Obitelj - Uređuje: obitelj Huska

Ne zaboravimo darove

Dragi čitatelji! Kako me u posljednje vrijeme Bog dariva divnim darovima! Uvijek sam voljela susretati ljude, otkrivati o njima nešto novo, upoznavati bogatstvo duša, ali nikada nisam očekivala da to bude i lijepo i korisno za mene! U običnom, svakodnevnom razgovoru možete naći riznicu mudrosti. "Dopustite" li Isusu da bude s vama, primate li ga u svoje društvo uvijek, imat ćete i Mudrost i Ljubav i Istinu, jer je Isus sve to, i još više, neizrecivo više...

Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima. (Mt 18,19-20) I tako u sve dane, do svršetka svijeta! Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasuima. (Rim 8,26) Toliko bogatstvo, koje ne koristimo, a kukamo da smo u potrebi! Primili smo PEČAT DARA DUHA SVETOGA (na Duhove to divno čudo će se ponoviti za mnogu našu braću, "punoljetne" kršćane - radujmo se!), a još tražimo znanje, mudrost, razum, savjet, da se pravilno odlučimo, jakost da uspijemo ostati dosljedni, pobožnost i strah Božji da budemo pravi vjernici. Sve te dare imamo, ali ne koristimo, pa ih zagubimo i zaboravimo. Vrijeme je za veliko spremanje! Duhovno ?, naravno!

Počnimo, a ako treba, tražimo i pomoć braće! I, opet, "gdje su dvojica ili trojica...", tu je i Gospodin Isus. Također, nikad nisu samo "dvojica ili trojica", jer u Crkvi mnoštvo moli za svoju braću u potrebe - i za sve nas! Vjerujete li? ? /lvh/

Zločesta mama

Imam "najzločestiju mamu" na svijetu! Dok druga djeca jedu slatkiše za doručak, ja moram jesti pahuljice, jaja ili dvopek. Dok drugi jedu kolače za večeru i piju coca-colu, ja moram pojesti sendvič. A znajte da mi ni ručak nije kao njihov. Ali barem ne patim sam. Moja sestra i dva brata imaju istu zločestu mamu.

Moja je mama uvijek htjela znati gdje sam. Čovjek bi pomislio da sam s uličnom bandom. Morala je znati tko su mi prijatelji i kuda idem. Uporno je tražila da se vratimo za sat vremena ako smo tako rekli - ili ranije, a ne za sat vremena i jednu minutu. Skoro se stidim priznati, ali kaznila bi nas kada je ne bismo poslušali. Ne jedanput, nego svaki put kad nismo slušali i kad smo činili kako nas je volja. Sada vidite koliko je zločesta bila naša mama.

Morali smo nositi čistu odjeću i kupati se. Druga su djeca uvijek nosila istu odjeću danima. Jako smo se svađali jer nam je sama šivala odjeću kako bismo uštedjeli novac. Zašto, zašto smo imali majku zbog koje smo se osjećali drukčijima od ostale djece?

Ali najgore tek dolazi. Morali smo biti u krevetu do 9 svake noći i ustati u 8 sljedećeg jutra. Nismo mogli spavati do podneva kao druga djeca. I dok su oni spavali, moja je majka uvela zakon o radu. Tako smo morali raditi po kući. Morali smo prati posuđe, spremati krevete, kuhati i raditi druge strašne stvari.

Uvijek smo morali govoriti istinu, istinu i ništa drugo osim istine. Kad smo postali tinejdžeri, postala je mudrija, a naš život još nesretniji. Nije bilo trubljenja autima ispred kućnih vrata. Morali smo svoje dečke i djevojke pozvati u kuću prije no što smo s njima izlazili van. Da ih mama upozna! I uvijek bi provjeravala jesmo li tamo gdje smo rekli da ćemo biti. Nikada nisam imala prilike pobjeći u Meksiko. I dok su moje prijateljice imale dečke u zreloj dobi od 12 i 13, ja nisam smjela izlaziti do 16. Odnosno do 15, ako sam izlazila u školu. A to je možda bilo dva puta godišnje.

Tijekom godina, stvari se nisu ni malo popravile. Nismo mogli poput naših prijatelja ležati bolesni u krevetu i tako izbjegavati školu. Morali smo imati dobre ocjene. Dok se u knjižicama naših prijatelja šarenilo od crnih i crvenih ocjena, mi smo morali imati samo crne. One crvene, kojima su nastavnici upisivali jedinice, nisu dolazile u obzir.

Tako smo jedan po jedan maturirali. S mamom iza leđa koja nam je neprestano pričala, ponavljala, insistirala, kažnjavala i zahtijevala poštenje, nitko od nas nije mogao a da ne završi srednju školu. Moja mama je stvarno bila katastrofa. Od nas četvero, dvoje nas je završilo fakultet. Nitko od nas nikada nije bio uhapšen, ili rastavljen. Nitko se čak nikada nije potukao sa svojim supružnikom. Moja su obadva brata služila na vrijeme vojsku... I koga da sada krivimo za ono što smo postali? U pravu ste, našu mamu ! Pogledajte što smo sve propustili! Nikada nismo pili, krali, uništavali stvari, niti činili išta uzbudljivo poput naših prijatelja! Sve čemu nas je učila bilo je da odrastemo u vjeri u Boga, i da postanemo čovječni i ispravni ljudi. A sada i ja odgajam tako svoje troje djece... I razumijem ih kad misle da sam malo zločesta. No, time se i ponosim...

Jer, vidite, ja se uvijek zahvaljujem Bogu što mi je dao "najzločestiju mamu" na svijetu. (Bobbie Pingaro)

uz dan majki

Zašto Majčin dan?

Majke u 47 zemalja svijeta slave svoj dan drugu nedjelju u svibnju. Majčin dan nastao je u Sjedinjenim Američkim Državama 1877. godine, a proglašen službenim tridesetak godina kasnije. Utemeljila ga je Anna Jarvis iz Philadelphije, koja je okupila američke majke i izborila se da svake godine, drugu nedjelju u svibnju, odaju počast svim majkama na Zemlji. No, davno prije američkih aktivistkinja, majkama su slavlja priređivali Grci i Rimljani. U 17. stoljeću engleske su majke imale slobodnu neradnu nedjelju u svibnju. Anna Jarvis je govorila: "Svrha Majčinog dana jest probuditi uspavanu ljubav i zahvalnost prema ženama koje su nas rodile. Dokinuti otuđivanje obitelji. Učiniti nas boljom djecom približavajući nas srcima naših dobrih majki. Dati majkama do znanja da ih cijenimo iako to baš ne pokazujemo često. Ako niste kod kuće, pišite majci, recite joj nekoliko lijepih riječi, pohvala i recite joj kako je volite. Majčina ljubav je nova svaki dan." Bog blagoslovio naše vjerne i dobre majke!
(www.katolici.org)

male mudrosti

Dva jezera

U Palestini postoje dva jezera. Jedno je slatkovodno i u njemu žive ribe. Obale su mu ukrašene zelenilom. Stabla šire grane nad njim i produžuju žedno korijenje kako bi se napila te ljekovite vode. Rijeka Jordan to jezero puni bistrom vodom s okolnih brežuljaka. I tako se ono smiješi na suncu. A ljudi uz njega grade kuće, ptice svijaju gnijezda, i svaki je oblik života sretniji zato što se nalazi upravo ondje.

I u čemu je ta silna razlika između dvaju susjednih jezera? Stvar nije u rijeci Jordanu. Ona i u jedno i u drugo donosi istu kvalitetnu vodu. Nije stvar ni u zemlji u kojoj se nalazi, ni u krajoliku oko njih.

Evo u čemu je razlika: Genezaretsko jezero prima, ali ne zadržava rijeku Jordan. Za svaku kapljicu vode koja uđe u jezero, jedna iz njega istekne. Davanje i primanje jednakih su razmjera. Drugo je jezero lukavije i ljubomorno gomila ono što prima. Ne dopušta da ga u iskušenje dovede bilo kakav velikodušni poticaj. Zadržava svaku kap koju primi. Genezaretsko jezero i dalje živi. Drugo jezero ne daje ništa. Nazivamo ga Mrtvim morem. Na ovom svijetu žive dvije vrste ljudi. U Palestini postoje dva jezera.
(Bruce Barton)

Za život

za život

Život posvećen siromašnima i nemoćnima

U vrijeme kada rijetki imaju vremena i mogućnosti pomagati drugima, pater Antun Cvek (75) mnogima je svjetlo u tami i već odavno nosi nadimak "Dobri duh Zagreba". Tako kažu stotine starijih, siromašnih i nemoćnih Zagrepčana, uz koje je već četiri desetljeća, zbog čega je dobitnik nagrade "Ponos Hrvatske". Pater svakoga mjeseca obiđe 80-ak obitelji i nikada ne dođe praznih ruku. Prije 18 godina osnovao je udrugu "Kap života", čiji volonteri za svaki Uskrs i Božić organiziraju susrete štićenika. Obilazeći starije osobe i sam obavlja sitne popravke u njihovim domovima. Članovi "Kapi dobrote" su volonteri čiji je cilj svojim djelovanjem ublažiti nevolje i nedaće starijih, bolesnih i napuštenih osoba koje žive na području grada Zagreba. Korisnici katoličke udruge "Kap dobrote" su osobe starije od 65 godina, socijalno ugrožene, bez obiteljske podrške, osamljene. Pružanje pomoći sastoji se od: tjednog posjećivanja, a po potrebi i češće ovisno o potrebi osobe i mogućnosti volontera; obavljanja sitnih usluga poput odlaska liječniku, ljekarniku, nabavke potrepština, manjih popravaka u kući, organiziranja prijevoza i drugo; pranje rublja u našoj praonici; njege teško pokretnih i nepokretnih, vikendom. Važna je pomoć savjetovališta Udruge, u kojem socijalne radnice upućuju, informiraju, savjetuju osobe koje se obrate radi ostvarivanja socijalnih i zdravstvenih prava te ih povezuju s nadležnim institucijama socijalne i zdravstvene skrbi.

Pater Cvek kaže: "Dok bude i koliko bude kršćanskog volonterizma, toliko će biti kršćanskoga života u Crkvi, jer samo ljubav potvrđuje i dokazuje kršćanina vjernika. Međutim, svjestan sam da je gotovo svim društvenim grupama to danas znatno otežano. Mladi su preopterećeni svojim obvezama, radni ljudi rade po cijele dane, umirovljenici - koji to još mogu - moraju još nešto raditi da bi preživjeli. Oni koji sve to svladavaju i još uspijevaju volonterski raditi, mislim da zaista čine velika, gotovo herojska djela. Volonteri, uz najbolju volju, ne mogu u današnjim prilikama udovoljiti svim potrebama. Smatram da treba formirati profesionalni tim za rad na terenu. Taj bi tim imao pet članova: socijalnog radnika, medicinsku sestru, njegovateljicu, domaćicu i kućnog majstora. Socijalni bi radnik vodio i organizirao taj tim, jer bez dobre organizacije ne može se ništa kvalitetno raditi. Zajedničkim radom svih članova tima stvorilo bi se u domovima osamljenih i bolesnih ljudi ozračje bliskosti i dobrote, toliko potrebno svakome čovjeku. Da bi se to postiglo, potrebno je čovjeka odgajati još od djetinjstva, i to više primjerom negoli riječima. U svakom čovjeku ima nešto dobro na čemu se može graditi njegovo humano djelovanje. To treba početi u obitelji i nastaviti se tijekom školovanja, tako da je na svima onima koji rade s djecom i mladeži velika odgovornost. To dakako posebno vrijedi za one koji odgajaju za duhovna zvanja, jer se sav odgoj u duhovnom zvanju mora temeljiti na prvoj i jedinoj zapovijedi ljubavi prema Bogu i čovjeku." (Prema: Katolički tjednik i Glas Koncila)

protiv života

Trudnice u prijevozu i susjedstvu

Vozač gradskog autobusa morao je zaustaviti vozilo i zaprijetiti putnicima da neće krenuti sve dok trudnici ne daju sjesti na za njih rezervirano mjesto.

"Trudnica u osmom mjesecu trudnoće u punom autobusu je tražila mjesto, dvije su je žene samo pogledale u trbuh, okrenule glavu i gledale kroz prozor. Jednog gospodina je zamolila da ustane, ali se napravio da ne čuje, a onda je pozvala vozača, koji je istog časa povikao: "Molim mjesto za trudnicu!". Nitko nije reagirao ni nakon što je stao. Tek kada je rekao da neće pokrenuti vozilo dok se rezervirano mjesto ne oslobodi, jedna žena je ustala! Dugogodišnji vozač GSP Zoran Marjanac potvrđuje da scene nastaju gotovo svaki put kada trudnici ili majci s djetetom treba ustupiti mjesto. "Žene, pogotovo dotjerane dame, najteže ustupaju sjedište i često usput još i gunđaju da ni njima nitko nije ustupao mjesto. Ustupljenom mjestu ne treba se nadati ni od umirovljenika, a ako se pogledaju linije, mnogo lakše će trudnica ili majka s djetetom sjesti u prigradskom, nego u gradskom autobusu." Dijete može biti i prepreka pri ulasku u trgovinu, jer, "kolica prljaju pod" (majku J. S., dok je kupovala s bebom u kolicima, šef novosadske parfumerije izbacio je zbog blatnjavog traga!). Majke s djecom nisu poželjne ni u susjedstvu - na listi onih koje većina Novosađana vide kao nepoželjne susjede, prema istraživanju Blica, bebe su se našle među prvih pet mjesta. Zbog plača. (Izvor: Blic)