život u obitelji. Obitelji više nisu brojne i zbog toga su i sve rjeđi roditelji koji odgajaju svoju djecu tako da bi ih pripremali i na tu mogućnost da ih Bog pozove u svećenički ili redovnički stalež, jer kad bi se to dogodilo, prekinula bi se njihova obiteljska loza. Svakako je, dijelom uzrok i potrošački i uživalački mentalitet suvremenog društva, te je sve manje onih koji su spremni odreći se sebe, ostaviti sve, slijediti Isusa u duhovnom zvanju i učiniti svoj život služenjem drugima.
Zv.: Poznato je da ste na planu pisanja dugogodišnji urednik ne samo Zvonika, već ste svojim pisanjem i uređivanjem puno pridonijeli u Bačkom klasju, Subotičkoj Danici, uredili ste desetine knjiga drugima. Što Vama znači ova prva samostalna knjiga?
A. A.: Prije svega jako sam sretan što je izišla upravo sada za moje slavlje. Tako sam ju mogao darovati i rodbini i prijateljima. Zahvaljujem Tebi i Ervinu i Željki, koji ste se puno naradili da bi ona izišla i bila takva kakva je. Hvala i za predivno predstavljanje knjige. Želio sam tu knjigu prije svega kako bih i uz njenu pomoć mogao činiti ono što je moja najvažnija zadaća - navješćivati evanđelje. S druge strane, ova knjiga je i najbolje svjedočanstvo mog dosadašnjeg pisanja.
Zv.: Što Vi u pisanoj riječi poručujete kao svećenik i čovjek? Kakve su tem e kojima se bavite?
A. A.: Već sam rekao da je prvotni cilj mog pisanja navješćivanje Kristova evanđelja. Naravno da se to ne može činiti u potpunosti pisanjem vijesti o raznim događajima, ali ono što sada činim u Zvoniku u svojoj rubrici "Moralni kutak" i ono što sam činio kroz dvadeset pet godina svojim člancima u Subotičkoj Danici može se nazvati izravnim navješćivanjem evanđelja ili evangelizacijom. Teme koje ste odabrali i koje su stavljene u ovu knjigu to svjedoče. Želio sam prije svega protumačiti što Božja riječ govori o onom što je najvažnije za naš ljudski i kršćanski život. No, tu su i teme iz kojih se jasno vidi da su mene zahvatile u pojedinim razdobljima moga svećeničkog života. To je osobito očito iz zaključnih riječi u tim člancima.

Zvonik je moja velika ljubav. Njemu sam posvetio mnoge godine. I dalje ga osjećam svojim i radujem se svakom broju.
Zv.: Zvonik je u Vašem životu imao značajno mjesto. Što Vam je značio i što Vam znači Zvonik?
A. A.: Zvonik je moja velika ljubav. Njemu sam posvetio mnoge godine. I dalje ga osjećam svojim i radujem se svakom broju, a ponešto i napišem i volim otići u Uredništvo kad se priprema novi broj. Ponekad me pitaju ljudi, osobito kad vide da fotografiram: Još se nisi oslobodio Zvonika? Odgovorim im kratko: Nisam i neću.
Zv.: Slavlje je prošlo. Što i kako dalje?
A. A.: Bogu hvala! Idemo dalje. Nikad se nisam previše zadržavao na onom što je prošlo. Teko toliko da analiziram kako je bilo. Za dobro zahvalim Bogu, propuste registriram, da bih ih izbjegao sljedeći put. I stvarno idem dalje. Ima još puno toga što trebam činiti dok mi srce kuca i dok mi Gospodin daruje zdravlje. Volio bih uz one redovite pastoralne aktivnosti u narednom razdoblju posvetiti puno vremena doktoratu, jer me to opterećuje, ali me i interesira daljnje istraživanje Antunovićeve bogate pisane baštine.