Priča
Nedoraslost odraslih
- Luka! Zar ni jednom u životu ne možeš napraviti ono
što od tebe tražim? - upitala je majka četverogodišnjeg sina
prije nego li su krenuli do trgovine.
- Mama, ja se tako jako trudim. Ali, nikad ne uspijem
napraviti ono što tražiš od mene. Ali, mama, ja se stvarno
jako, jako trudim. Evo, vidi - pokušao se obraniti maleni dječak,
dok ga je majka korila svojim pogledom.
- Lijepo sam ti rekla da se to radi ovako - rekla je, pokazujući
mu pri tom kako se vezuju pertle na cipeli.
- Mama, ali to si mi samo rekla, a sad si mi to prvi put
pokazala. Ja sam pokušavao onako kako si mi to govorila dok
si radila za kompjutorom, ali nisam znao. Sad ću znati - rekao
je slegavši ramenima dječačić.
Majka ga je samo pogledala, shvativši da ga nema pravo
prekorijevati, ali ni hrabrosti
priznati da je, na
njenu žalost, dječak u
pravu. Dok je ona danima
sjedila za kompjutorom
obavljajući svoje
poslove, on je neprestano
iz svoje sobe postavljao
pitanja: kako se
veže pertla, kako se piše
slovo "A". No, nije imala
vremena i pokazati mu
već samo pokušati mu u
prolazu objasniti riječima.
Sutradan, dok se
Luka igrao sa svojim prijateljem,
sinom njihovih
susjeda, a njegova majka
po običaju vrijeme provodila
ispred računala,
knjige ili štednjaka, perilice
ili pegle, uspjela je čuti kako se dvojica dječaka svađaju.
Kao po običaju, bila je riječ o autiću kojega su željela obojica,
iako su pred sobom imala na desetke sličnih. U ušima su joj
odzvonile riječi sina kad je prijatelja nazivao "glupakom i budalom".
Istoga je trenutka skočila sa stolca i dotrčala do sobe
kako bi ga prekorila.
- Luka, što je s tobom? Zar se tako govori najboljem prijatelju?
Sram te bilo. Gdje li si samo čuo tako ružne riječi?
- Čuo sam te kako si to jučer rekla tati kad si se ljutila na
njega jer nije popravio peglu koja se pokvarila.
Ostala je posramljena i nijema. Odmah je razgovor okrenula
na drugu temu, pokušavajući s velikim zakašnjenjem pojasniti
sinu kako te riječi nisu lijepe i kako se prema svojemu
prijatelju mora odnositi s više pažnje i razumijevanja jer je on
danas njegov gost i treba mu dopustiti igrati se s njegovim
igračkama. Nešto kasnije kad je Lukin tata nakon cjelodnevnoga
rada došao doma, Luka mu je radosno potrčao u susret.
- Tata, hoćemo li igrati Sony playstation?
- Hm, mogli bismo. Pripremi sve, čim se presvučem dolazim
u sobu.
- Jupiii!
Bio je presretan jer će nakon toliko vremena konačno s
tatom odigrati omiljenu igricu. Kad je njegov tata konačno
došao na red, bilo mu je drago vidjeti ga kako se udubio u
igricu i kako su njegovi rezultati bolji od tatinih. U jednom
trenutku dok je upravljačem pokušavao auto usmjeriti u željenom
smjeru a nikako to nije mogao, odnosno znao učiniti,
bacio je upravljač na pod uz komentar:
- Nemam više živaca za ovaj upravljač. Stalno koči, ne
mogu ni jednu igru odigrati do kraja i normalno je da imam
nula bodova - izgovarao je vidno iznerviran Lukin otac.
Ne mogavši razumjeti o čemu tata govori kad je sve bilo
u redu s upravljačem dok je on maloprije igrao, podigavši pogled
prema ocu i pogledavši ga svojim malenim plavim
očima, pokušao ga je ohrabriti rekavši:
- Ali, tata, nemoj
se ljutiti. Nije problem
u upravljaču,
već u nama.
Nekoliko dana
kasnije, dok su se pripravljali
za polazak u
vrtić, pokušavajući ga
potaknuti da bude
prije gotov kako ne bi
kasnili, Lukina majka
počela je ponavljati:
- Opet ista priča.
Luka, molim te požuri - izgovarala je poluglasnim
tonom, pokušavajući
ubrzati svojega
sina, kako po tko
zna koji put ne bi zakasnio
u vrtić a ona
na posao.
- Svako jutro treba ti pol sata za spremanje, uvijek fantaziraš
što ćeš odjenuti. Moram mačku nahraniti prije nego
krenemo, voziti te po ovoj hladnoći biciklom do vrtića a poslije
i na posao otići. Hoćeš li da mama ovoga mjeseca i svakog
narednog dobije manju plaću jer svaki dan kasni na
posao zbog tebe? - zapitkivala ga je dok je brzim pokretima
pokušavala zaključati vrata stana.
Kad su konačno bili spremni za polazak, smjestila je svojega
sina na sjedalo pričvršćeno za upravljač bicikla. Kako
opet i po tko zna koji put ne bi kasnili, vozila je bicikl što je
brže mogla. Ostavljajući sina u vrtiću i ljubeći ga na rastanku,
tihim glasom joj je rekao:
- Mama, usput sam razmišljao: da nemaš mačku i mene,
kako bi ti svakoga dana bilo puno lakše.
Zagrlila je svojega sina, ne mogavši povjerovati u ono što
je netom čula. Cijeloga su joj dana odzvanjale njegove riječi u
ušima. Kao bumerang koji se ponekad vraća da bi nas podsjetio
na veličinu tog nezasluženoga Dara.
Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao
djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. (Mt 14,3)
Željka Zelić
|
|
|
