Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 176
Riječ urednika
Meditacija
Tema
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Kutak za katehete
Paulinum
Iz života naših predaka
Priče
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Upoznajmo Bibliju - Piše: Endre Horváth

"Za slobodu nas Krist oslobodi"

Poslanica apostola Pavla Galaćanima
Poslanicu Galaćanima, koju s pravom nazivamo dokumentom evanđelja slobode, apostol Pavao piše za vrijeme svog drugog misijskog putovanja dok je, 55. godine poslije Krista, boravio u Efezu. Usred dugotrajnog uspješnog rada, dok se Evanđelje poput brzine plamena širilo u Efezu, apostol prima loše vijesti o zajednicama, koje je osnovao za vrijeme svog prvog misijskog putovanja. Iako ne možemo sa sigurnošću utvrditi o kojim se zapravo zajednicama radi, najvjerojatnije je riječ o kršćanima u južnim dijelovima Galacije, čiju evangelizaciju opisuju Djela apostolska u 14. poglavlju, dakle o zajednicama odakle potječe i Timotej. Njihovo obraćenje opisuje sam Pavao. Dok je bio pritisnut teškom bolešću, naviještao im je radosnu vijest, koju su oni primili s velikim oduševljenjem, kako i sam Pavao tvrdi: kad bi bilo moguće, oči biste svoje bili iskopali i dali mi ih (Gal 4,15). Apostol, pak, sad saznaje da su u ove zajednice došli vjerovjesnici iz Jeruzalema, koji su uvjerili mještane da samo ako obdržavaju Mojsijev zakon mogu postati kršćanima. Pavlovo učenje nazivaju krivim ljudskim učenjem, iskrivljenjem izvornog Evanđelja koje su naviještali apostoli. Oštre riječi u ovoj Poslanici - O bezumni Galaćani, tko li vas opčara? 3,1) - govore o Pavlovu razočaranju, što su njegova draga djeca tako brzo odstupila od njegova učenja i od njega samoga. Nedvosmisleno im saopćava svoje uvjerenje kako je Radosna vijest, koju je naviještao, jedina prava Kristova poruka: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet (1,9). Zatim apostol sažeto predstavlja svoje "evanđelje". Na temelju gore rečenog mogli bismo pomisliti kako poslanica Galaćanima sadrži cjelokupno učenje svetoga Pavla. To ne stoji, jer apostol u svom učenju nije izradio ni jedan teološki sustav. Evanđelje apostola Pavla naime ima puno širi horizont od onoga što je bilo moguće sažeti u jedno pismo. Srž učenja ove poslanice je Pavlovo predstavljanje njegova iskustva Boga, koje je više puta koristio u svojim propovijedima, kako bi slušateljima pomogao doći do susreta s Bogom.

Od obraćenja na putu prema Damasku Bog je u srce apostola Pavla urezao jednu istinu: ne posreduju spasenju djela učinjena po Mojsijevom zakonu, jer spasenje je samo Božji dar. Najviše što čovjek može učiniti svojim snagama je da se spremi za primanje tog Božjeg dara, koji se ipak ne da iznuditi. Naročito je opasno kada zaslužna djela postaju cilj za sebe, kada nas djela učinjena po Zakonu čine uobraženima. Po ovome se zapravo zatvaramo pred Bogom, isključujemo ga iz svojih života, jer mu zapravo dopuštamo samo da nas pohvali za naša dobra djela. Kakvo je dakle odgovarajuće ponašanje prema Bogu? Što nas može učiniti sposobnima za primanje Božjega dara? Pravi stav pred Bogom je samo vjera - kaže Pavao. Što apostol podrazumijeva pod vjerom? Ne samo prihvaćanje nekog učenja, već povjeravanje samih sebe Bogu cijelim bićem, jer on je dao svoga Sina kao žrtvu za svakoga od nas. Ova vjera znači puno više od bilo kakvog djela, jer znači da se grešni čovjek baca Bogu u naručje. Baca se gotovo u prazno, nadajući se da će ga, ako se prepusti Božjem milosrđu i cijelim bićem ovisi od njega, Božja ljubav obujmiti milosrđem. Ne čini li nam se ovakvo ponašanje poput "malih vrata za lijene kršćane"? Nipošto, jer obdržavanjem vjere sve trebamo dati Bogu, trebamo mu predati cijelo naše biće.

Pozivajući se na ovakvu vjeru i podsjećajući Galaćane na njihovo obraćenje, sv. Pavao pita: Ovo bih samo htio doznati od vas: jeste li primili Duha po djelima Zakona ili po vjeri u Poruku?" (3,2). On pred njih stavlja Abrahama za primjer. To je drevni primjer vjere, kada još nije bilo Zakona, nego se Abraham oslanjao jedino na vjeru svog odnosa povjerenja prema Bogu, a ipak je živio u većem zajedništvu s Bogom od bilo koga drugoga. Bog je zato po Mojsiju dao Zakon jer se Židovski narod, živeći među poganima, odvikao od "abrahamskog" povjerenja u Boga i bilo ga je potrebno prinuditi na jednu vrstu odgojitelja, tj. Zakon. Krist je svojim dolaskom među nas donio Božje kraljevstvo čime je vrijeme "odgojitelja" isteklo. Od tada sve što ne pomaže osobnom odnosu prema Bogom smatra se preprekom.

Krist je svojim dolaskom donio slobodu, slobodu od "odgojitelja", od toga da ovisimo od sitničavih propisa. Donio je slobodu i od grešnog poimanja sebe. Zato Pavao kaže: Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego - ljubavlju služite jedni drugima (5,13). Kristova sloboda nije nikakvo slobodnjaštvo. Zato Apostol kaže: Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni! (6,8) - već ostvarenje plodova Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost (5,22). Tko živi po Duhu čini ova djela i diže se iznad Zakona, jer "protiv tih nema zakona".

Sloboda koju je po učenju Apostola Pavla Krist postigao za nas, nije sloboda od nečega, nego sloboda za nešto: sloboda za dobro, za primanje Božjeg Duha Svetoga. Povjeravanje jedino Bogu znači živjeti život u slobodi na koju nas je Krist oslobodio, što nije ništa drugo nego ljubav.