Duhovnost - Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD
MOLITVA(6)
GLASNA MOLITVA
Bog čita naše misli i naša srca.
Čemu onda s njime glasno razgovarati?
Glas je prirodniji od razgovora. Crkveni
oci s razlogom uče da Bog više sluša vapaje
srca nego li usana, pretpostavljajući
odgojnu vrijednost usmene molitve. Vapajima
srca učimo unutarnju molitvu.
Tradicionalne molitve, osobito liturgijske,
sadrže duhovna iskustva svetaca.
Ponavljajući njihove riječi, sudjelujemo
na dugoj tradiciji Crkve. Ljudska riječ,
snažno zahvaćena Duhom Svetim, sudjeluje
u snažnoj stvarateljskoj Božjoj riječi.
Svojom riječju Bog stvara svijet i daje sličnu
jakost također i svecima koji riječima
mole, osobito u svećeničkoj, sakramentalnoj
molitvi.
Čitanje pojedinih molitvenih obrazaca
i micanje usnama može smetati molitvi.
I to se događa molitelju. Zajedničko
moljenje potiče nas da se uskladimo s
ritmom molitve cijele zajednice, jer je to
potreba zajedničkog života. Normalno,
pozorniji smo kada u molitvi sudjeluje
čitav čovjek. Tu se postavlja i pitanje, trebamo
li moliti duge ili kratke molitve?
Sveti Toma Akvinski odgovara ovim primjerom:
Kada jedemo, mi konzumiramo
toliko hrane koliko možemo probaviti i
koliko nam služi za zdravlje. Na isti način
služimo se dugim molitvama prema
ritmu kojega možemo slijediti bez rastresenosti.
Trajanje i sam način molitve
ovise o samoj osobi prema naravi i svakom
pojedinom zvanju.
Molitva "Oče naš"
Isus nas je sam naučio najljepšu
molitvu koja sadrži svu kršćansku savršenost.
Crkveni oci i duhovni pisci napisali
su razne komentare molitve "Oče
naš". Svi su složni da je u toj molitvi uistinu
sadržana sva kršćanska savršenost:
otpuštenje grijeha, bijeg od zla, bratska
ljubav, služenje Bogu i sve ono što proizlazi
iz sinovskog odnosa s Ocem koji je
na nebesima. "Oče naš" je neiscrpiva riznica
molitve, nazvana "brevijarom čitavoga
Evanđelja". Stil je jednostavan i
ozbiljan. Dodiruje srce, vodi k zanosu.
Razmišljanje o "Oče našu" daje nam okus
svjedočenja. Upućena je onome tko posvećuje
svoj vlastiti život dolasku kraljevstva
nebeskoga, nasljedovanjem ljubljenog
Isusa Krista. Tko živi, suosjeća, i
tko je solidaran s trpljenjem svijeta, uprtog
pogleda k vječnim obzorima nade.
Po vrijednosti svjedočenja svaka riječ
molitve "Oče naš" postaje novost i poticaj.
Među mnogim svecima koji su ne
samo pisali o molitvi "Oče naš", nego su
i duboko ponirali u sadržaj molitve
kojom se Isus obraćao svome nebeskom
Ocu, spomenimo svetu Malu Tereziju.
Jednoga dana, jedna je redovnica pokucala
na vrata Terezijine ćelije. Otvorivši
vrata, ugledala je Tereziju kako ozarenim
licem radi ručni rad, upitavši ju: "Terezijo,
što radiš?". Ona odgovori: "Razmišljam
o prvom retku, Oče naš"!1 Divnog
li primjera svima nama!
U molitvama Crkve,
povlašteno mjesto imaju i Psalmi
To je SZ zbirka od 150 psalama.
"Po obliku psalmi pripadaju posebnoj
književnoj vrsti, a po sadržaju dijele se u
tri glavne skupine: himni (hvalospjevi),
prozbeni psalmi (tužbalice) i
zahvalnice. Mogu također biti pokornički,
hodočasnički, kraljevski, zaklinjalački.
Naslove pojedinim psalmima
dao je sakupljač. Sakupljanje je vjerojatno
započelo za kralja Davida i trajalo
je sve do babilonskog sužanjstva i poslije
njega (IX. do IV. stoljeća) Psalmi su bili
prilagođeni starozavjetnom bogoštovlju,
naknadno se redigirali i preinačavali".2
Crkva ih je prihvatila kao usmenu molitvu.
Redovnici, redovnice i svećenici ih
zajednički mole u koru, ili osobno, svaki
dan ih recitiraju ili pjevaju. Neke znaju i
napamet. Obnovljena liturgija II. vatikanskog
sabora preporuča i kršćanskim
laicima molitvu Psalama. Na hrvatskom
jeziku imamo priređen Časoslov Božjega
naroda, kojega svatko može nabaviti u
katoličkim knjižarama. Recitirajući pojedine
psalme molitelj ulazi u njihov smisao.
Od prvih vremena Crkve monasi su
bili uvjereni da moljenje psalama ima posebnu
snagu; tjeraju zle duhove, privlače
anđeosku zaštitu, ozdravljaju bolesti duše,
umiruju srce. Divan je prizor sudjelovati
na pojedinim jutarnjim ili večernjim
monastičkim Pohvalama, popraćenim
koralnim pjevanjem uz prikladne ceremonije
i kađenje tamjanom. Čovjek
ima osjećaj da se tu zbližila zemaljska i
nebeska Crkva, Božja transcendencija u
našoj zemaljskoj stvarnosti. Potražimo
takve monastičke molitvene zajednice.
Hvala Bogu, ima ih i danas!
Psalmi u sebi sadrže povijesni,
kristološki, eklezijalni i mistični smisao
Iako Psalmi potječu iz SZ., njihove
se riječi mogu primijeniti na život Isusa
Krista, na povijest Crkve, događaje i
osjećaje svakoga od nas, jer je sadržaj
psalama, sveopći živi Krist u svemu i u
svima. Crkveni oci prvih kršćanskih vremena
su govorili da svaki psalam u sebi
ima povijesni, kristološki, ekleziološki i
mistični smisao. To se može vidjeti na
113. psalmu: "Kad Izrael izađe iz Egipta,
i kuća Jakovljeva iz naroda barbarskog".
Ovdje se vidi konkretni povijesni smisao,
koji će u blagdanu Kristove Pashe
prerasti u službeni spomen tih davnih
događaja Izlaska iz Egipatskog ropstva.
U ovom se psalmu lako iščitava kristološki
smisao. Isus je novi Mojsije koji
predvodi svoj narod iz ropstva grijeha u
slobodu djece Božje. Eklezijalni smisao
izvire kada razmišljamo o sudbini Crkve
u povijesti, koja nas vodi i privodi svijet k
Bogu. Mistični se smisao nalazi u primjeni
psalma u naš konkretni život. Otkrivamo
kako smo krštenjem oslobođeni
ropstva grijeha, u ispovijesti vjere i
svakom ozbiljnom obraćenju. Sve su to
metaforičke usporedbe. Koji je dakle
pravi smisao? Izvorni sadržaj psalama je
cijeli Krist u njegovoj otajstvenoj stvarnosti.
U psalmu 144., čitamo: "Pjevat ću ti
Bože pjesmu novu, na harfi od deset žica
svirat ću". Svaki krštenik je pozvan
uskladiti sve svoje životne i molitvene
"žice" s Bogom: žice pomirenja s Bogom
i s ljudima, jedinstva osobe, sinovskog
predanja u ruke Očeve, žice realnog života,
da one zatitraju u svakom pojedinom
srcu, te odjekuju u društvu i po
čitavome svijetu. Svirati na "harfi od deset
žica", poziv je na radosno i milozvučno
ozdravljenje duše u kojoj se nalazi
bit istinskog života vjere. "Svirat ću ti",
uvodi nas s jedne strane u motrenje Lica
Isusa Krista, u kojem se odražava život
učenika Isusova, a s druge strane uvodi
nas u iskustvo molitve koja je izvor i nadahnuće
našega života.
(nastavlja se)
___________
1. Usp. Povijest jedne duše.
2. Opći religijski leksikon, Leksikografski
Zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2002.
|
|
|
