Moralni kutak - Piše: mr. Andrija Anišić
Protiv nepravednih
vladara i poslodavaca
Božji naum
o radu i ekonomiji
Svjetska ekonomska i financijska
kriza nukaju me da u nekoliko nastavaka
rubrike izložim neke temeljne
stavke društvenoga nauka Crkve.
Bog je čovjeku, kad ga je stvorio,
dao zakon rada. Izrekao je to u formi
zapovijedi (usp. Post 1,28). Prema
Božjem naumu, čovjek ne može birati
hoće li raditi ili neće, on mora raditi
da bi ispunio Božju volju. Čovjek jedino
može birati što će raditi i kako
će raditi. Bog je želio čovjeka za suradnika.
Zato mu je i dao određene
sposobnosti, talente, da može stvoreni
svijet unaprjeđivati i učiniti ga
sebi višestruko korisnim. Bog nije
htio da rad bude čovjeku neki teret,
nego radosna dužnost. Revno vršeći
tu dužnost, po plodovima rada čovjek
je trebao davati svoj doprinos razvitku
i napretku čovječanstva a plodovi njegova
rada nosili bi mu potrebna sredstva
za život i posebnu sreću materijalnog
blagostanja. Međutim, čovjek
je proigrao Božje povjerenje. Bio mu
je neposlušan i zato mu je rad, umjesto
radosne dužnosti, postao muka.
Posljedice ljudskoga grijeha pogodile
su i zemlju i čovjeka: "Zemlja neka je
zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od
nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će
ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se
poljskim raslinjem. U znoju lica svoga
kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne
vratiš: tā iz zemlje uzet si bio - prah si,
u prah ćeš se i vratiti" (Post 3,17-19).
Dakle, čak ni smrti u obliku kako je
mi doživljavamo ne bi bilo da nije bilo
grijeha.
Živimo u svijetu koji je grijehom
ranjen. U svijetu, kojim upravlja grijehom
ranjeni čovjek, uvijek je bilo kršenja
ljudskih prava općenito kao i
kršenja ljudskih prava posebno. Ljudi
su se na različite načine borili protiv
nepravednih poslodavaca a za bolje
uvjete rada i za pravednije plaće i za
druga prava radnika. Osim toga rodila
se i lijenost, nasuprot marljivosti,
tako da je uvijek bilo ljudi koji su izbjegavali
dužnost rada i živjeli, kako
to narod kaže, "na grbači" poštenih
ljudi i radnika.
Bog međutim, nije povukao
svoju zapovijed o radu: "Tko neće raditi,
neka i ne jede" (2 Sol 3,10). Nije
povukao ni svoju odluku da surađuje
s čovjekom u djelu stvaranja a želi ga
za suradnika i u djelu spasenja.
"Razvitak gospodarskih djelatnosti
i rast proizvodnje namijenjeni su
namirivanju ljudskih potrebā", uči II.
vatikanski sabor u poznatoj konstituciji
o Crkvi u suvremenom svijetu
(usp. GS 64). No, cilj ekonomije ne
smije biti samo porast proizvodnje dobara
i povećavanje dobiti ili moć. Ekonomski
razvoj je "najprije upravljen
služenju osobama, cijelomu čovjeku i
svoj ljudskoj zajednici. Vođena vlastitim
metodama, ekonomska djelatnost
da bi odgovorila naumu Božjem o čovjeku,
mora se odvijati u granicama
moralnog reda, u skladu s društvenom
pravednošću (GS, 64).
Nauk Crkve je vrlo jasan, međutim,
u praksi se događa nešto sasvim
drugo. U središtu rada i ekonomije
nije čovjek i dobrobit čovječanstva
(opće dobro), nego profit kojem je
sve podređeno. Takav odnos prema
radu i ekonomiji stvara sukobe i nepravedne
strukture. Već u Starom zavjetu
Bog je preko proroka opominjao
nepravednike i zauzimao se za pravedne
odnose među ljudima i glede materijalnih
dobara: "Ne počinjajte nepravde
u osudama, u mjerama za duljinu,
težinu i obujam. Neka su vam
mjerila točna..." (usp. Lev 19,35-36).
Prorok Izaija se na poseban način
borio protiv nepravde i zauzimao za
potlačene: "Jao onima koji izdaju
odredbe nepravedne, koji ispisuju propise
tlačiteljske; koji uskraćuju pravdu
ubogima i otimlju pravo sirotinji mog
naroda, da oplijene udovice, da opljačkaju
sirote!" (Iz 10,1-2). Na drugom
mjestu isti prorok prenosi što Bog
želi osobito od onih koji su "na vlasti"
i koji upravljaju drugima i raspolažu
materijalnim dobrima: "Ovo je post
koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda:
Kidati okove nepravedne, razvezivat'
spone jarmene, puštati na
slobodu potlačene, slomiti sve jarmove;
podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti
pod krov svoj beskućnike, odjenuti
onog koga vidiš gola i ne kriti se od
onog tko je tvoje krvi" (Iz 53,6-7). U
nastavku istoga poglavlja je veliko
Božje obećanje pravednim poslodavcima
i vladarima. Budu li se borili protiv
nepravde a zauzimali se za siromahe
i potlačene, događat će im se
nešto čudesno: "Tad će sinut' poput
zore tvoja svjetlost, i zdravlje će
tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići
tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će ti
zalaznicom. Vikneš li, Jahve će ti odgovorit,
kad zavapiš, reći će: "Evo me!"
... Dadeš li kruha gladnome, nasitiš li
potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u
tmini i tama će tvoja kao podne postati,
Jahve će te vodit' bez prestanka,
sitit će te u sušnim krajevima..." (usp.
Iz 53,8-12).
Isus i cijeli Novi zavjet okrenuti
su izgradnji odnosa ljubavi među ljudima
i izgradnji pravednih struktura
društva, a ljubav prema "najmanjima",
tj. gladnima, žednima, beskućnicima,
bolesnima... (usp. Mt 25)
zalog je izvanredne nagrade. One koji
ljube "najmanje" čeka život u "radosti
gospodara" (usp. Mt 25,21.23) i baštine
Kraljevstva (usp. Mt 25,34.46).
Iz navedenih biblijskih tekstova
suvremeni vladari, osobito državnici
najbogatijih zemalja svijeta kao i poslodavci
mogli bi puno toga naučiti.
Kad bi prihvatili ovaj nauk svjetski
ekonomski poredak a samim tim i cijelo
čovječanstvo krenuli bi drugim
pravcem. Dogodio bi se razvitak i napredak
koji bi zaustavio glad i siromaštvo.
Ljudski faktor je uzrok
svjetske ekonomske krize, a ne Bog.
U sljedećem broju: Prava radnika
|
|
|
