Povijesni kutak - Piše: Stjepan Beretić
Velika pohvala franjevaca
Koliko su somborski vjernici držali
do franjevaca, vidi se i po darežljivosti
prema franjevcima. Uostalom,
sve do polovice 18. stoljeća, franjevci
se pastoralno ne brinu o Somboru,
nego podmiruju dušobrižničke potrebe
cijele zapadne i srednje Bačke.
Južno od Sombora je prva franjevačka
župa bila Bač, sjeverno Baja, a sjeveroistočno
pak Subotica. Somborski su
franjevci sačuvali tradiciju da su u
Sombor došli iz olovskog samostana.
Svojim su radom somborski franjevci,
kao i inače franjevci pod Turcima, zavrijedili
najljepše pohvale. Pisac povijesti
grada Sombora, János Muhi naziva
somborske franjevce "tvrdom kulom
Rimske crkve u Bačkoj" (Muhi
János, Zombor Története, Sombor, 1944.,
str. 78.). Slično su i subotički vjernici
bili privrženi franjevcima. Tijekom i
krajem 18. stoljeća, kao i na početku
19. stoljeća, subotički vjernici su se
isticali posebnom ljubavlju prema franjevcima.
Ono što su franjevci mađarske
provincije Svetog Otkupitelja bili
za vjernike subotičkog i segedinskog
kraja, bili su franjevci Bosne Srebrene
za preostali dio Bačke, pa tako i za Sombor.
Župni vikar današnje župe stolne
bazilike svete Terezije u Subotici, Gábor
Tormásy je 1883. godine napisao povijest
glavne subotičke župe pod naslovom
A Szabadkai F?plébania Története.
Franjevac kao otac
Na osnovu onoga što je pročitao u
ljetopisu subotičkog franjevačkog samostana,
župni vikar Tormásy u svojoj
knjizi spominje oca Šandora koji je zacijelo
bio na službi u Segedin odbjeglim
Subotičanima. Rad oca Šandora
nije bio usamljen niti među mađarskim
niti među hrvatskim franjevcima.
Jedna se skupina subotičkih izbjeglica
skrasila u segedinskom franjevačkom
samostanu sve dok se grad nije oslobodio
od Turaka. U Segedinu su se Subotičani
nastanili u gradskoj četvrti
Palanka. Na 17. stranici Tormásyjeve
knjige čitamo: "Bavili su se zanatima i
nadnicom. Sami su sebe izdržavali. Njihov
zaštitnik je bio otac Šandor. On se
starao oko toga da narod nađe posla i
da si stekne sve što mu je potrebno.
On se primio i duhovne skrbi za puk.
Zato se nije ni čuditi što ga je puk štovao
kao oca. To je poštovanje prema
ocu Šandoru puk prenio i na sve ostale
franjevce." Takvu su zahvalnost i štovanje
iskazivali i Somborci prema svojim
franjevcima.
Franjevci čuvari vjere
Franjevci "su tješili zdvojne, savjetovali
neodlučne, poticali su patnike
koji su stenjali pod strašnim teretom
barbarskoga jarma, da ne gube nade.
Poticali su puk na pouzdanje u Božju
providnost. Samo se franjevačkom
utjecaju i samoprijegoru može pripisati
što je narod ustrajno ostao privržen
vjeri svojih predaka i onda kad su
Turci otpadnicima od kršćanstva nudili
najveće povlastice. Nema ni traga
da bi tko od kršćana ostavio svoju
vjeru, da bi prešao na islam. Uostalom,
kad bi se to uopće i dogodilo, ostalo bi
upamćeno bar u predaji". Franjevački
ljetopis spominje ustrajnost kršćana u
vjeri. Hvali subotičke kršćane što se
nisu odricali vjere. Toga su duha bili i
somborski katolici, ali i pravoslavni kršćani.
Tako piše kapelan Tormásy, hvali
vjernost kako katolika, tako i pravoslavnih
stanovnika Subotice na 22.
stranici svoje knjige.
Imali su franjevci
dobre vjernike
Svoje vjernike subotički franjevci
nazivaju Dalmatincima, a njihov jezik
dalmatinskim. O subotičkim katolicima
iz tog vremena piše Tormásy na
12. stranici svoje knjige: "U to su vrijeme
Dalmatinci živjeli po svojoj vjeri
upravo kao prvi kršćani. Kad bi ih pohodio
koji redovnik u njihovoj sredini,
onda su noću, u, pod zemljom iskopanim
kapelama, slavili sveta otajstva
svoje vjere."
Ljubav prema franjevcima
Na 24. stranici svoga djela Tormásy
piše: "Redovnici su bili od velikog
utjecaja na ćudoredno usavršavanje
naroda i na taj način što su stalno
bili s ljudima. Nije čudo što su ljudi u
franjevcu gledali ne samo poglavara
već i pravoga duhovnog oca. Franjevci
su poučavali ljude u korisnim zanimanjima,
pa su postajali majstori. Tako su
ljudi stalno tražili i nalazili posla, da se
ne bi predali lijenosti. Narod se nikada
nije osjećao zanemarenim". Na 25.
stranici Tormásy nastavlja: "Kad je
1709. godine udarila kuga, pa su mnogi
Subotičani nastradali, redovnici nisu
bili samo tješitelji, niti samo djelitelji
svetih otajstava, već su oni i liječili
narod. Bolesnike su posjećivali i više
puta na dan, a njihove ukućane su s ljubavlju
upućivali kako da postupaju sa
svojim bolesnicima, te da im ublaže
boli u njihovim mukama. Nerijetko su
franjevci sami njegovali bolesnike.
Jedan je od njih pao kao žrtva zaraze.
Oni su bili sve i sva narodu, a narod im
nije bio nezahvalan.
Odanost građana
Somborci su kao i Subotičani franjevcima
iskazivali zahvalnost kolikogod
su im to okolnosti dopuštale.
Fratrima nisu donosili dragocjene darove,
jer im to nije dopuštalo njihovo
siromaštvo. Znakovi zahvalnosti prema
fratrima izvirali su iz njihova nepokvarena
srca. Nigdje se franjevac nije
mogao pojaviti, a da mu vjernici nisu
pristupali s najvećim poštovanjem. Kao
što dobra djeca hrle u susret ocu kad
se vraća kući, tako se ovdje radovao
svatko tko je prvi redovniku mogao dotaknuti
ruku i zamoliti ga za blagoslov.
Krajnjom se nepristojnošću smatralo
kad netko na ulici ne bi propustio franjevca.
Prolaznici su znali sačekati franjevca
da on prvi prođe ulicom, a onda
bi oni za njim nastavili put. Čak su i
ljudi iz gradskog poglavarstva, kojima
franjevci nisu dopuštali rukoljub, u
znak poštovanja umjesto ruku - ljubili
redovničko odijelo. Premda se narod u
to vrijeme borio s bijedom, sve su činili
da prehrane svoje ukućane, a hranio je
i svoje duhovnike."
|
|
|
