Naš kandidat za sveca - Uređuje i piše: o. Ante Stantić, OCD
Govori vam Sluga Božji o. Gerard Tomo Stantić
Dar liječenja u tom istom Duhu...
U I. poslanici Korinćanima sv.
Pavao nabraja darove koje Duh Sveti
dijeli. Među darovima, za dobro zajednice,
sv. Pavao spominje "Dare liječenja"1.
U Evanđelju se spominju mnoga
izlječenja koja je Isus učinio bolesnim
ljudima.
Iz povijesti Crkve nam je također
poznato da je "dare liječenja" Bog podijelio
brojnim svojim sljedbenicima.
Izgleda da je "darom liječenja" bio
obdaren i naš sluga Božji Gerard
Tomo Stantić. Između svjedočanstava
priopćujem sljedeće svjedočanstvo, zabilježeno
u postupku za njegovo proglašenje
blaženim i svetim:
- Sjećam se događaja - priopćuje
svjedok, koji se odnosi na apostolat
sluge B. Gerarda Tome Stantića. Radi
se o slučaju djevojke koja je bila bolesna
na živce. Napadala je i bila agresivna.
Morali su je vezanu držati u
sobi.
Kako je obitelj bila pravoslavna,
otac je pošao pravoslavnom svećeniku
i potužio mu se na kćerkinu bolest i
tražio od njega savjet.
Pravoslavni svećenik, pošto je saslušao
oca ove bolesne djevojke, savjetovao
mu je da pođe u veliku katoličku
crkvu i potuži se katoličkom svećeniku
o. Grgi. (o.Gerardu). Dodao je: ako
vam on ne može pomoći, ne znam što
biste mogli poduzeti za liječenje vaše
kćeri.
Otac djevojke, po savjetu svoga
svećenika, požalio se ocu Gerardu i
ispričao mu slučaj svoje kćeri. O. Gerard,
pošto je saslušao oca djevojke,
pristao je odmah poći s njime na njegov
salaš. Odvezao se kolima na obiteljski
salaš. Kako bi omogućili ocu
Gerardu pristup k djevojci, odlučili su
djevojku svezati jer su smatrali da o.
Gerard neće moći k njoj pristupiti.
Mogla bi ga napasti i povrijediti. Otac
Gerard se tome usprotivio i rekao:
"Neće ona ništa, ta ona je mirna...".
Zatim je o. Gerard ušao k njoj u sobu u
kojoj se nalazila i ostao s njom izvjesno
vrijeme.
Poslije susreta s djevojkom, najprije
je iz prostorije izišao o. Gerard i
rekao ukućanima: "Dat će Bog i djevojka
će ozdraviti i sve će biti dobro".
Nakon kratkog vremena izišla je iz
sobe i djevojka i pokazala se zdravom,
kao da uopće nije bila bolesna.
Iz zahvalnosti njezin je otac, svake
godine, darivao samostanu izvjesnu
količinu pšenice. Zaboravio sam kako
je bilo ime ocu djevojke koja je ozdravila2.
Ima još svjedočanstava, u izvješćima
svjedoka u biskupijskom postupku,
koja izvješćuju o ozdravljenjima
koja se pripisuju ocu Geradu.
Neka govore i o tome da je imao posla
i s nečistim dusima.
Zadržimo se ipak samo na ovome
svjedočanstvu koje, čini mi se, ima posebno
značenje i poruku u odnosu na
ekumenizam, u konkretnim okolnostima
našega podneblja.
Zanimljiv je prije svega jer se radi
o djevojci iz pravoslavne obitelji. Jednako
tako je zanimljivo zbog povjerenja
koje uživa sluga Božji kod jednog
pravoslavnog svećenika, koji upućuje
svoga vjernika baš sluzi Božjem, katoličkom
svećeniku.
Kako vrednovati ovaj događaj?
Mislim da bilo previše ograničeno mišljenje
koje bi svelo ovaj događaj, općenito,
samo na ekumenski duh oca
Gerarda ili na ekumenski duh pravoslavnog
svećenika i oca djevojke, koji
doduše postoji. Držim da u ovom konkretnom
slučaju treba osobito istaknuti
činjenicu da Gerard uživa ugled
jer je svojim životom bio "svjedok o
vječnim i neprolaznim dobrima". Da
baš zato uživa ugled i povjerenje među
pripadnicima drugih kršćanskih konfesija.
Stoga, oslanjajući se na ovaj konkretni
slučaj, treba istaknuti da sluga
Božji promiče ekumenski dijalog na
jedan specifičan način - svjedočeći životom.
Teolog Karl Rahner, u svojim teološkim
razmišljanjima o redovničkom
životu, istaknuo je da uzoran i svjedočki
život ima snagu otvoriti duše
Božjoj milosti i dodirnuti ih Evanđeljem,
jer se duše otvaraju Bogu ne
samo navještajem Božje Riječi i slavljem
sakramenata, dijalogom, nego i
svjedočenjem, uzornim životom. Vrijedi
to sigurno ne samo za redovnike
nego i za sve kršćane.
Oslanjajući se na ovo mišljenje
uglednog teologa u povezanosti s "izlječenjem"
pravoslavne djevojke, nalazimo
potvrdu da je svjedočenje životom
oca Gerarda bilo važan element
u zbližavanju, povjerenju, između kršćana
katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti
u Somboru. Da ekumenski duh
promiče ne samo dijalog na razini učenja
ili smjernica, nego i ugled svjedoka.
Pravoslavni vjernici pozivali su
oca Gerarda i svojim bolesnicima!
Treba biti "mirisavo cvijeće",
kako cvijeću prispodobljuje otac Gerard
uzoran život kršćanina, jer "Cvijeće
dijeli miris i ljepotu iako nema
značenje Božje slike. Božja je slika čovjek
kad Bogu služi. Kada čovjek Bogu
služi postaje čudnovato cvijeće, ljepše
raste i mirisavo postaje dokle u nebo
ne stigne. Rosa - milosti njemu ne dostaje
samo neka strast stabljiku cvijeća
ne slomi".
Slikom "mirisavog cvijeća koje miriši"
Gerard želi reći da je svjedočanstvo
života vrlo jaki izazov ljudima,
Njegovo je uvjerenje: "Dokle god cvijeće
zadržava miris u sebi i drugima
miriši" te dodaje: "To čini pobožna
duša"3.
Gerard je nastojao biti "mirisavo
cvijeće" sljedećim programom: "Moja
je dužnost milost prosit, i svakome,
svaki je dan nositi: svima koji umiru,
koji jako griješe, ili u čistilištu pate. Bolesnima
i svima koji su u potrebi.
Moram sve ove svaki dan obići. Kako
pak sve to ne mogu svaki dan, danju
obići, moram i noću ih obilaziti. Ta
svaka je duša Tebi dragocjena...".4
Istaknimo na kraju: pravoslavni
svećenik ne bi sigurno preporučio zabrinutom
ocu da se, zbog stanja svoje
kćeri, obrati ocu Gerardu da nije vjerovao
da je Gerard "svjedok o neprolaznim
dobrima" kako II. vatikanski
koncil definira redovnika, koji, u Gerardoavoj
zamisli treba "mirisati svijetu
kao cvijeće". Vrijedi to i za svakoga kršćanina
laika jer treba, u svijetu, biti kao
"kvasac", koji "ukvasava": pridonosi
boljem svijetu, kako uči koncil.
1. I Kor 12,9.
2. Sjedočanstva, 010173-74.
3. Jó gondolat, 005068.
4. Razg. s Isusom, 003872.
|
