Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 176
Riječ urednika
Meditacija
Tema
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Kutak za katehete
Paulinum
Iz života naših predaka
Priče
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Intervju - Razgovarao: mr. Mirko Štefković

Razgovor sa srebromisnikom, vlč. Franjom Lulićem

Bog me iz misijske sredine odakle sam potekao, poslao u misijski kraj u južnoj Bačkoj

Vlč. Franjo Lulić rođen je 8. kolovoza 1956. godine u Sivcu. Njegovi roditelji su se 1946. godine doselili onamo iz Bosne. Nakon završene osnovne škole u rodnome mjestu, pitomac je u malom sjemeništu "Paulinum", gdje 1976. završava istoimenu klasičnu gimnaziju. Nakon odsluženog vojnog roka odlazi na bogosloviju u Zagreb kod Isusovaca na Jordanovac, gdje 1984. završava studij, te je 18. travnja iste godine zaređen za svećenika u Subotici. Kapelanom je u župi Sv. Jurja u Subotici, te u Molu, a potom je upraviteljem župe u Maloj Bosni, odakle je na svoj imendan 4. listopada 1986. došao u Titel. Druge godine su na župu k njemu došli i roditelji. Otac mu je umro 2000., a majka 2005. godine. Gospođa koja je posljednjih pet godina dvorila nepokretnu majku, sada obnaša službu domaćice u župi. Vlč. Franjo Lulić je trenutačno župnik župa u Titelu, Loku, Mošorinu i Žablju, s pripadajućim filijalama Vilovo, Gardinovci, Sv. Ivan Šajkaški, a već više godina skrbi i za vjernike u Perlezu, župi koja pripada Zrenjaninskoj biskupiji.
Zv.: Proslavili ste srebrnu misu. Kako biste jednom riječju mogli sažeti svojih dvadeset pet godina svećeništva?
- Kada sam krenuo i kad sam odlučio i Bog me pozvao u svećenički red, glavni moto mi je bio, a i sada je, djecu uputiti na pravi put, a stare spremiti na vječni put. Raditi s djecom a i sa starima mi je osobito drago.
Zv.: U tom svom poslanju, kako ste ga opisali, ovdje u dijaspori niste imali prilike uputiti mnoštvo djece i starih na njihove putove. Ima li događaja u kojima ste osjetili ispunjenje tog svog poslanja?
- Želim ispričati jednu zgodu. Majstori su radili stazu ispod zida župnog doma s ulične strane, koju su prokopali. Djeca okolnih zgrada su došla i prijetila majstorima da će zvati policiju. Rekli su tada: Vi ste našem gospodinu iskopali put da ne može izići i doći k nama. Među onima za koje radim osim katolika ima i pravoslavnih. Ima među njima onih koji me izričito traže. Uvijek mislim da me je u pristupu svima njima vodila slatka i dobra Isusova riječ. Zato me čak mnogi i od pravoslavne braće doživljavaju svojim.
Zv.: Koji svećenički dani od ovih dvadeset pet godina su Vam ostali u najljepšem sjećanju?
- Teško je izdvojiti nešto, jer je sve bilo lijepo. No, ono najupečatljivije je bilo dok sam bio kapelanom u Molu, gdje sam učio mađarski jezik. Još ga nisam dobro znao, ali djeca su mi i tada bila jako bliska. Jednostavno sam ih privlačio. Kad sam došao bilo ih je tridesetak, a kad sam za nepunih godinu dana trebao otići bilo ih je preko stotinu. U Molu je škola pored župe, pa sam često znao biti vani s djecom koja su prolazila, dati im bombon ili kakav slatkiš. Jednom zgodom došao je ravnatelj škole na neko naše župno slavlje. On mi je rekao: Ah gospodine, ništa to nije što vi radite. Vi privlačite djecu na bombone. A ja sam uzvratio: Sutradan, kad želite, dođite, kupit ću vam koliko god hoćete bombona. Dijelite vi a dijelit ću i ja pa ćete vidjet kome će doći. To je ta prisnost s djecom koju mi je dragi Bog podario kao dar. Lako se uspijevam prilagoditi i najmlađem i najstarijem, i siromašnom i bogatom. Prema svakome nekako uspijem pronaći načina kako mu pristupiti. Upravo ono što je vlč. Ede propovijedao na mojoj srebrnoj misi: Nema toga: Hrvat, Mađar, Srbin, Slovak, Rom... svakomu treba jednako pristupiti kao čovjeku. To je nešto što se ne može unaprijed smisliti, nego jednostavno dolazi spontano.

Kada sam krenuo i kad sam odlučio i Bog me pozvao u svećenički red, glavni moto mi je bio, a i sada je, djecu uputiti na pravi put, a stare spremiti na vječni put.
Zv.: Već dvadeset tri godine ste u Titelu, te upravljate i pripadajućim župama. Iskusili ste pastoral i u jačim katoličkim sredinama. Kako je biti župnikom u dijaspori?
- Velika je radost biti u ovakvoj župi za onoga tko se zna prilagoditi. Na koncu, čovjek ovdje nije samo na jedno usmjeren, nego upravo zato što ima više konfesija, potrebno je biti otvoren prema svima. Sa svima je moguće pametno i lijepo razgovarati o Bogu, a naravno i o ljudskim problemima, o onome što ispunja ljude koji me okružuju. Zato su vrata župe uvijek otvorena, za sve koji su potrebni pomoći. Ono što je u danom trenutku moguće, bit će im pruženo. Ovdje prije svega mislim na utješne riječi svećenika, riječi Evanđelja. Sva ta različitost mene vrlo ispunja. Upravo ta stalna otvorenost prema drugima, kako bih mogao razumjeti kako dotična osoba što doživljava, osjeća, mene kao svećenika ispunja i uvijek predstavlja novi izazov, jer svakom čovjeku se mora pojedinačno pristupiti. Svi smo različiti, a ipak sve ljude dobri Bog jednako zove k sebi. Mnogi me znaju pitati kako mogu ostati u ovoj župi i uvijek biti nasmijan. Jednostavno, mene ovo ovdje ispunja, ova raznolikost me obogaćuje kao svećenika i kao čovjeka.
Zv.: Bit će da je na župama u dijaspori veliku pozornost potrebno staviti upravo na taj osobni kontakt s pojedinim ljudima.
- Da, potrebna je ta velika pozornost u osobnim kontaktima. Osobni kontakti su najvažniji. Nije to uvijek kakav duboki razgovor, ali i na pozdrave je potrebno paziti. Nije svejedno kako pozdravljamo. Već sam pozdrav često može biti dovoljan da nekome ustvari pokažemo prijaznost i pažnju.
Zv.: Osim velike pozornosti koju zaslužuju vjernici u dijaspori od svoga župnika, na čemu jedan svećenik u dijaspori treba najviše raditi?
- Najviše treba raditi na osobnoj molitvi. Ono što je meni vrlo važno, to je zahvala poslije svete mise. Nahraniš se Kristom i onda mu možeš prinijeti sve one koje susrećeš, koji su u potrebi, koji imaju zašto zahvaljivati. Tada molim da koga god sretnem znam pronaći prave riječi, prave odgovore, da znadem s Božjom milošću odgovoriti na pitanja s kojima mi ljudi dolaze ususret. Ono na čemu svakako puno trebam raditi je održavanje kontakta s vjernicima. Tu je druženje poslije svake svete mise. Važno je da svi radosno dolaze, a onda po tim osobnim kontaktima mnogi su mi pri ruci kad je potrebno, pomažu mi u svemu što treba, uvijek su mi tu.
Zv.: Je li, po vašem mišljenju, moguće usporediti pastoral u dijaspori s misijskim pastoralom?
- Pa mislim da je moguće. Ustvari, većeg misionarstva baš i nema. Jedino još možemo otići onamo gdje se govori drugim jezikom, otputovati daleko. Međutim, ovdje se razumijemo i ljudi su željni i čekaju svećenikovu prisutnost. Mnogi me traže da ih idem posjetiti. Gdje se pojavim u obitelji, za njih je to posebna radost - tako oni kažu, a i meni je to na radost - posebno je to ozračje Božje prisutnosti. Znaju neke kolege pitati što treba posebno činiti. Moj odgovor je vrlo jednostavan: ništa posebno, normalno se ponašajte i nosite Boga ljudima. Ako imam svojih problema, ja ih zaključam na župi. Čim iziđem, srce mi je otvoreno za ljude. Među ljude se uvijek mora ići otvorena i radosna srca. To je ustvari onaj misionarski duh.

Najviše treba raditi na osobnoj molitvi. Ono što je meni vrlo važno, to je zahvala poslije svete mise. Nahraniš se Kristom i onda mu možeš prinijeti sve one koje susrećeš, koji su u potrebi, koji imaju zašto zahvaljivati.
Zv.: Znači li to da jednog misijskog djelatnika u dijaspori možemo definirati kao nositelja radosne vijesti Isusove?
- Uvijek i uvijek. Samo tako. Mnogi, i vjernici katolici i drugi, govore kako osmijeh s moga lica nije nestao. To je i u dobrim i u lošim stvarima. Nikad to nisu samo dobre stvari, nego ima i tužnih i teških. No, uvijek mi je važno i tada unijeti onu radost i ohrabrenje koju nam daje Evanđelje, koju nam daje naša vjera u vječni život. Kad se čovjek napuni milošću, tada može ići dalje, ali uvijek s Božjom pomoću. Ono što kao svećenik osjećam, to je ustvari jedan poseban dar, tj. da je Bog uvijek u meni. Ništa me ne može smesti, jer on je sa mnom.
Zv.: Da prijeđemo na nešto drukčije teme. Čime ispunjate svoje slobodno vrijeme? Imate li kakav hobi?
- Istina, rijetko sam u prostorijama župe. Često obilazim vjernike. Ima zato kad se čovjek od svega umori. Svakako, tada su mi jako važni sveta misa i razmatranje, a poslije je za mene tu i pecanje. Rado se provozam čamcem. Uživam u prirodi, a svakako volim i sam ribolov. To mi daje oduška od svega drugoga.
Zv.: Ovdje u dijaspori ima malo svećenika. Na koji način njegujete svećeničko zajedništvo?
- Najbliži susjed svećenik mi je na trideset kilometara odavde. Mjesečno se družimo na rekolekcijama, a ima zato i prilika kad se okupljamo na župnim slavljima. Ono što mi je osobito drago je što nam je Bog podario pa imamo i jednog sjemeništarca. Najesen će on u bogosloviju. Svakako da je to djelo Božje milosti, no nadam se da sam primjerom barem malo pridonio tome. Čovjek ipak sa svoje strane treba dati nešto, kako bi Božji poziv postao konkretniji, razumljiviji.

Na upit je li nekada poželio biti na većoj i brojnijoj župi, vlč. Lulić u razgovoru za Zvonik ističe kako mu se to nikada nije dogodilo. Veliko zadovoljstvo mi je ovo, tako mi je Božja milost odredila, raditi u sredini u kakvoj sam se rodio, ističe naš sugovornik, dodajući da u njegovu rodnom mjestu Sivcu ima malo katolika, tako da mu to niti ovdje nikada nije bilo strano. Zato nikada nisam poželio većih župa, radi blagostanja ili čega drugoga. Privoditi Bogu izgubljene ovce, bilo gdje bile, to me ispunja, pa čak i onda kad ih nema puno, kaže vlč. Lulić, zaključujući da je i ovdje potrebno iz dana u dan pokazivati pravi Božji put, a to ga ispunja i u tomu nalazi svoju radost.