Povijesni kutak - Piše: Stjepan Beretić
Franjevci kao somborski župnici
Velika Bosna Srebrena
Djelatnost franjevaca, kako piše
Temunović na 130. stranici Bilježnice
za povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata,
"prostirat će se od Makarske do
Budima, Arada i Temišvara i pastorizirat
će sve Hrvate bez obzira na ime
kojim su se sami, ili su ih drugi nazivali.
S obzirom na ratne neprilike i uspjehe
i neuspjehe Turaka, ta velika
franjevačka redodržava će gubiti pojedina
područja. Tako će se godine
1757. od nje odijeliti samostani preko
Save i Dunava i oblikovat će novu provinciju
pod imenom Svetog Ivana Kapistranskog.
U njoj će se naći većina
bunjevačko-šokačkih Hrvata uz još
dva veoma važna samostana mađarske
provincije Svetoga Spasitelja, tj. u
Subotici i u Segedinu. Tako će bunjevačko-
šokački Hrvati biti objedinjeni
svi u jednoj franjevačkoj državi. Bit će
povezani vjerski, pastoralno, jezično i
kulturno". I ova je Temunovićeva tvrdnja
nepouzdana. Mnogi su se bunjevačko-
šokački Hrvati našli u jednoj
franjevačkoj provinciji: Hrvati u Slavoniji,
u današnjoj Mađarskoj s Bačkom
i Srijemom, oni u današnjoj Rumunjskoj.
I tada su mnogi Šokci ostali
u Bosni, a Bunjevci po različitim krajevima
Hrvatske i Hercegovine.
Franjevci, vođe,
pastiri i učitelji
Temunović na 131. navedene knjige,
pišući o franjevcima, bilježi: "Oni
su ih doveli u ove krajeve i brinuli se
za njih sve dok se nije uspostavila hijerarhijska
struktura, a to znači biskupije
i biskupijski kler. Ne treba ni
spominjati kakva je pustoš bila nakon
ratova s Turcima. Kroz dva stoljeća
turske okupacije nije moglo biti
nikakve sustavne brige o vjernicima.
Crkve i kapele su bile porušene, a
vjernici su ostali u velikom vjerskom
neznanju. Događalo se u pojedinim
mjestima da su ljudi tek sa šezdeset
godina krizmani i pribivali svetoj misi.
Trebalo je izgraditi sakralne prostore,
pisati molitvenike i katekizme, poučavati
osnovne vjerske istine kod nepismenog
naroda. Upravo zbog potrebe
liturgijskih knjiga, molitvenika i pjesmarica
i osnivanja prvih škola za
svećenike i vjernike, franjevci polako
ulaze u kulturno djelovanje. Otvaraju
se prva filozofska i bogoslovna učilišta,
pišu se teze iz filozofije i teološki
traktati. Pišu se prve gramatike, ujednačuje
se ortografija i uobličuje se
jedinstvena forma hrvatskog jezika.
Razvija se graditeljstvo, glazba i zabavna
književna djela."
Franjevci, čuvari naroda
Franjevci su zajednica, pa se
poglavari pojedinih samostana često
mijenjaju, odlaze u druga mjesta i
tako upoznaju cijelo područje i sve
potrebe povjerenog im puka. Na istoj
stranici Temunovićeve knjige nalazimo
navod fra Emanuela Hoška:
"Odvajanje franjevaca od naroda posebno
se negativno odrazilo na narodno
miješanom području sjeverno od
Drave i Dunava. Franjevci su uglavnom
i doveli Hrvate u te krajeve,
povezali su ih s narodnom cjelinom,
podržavali svijest o pripadnosti hrvatskome
narodu i sigurnost pripadanja
Crkvi u Hrvata, održavali jezik u
javnoj upotrebi. Trganjem pastoralnih
spona između franjevaca i naroda
olakšano je odnarođivanje hrvatskog
življa na tome području."
Franjevci kao ujaci
Franjevce su bosanski Hrvati
zvali, a i danas ih zovu ujacima. Tako
je bilo i u Somboru. Zanimljivo je
spomenuti usmenu predaju somborskog
puka, koju je zapisao drugi
somborski župnik iz redova biskupijskog
svećenstva, Matej Slatković.
Slatković je bio somborskim župnikom
od 1785. do 1806. godine. On
je na latinskom jeziku napisao djelce
Chronica civitatis Zomboriensis (=Ljetopis
grada Sombora). Djelo se čuva
kao rukopis u Somborskom historijskom
arhivu. Iz toga ljetopisa doznajemo
što su Somborci zapamtili o
starim vremenima. Prema toj predaji
Bunjevci su u Sombor došli za vrijeme
turskoga ropstva. Oni nose ime
nose po rijeci Buni, koja se nalazi
između Dalmacije i Hrvatske. Za vrijeme
turskoga ropstva franjevci nisu
nosili redovničko odijelo, a javna
služba Božja je u to vrijeme bila
zabranjena.
Crkva - zemunica
Zato su vjernici sa svojim franjevcima
izdubili crkvicu u jednom
brijegu. Stanovnici somborskih salaša
Gradine su to mjesto u Slatkovićevo
vrijeme zvali Klisa, a kazivali su kako
je na tom mjestu, za vrijeme Turaka,
bila stara župna crkva. A budući da je
beogradski biskup 1649. godine zabilježio
da u Somboru nema crkve,
može se pretpostaviti da je ta gradinska
crkva bila podignuta poslije 1649.
godine. Poznato je da su Turci kršćanstvo
samo podnosili. Zato su somborski
franjevci i same liturgijske
sastanke oblačili u ruho narodnog veselja.
Nakon održanog kršćanskog
nauka ili svete mise okupljali su narod
u kolo. Tako piše župnik Slatković
u svome ljetopisu pod naslovom:
De primis christianis incolis (=O prvim
kršćanskim stanovnicima).
Kolo poslije svete mise i na
početku 20. Stoljeća
Pod uredništvom Dr. Samua
Borovszkog sastavljen I. dio monografije
o Bačko-bodroškoj županiji,
koja je izdana u Budimpešti 1909. na
387-394. stranici se nalazi studija
bačkog župnika Ivana Evetovića
pod naslovom Šokci. Tamo, na 393.
stranici nalazimo zabilježen običaj da
se poslije svete mise igralo kolo.
"Poslije mise uslijedilo bi kolo. Tada
su uglavnom igrale djevojke i snaše".
Tako je ono, što je Matej Slatković
zabilježio kao predaju o somborskim
franjevcima, o svetoj misi i kolu, u
Baču živjelo još na početku 20. stoljeća.
|
|
|
