Tu oko nas
Daj nam svima Duha, kruha
Iskusili smo više puta onu izreku da se prijatelj poznaje
u nevolji. Nisu okrenuli glavu. Nisu rekli: Ne interesira
me, što me briga. Jer, meni je dobro. Imam i hoću
još više imati. Na nepravdu ne mogu utjecati. Uvijek će
je biti. Tko sam ja, nemam vremena ni poslušati te, i
tako dalje...
Nepravda. Ljudska zamisao, tvorevina. Istina, nikad
neiskorjenjiva, ali sam pokušaj da na nepravdu ne
donosim i stvaram veću, nije mala stvar. Jer, uvjetno rečeno,
"mali" ljudi udruženi skupa, mogu puno toga.
Sjetimo se s kime je Isus drugovao. Tako i mi. Zajednička
molitva je jača nego individualna. Zajednički
rad usmjeren ka ostvarenju istoga cilja ima smisao i učinak.
Tako je stvorena inicijativa zajedno se sjetiti Gospodina
u molitvi svaki dan točno u 12 sati diljem
svijeta. Izmoliti Pater noster. Promišljati i na internetskoj
stranici Družbe Isusove u Prostoru Duha zajedno,
svaki dan.
I onda, kada mislimo da je sve bez smisla. Nada, i
kada nade nema. Teško ostvarivo, naročito kada "mali"
čovjek izgubi i ono malo. I dostojanstvo osobe, i kruh
svagdanji. Ništa posebno, a izgubio ju je često ne svojom
krivnjom. Jer, drugi su mu krojili sudbinu. Zbog moga
Imena će vas progoniti - biblijske su riječi. Mnogi vapiju,
srce im klonulo /usp. Ps 61,3 a/. Vapiju za hranom za tijelo
bez koga se ne može ni misliti, ni raditi, ni stvarati.
Posustati na putu života, sastavni je dio naše osobnosti.
Ali, vidimo da nam tako malo treba da budemo sretni,
u duši i srcu. Pogled, lijepa riječ, žitna polja, doživljaj
proživljenih putovanja. Rodni grad Katarine Sijenske
vrvi od ljepote. Ostao je netaknut, ispisujući tragove
vremena i povijesti. Žena iznimnih kvaliteta privlači
ljude sa svih strana. Poseban je osjećaj boraviti u njemu.
I crkvu i kuću joj posjetiti, znajući što je sve Naučiteljica
Crkve, zaštitnica Europe i Italije, učinila u vremenu
u kojemu je živjela.
Film o životu fra Bonaventure Dude prikazan nedavno
na Hrvatskoj televiziji govori o rastu i razvitku
čovjeka koji je postao nadahnuće i izvor snage mnogim
naraštajima. Kroz njega, i kroz ljude koje svakodnevno
susrećemo može i mora progovoriti Riječ. Ponekad zatomljena
u moru teškoća, briga, križeva ne baš lakih
kada se zaboravlja sve. Osobito biti čovjek, čovjek osjećaja,
suosjećanja. Kažu, nije to sada u modi jer, postat
ćeš čudan. Ne traži to od mene, preveliki je to teret i
odgovornost. Kako ću ja sve to, pa neću biti isti?
Treba li biti?
Na kraju zemaljskog života ostaje nam samo ono što
smo drugima darovali, jedna je od kapljica mudrosti
skupljenih u istoimenoj knjižici sa naznakom, da mudre
izreke ostaju bezvrijedne dok se ne ožive u praksi.
Daj nam svima kruha, Duha, ne napuštaj nas!
Katarina Čović
|
|
|
