Vjernici pitaju - Odgovara: dr. Andrija Kopilović
Prisilno na vjeronauk?
Dijete mi pohađa šesti razred
osnovne škole i počinje odbijati ići na
vjeronauk jer mu prijatelji iz razreda
ne idu. Čak je rekao da će ići kao odrastao
jer kraće traje. Kao majka sam žalosna
i ne znam što učiniti da ne izgubi
društvo a također mi je stalo i do vjerskog
odgoja.
N. I., Subotica
Rado odgovaram na ovo vaše tjeskobno
pitanje. Ponajprije zato što to nije
pitanje samo vaše nego mnogih roditelja.
S druge strane, to je temeljni problem
pastorala s kojim se susreće suvremena
Crkva. Podsjetimo se naravnoga
reda kojim bi trebao ići vjerski
odgoj. Na prvom mjestu nalaze se roditelji
- obitelj. Obitelj je naravna zajednica
u kojoj se događa rađanje i odgoj
djece. Obitelj je zajedništvo osoba utemeljeno
na sakramentalnosti braka u
kojoj je na poseban način prisutan Bog
kao u prvoj i temeljnoj crkvenoj zajednici.
Dakle, obitelj nije samo mjesto ili
kuća nego je ponajprije zajednica u
kojoj se događa Crkva. Svjesni smo da
obitelj danas tu svoju temeljnu odrednicu
polako gubi. Sociološki razlozi, a i
mnoge druge okolnosti, nepovoljni su
za naravni život obitelji. Radi toga se
obitelj naglo smanjuje, a odnos unutar
obitelji više nije "pogodno mjesto" za
bilo kakav odgoj, a kamoli za vjerski
odgoj. Mnoge društvene institucije pokušavaju
zamijeniti ulogu roditelja u odgoju,
pa onda i vjerskom odgoju djece.
Najnovija istraživanja pokazuju da ipak
ni jedan model društvenoga angažmana
na području "zamjene roditelja" nema
željeni uspjeh. Tako se suvremena obitelj
našla na raskrsnici. Kako dalje? Da
li sačuvati temeljne vrednote, a ovdje
spada i odgoj u vjeri, ili se prepustiti stihiji
vremena i polako pokazati svoju
nemoć u tom pitanju. Ovaj odgovor nikako
ne želi optuživati, samo želi istaknuti
da se vjerski odgoj događa u
zajednici gdje su božanske vrednote na
prvom mjestu, gdje je zajedništvo osoba
vrhovna kategorija. Dakle, treba početi
od obitelji.
Drugi čimbenik u odgoju je okruženje
u kome dijete raste. To su škola,
društvo i Crkva. Svatko od ovih čimbenika
ima svoju ulogu u odgoju. Nakon
što smo uočili probleme obitelji i da je
obitelj skoro nemoćna pred zadatkom
vjerskog odgoja, Crkva je već prije nekoliko
stoljeća na sebe preuzela tu
ulogu. Nekoliko stoljeća to je išlo dobro.
Djeca su kroz Crkvu i crkvene
škole stekli "kakav takav" vjerski odgoj.
Podsjetimo da su ipak i ta djeca dolazila
iz kršćanskih obitelji. Kako je vjerski
odgoj tijekom vremena i u crkvenim
prostorima postao sve sličniji školskom,
on je bivao sve slabiji. Postao je
pouka o vjeri i polako prestao biti odgoj
u vjeri. Tako se i Crkva kao zajednica
našla pred problemom kako spojiti temeljno
poslanje odgoja u vjeri s poukom
o vjeri. Za što se opredijeliti? Konačno,
škola kao mjesto obvezatnoga
stjecanja znanja i formacije ima svoju
ulogu. Kako smo naslijedili pedeset godina
idejno određene školske prakse
ateizma, suvremena škola se našla pred
problemom kako dalje? Demokratske
promjene donijele su samo deklarativne
stavove ali nisu još izmijenile mentalitet.
Škole u našem društvu još vjersku
nastavu drže kao strano tijelo. Na margini,
a neki čak i kao nepotrebno. Ovih
dana je upravo javna diskusija o krovnom
Zakonu našega školstva i točno se
osjeća želja za marginalizacijom prisutnosti
vjerske nastave u školi. To se događa
i na europskim prostorima. Proces
globalizacije još više otežava jer želi
sve "objediniti". Treba međutim jasno
reći da je vjerskoj nastavi zakonito mjesto
u školi. Tamo gdje se stiče informacija
pa i formacija, dužnost je roditelja i
crkvene zajednice smjestiti vjersku nastavu,
ali prvotno kao formaciju a onda
kao informaciju u vjeri. Time biva jasno
da je vjerski odgoj dijelom u školi a sakramentalni
vjerski odgoj u crkvenoj zajednici.
To još uvijek ne znači da su
roditelji ili bilo tko drugi "izmješteni" iz
obveze odgoja u vjeri. Konačno, društvo
kao najjači čimbenik koji čini i
stvara mentalitet i ljestvicu vrednota,
biva i najodgovornije, to su državne institucije
i društvo u cjelini. U post-komunističkom
društvu mi smo ušli i u
jedan post-koncilski proces preispitivanja
i naše vjerničke prakse odgoja. Vrijeme
koje se označava kao hedonističko,
konzumističko i agnostičko, nimalo
ne odgovara stvaranju istinskih
vrednota, a još manje pogoduje pravom
vjerskom odgoju. Vjera se našla ne
samo kao strogo "privatna stvar" nego
postmoderna u duhovnom životu želi i
Crkvu kao instituciju i njenu ulogu marginalizirati.
Tako smo dobili sliku u
kojoj se treba snaći dijete, pa i mladi čovjek.
Ako od kuće nije ponio čvrste temelje,
ulazi u školski proces koji nije
dosta jasan i u široki društveni koji je
posve nejasan. S druge strane, principi
i zakoni su jasni. Što se tiče roditelja, crkveni
zakon je posve jasan da roditelji
koji ne čine napor odgoja - griješe. Roditelji
koji svoje dijete ne upisuju na
vjersku nastavu, čak teško griješe.
Takvo opredjeljenje blisko je odreknuću
od vjere jer upis u školu je javni
čin s jasnom posljedicom: da ili ne. S
druge strane, školski zakoni su isto
jasni ali se osjeća tendencija da se ipak
više forsira alternativni predmet nego
vjerska nastava. Najveća pogreška u
tom času je kada se prepušta djetetu da
ono odlučuje. Za odlučivanje još nije
zrelo, ali za zavođenje jest. To je tragičan
trenutak vašega pitanja. Samo
ustrajni i svjesni roditelji i crkvena zajednica
s jasnim principima može stati
uz bok suvremenim izazovima. Društvo
- ako želi "ozdravljenje kičme" - morat
će zauzeti jasnije stavove o ulozi duhovnoga
i vjerskoga života svakog čovjeka.
Što se pak tiče kratkoće odgoja u vjeri u
kasnijoj dobi, samo je obična "floskula".
U odrasloj dobi postoji proces obraćenja
koji je ponajprije milost i "ne traje
kratko". Ako obraćenja i milosti nema,
onda je pak puka ceremonija koja nikako
ne odgaja u vjeri niti uvodi u vjeru.
Previše je krštenih nekršćana. Stoga
ovo biva i pitanje i poruka.
|
|
|
