Priče
Odlazak djeda
Pružio mi je ruku. Bila je krhka. Svaka vena na njoj se vidjela. U trenutku
sam pomislila da će mu vene raskinuti tanku, naboranu, blijedu,
dlakavu kožu. Njihova hladnoća utjerala mi je jezu u kosti, imala sam
osjećaj da se rukujem s mrtvacom.
Podigla sam prvi
zid, jer ovo nije čovjek
kojeg ja poznajem.
Nježno sam primila tu
napaćenu ruku u strahu
da joj ne naudim.
Pogledao me je svojim
vječito veselim
očima koje su sada bile
pune suza. Njihova
plava boja kao da je
izblijedjela i ovako pomiješana
sa suzama
sasvim se pomiješala
s bjelinom. Njegove
mi oči prvi put nisu govorile ništa. To me je plašilo. Prvi put je staza do
njegove duše za mene bila zatvorena. Jedva sam čekala da progovori,
njegov glas mi je uvijek godio, ali sada, kada nije postojalo ništa drugo
što bi me spojilo s njim, čekala sam taj glas kao smrt. Željela sam doznati
kakav je, ali sam ga se i plašila. Plašila sam se da više nije onaj isti.
Tanke usne, ispucale od ustajalog zraka u sobi, polako su se otvarale
i izišao je onaj isti glas - kao i uvijek veseo, pomalo promuknut, ali izrazito
nježan i vickast. To je srušilo sve zidove koje sam sagradila u posljednjih
par minuta.
Napokon sam mogla vidjeti onog dječaka u tijelu oronulog starca.
Pričao mi je o svemu, a ja sam se smijala kao dijete jer sam se osjećala
toliko sretnom da sam se plašila da mi srce ne iskoči. Smijala sam se kao
nikada u životu. Bila sam sretna što je onaj stari. Njegov osmijeh mi je liječio
dušu, sav strah od njegova gubitka je nestao. Osjetila sam mir. Napokon.
Sjela sam na onaj metalni, izgrebeni, bolnički krevet. Primila sam
njegovu krhku ruku, pogledala sam ga u napaćene oči, nasmijala sam se
i otpočela još jedan šašavi razgovor. Naši glasovi su odjekivali po bijeloj
i sumornoj sobi takvom jačinom da se soba pretvorila u mali zemaljski
raj. Oboje smo uživali. Trudili smo se da ni jedan trenutak ne prođe u
šutnji. Ali kada je krenulo ka tome, Djed bi me zapitao :
- Znaš li da postoje koze koje padaju u nesvijest?
Oboje bismo prasnuli u smijeh. To me je pitao već tisuću puta, ali nekako
nam je to uvijek bilo smiješno, to nas je uvijek vadilo iz dugih neugodnih
šutnji. Pričao mi je o sebi. Većinu toga nikada do sada mi nije
rekao. Pričao je o neuspjelim pokušajima da šarmira baku, o njihovoj ljubavi.
Plakali smo skupa za njom. Pričao mi je o meni kada sam bila mala.
Pričao je čak i neke bajke kojih se sjećam, ali kao iz magle. Bio je to susret
koji nikada neću zaboraviti. Na kraju me je poljubio u čelo, pomilovao
onom suhom rukom po kosi i oprostili smo se. Zaustavila sam se
kod vrata i viknula sa smijehom :
- Čekaj me sutra u isto vrijeme, na istom mjestu!
Ništa nije odgovorio, samo se nasmijao. Tada sam ga posljednji put
vidjela živa. Da sam to znala, tada nikada ne bih napustila tu sobu. Nisam
ga smjela ostaviti samog. Zar je on zaslužio napustiti ovaj svijet bez ikoga
uz sebe? Možda mu je trebalo nešto, a ja nisam bila tamo da mu to dam.
Možda me je dozivao, a ja se nisam odazvala... Ovakva pitanja mučila su
me danima. Nisam mogla zaspati. Mislila sam samo o njegovom odlasku.
Na pogreb nisam otišla. Bilo bi mi strašno otići i vidjeti sve te ljude
koji plaču za velikim čovjekom. Otišla sam sutradan na njegov grob, plakala
sam satima, nisam htjela otići, kao da sam vjerovala da će on doći i
sjesti kraj mene i da će sve biti po starome.
Ivana Rudić
(Rad napisan u Radionici kreativnog pisanja)
Utjeha
Zaboravio sam mu ime. Bio je popularan pjevač
osamdesetih godina prošlog stoljeća. Mislim
da mu je nadimak bio Kvaka. Sjećam se da je u
jednoj pjesmi vapio: Utjehu, utjehu, dajte mi
utjehu ... Razlog njegova traženja pomoći je bila
neuzvraćena, promašena ljubav.
Čovjek traži često utjehu, pomoć. Činimo to
kada se nađemo izigrani, prezreni, bolesni, nemoćni
ili odbačeni. Velika je sreća ako naš vapaj
za pomoć netko čuje, a još veća ako nam doista
pomogne.
Sjećam je se kao ozbiljne, otmjene žene,
iskreno pobožne. Redovito je dolazila na nedjeljne
mise. Za župne radne akcije, proštenja -
uvijek je dala svoj doprinos. Život joj nije bio lak.
Muž ju je ostavio u zrelim godinama, otišao mlađoj.
Nije učinila slično, nije pogazila zavjet. Kada
je obolio, nije više bio zanimljiv mlađoj. Ljubav,
ako je i bilo, rastopila se kao mjehur od sapunice.
Primila ga je natrag, dodvorila i sahranila. Ona
mu je doista pružila utjehu i dostojanstvo u zadnjim
danima.
Dragi pjesnik Cesarić pjevao je život. Boljela
ga je nepravda, nerazumijevanje. Zapažao je one
rubne, tužne, iskreno ugrožene. Ostavio im je
spomenik u svojim pjesmama. U jednoj kaže i
ove stihove:
Alkohol ubija ... znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.
Različiti su putovi do utjehe. Ona nekad
bude kratkotrajna a nekad promijeni čovjekov
život.
Biblijski vjernik osjeća Jahvinu prisutnost.
On ga krijepi, dariva vodu, prostire trpezu. Utjeha
vjerniku su Jahvin štap i palica (usp. Ps 23)
Gospodin Isus je razumio i osjećao čovjeka.
Nastojao je ljudima olakšati terete, pomoći, donijeti
utjehu. Činio je to tako što im je opraštao
grijehe, liječio bolesti, hranio ih, vraćao nadu...
Na putu prema Kalvariji tješi jeruzalemske žene
(usp. Mt 23.28). Isus i sam prima utjehu, pomoć.
Vjerujem da je ona bila izražena u Šimunovu nošenju
križa, Veronikinom rupcu, prisutnošću
majke, žena i ljubljenog učenika u zadnjim trenucima
zemnog života.
Sa križa Isus dariva svoju majku Mariju ljubljenom
učeniku i svima nama koji ćemo nasljedovati
njegov Put (usp. Iv 19.26). Kršćanin je
ponosan što ima Mariju za majku. S majkom
nikad nismo sami. Religiozni genij je na razne načine
izricao ljubav, zahvalnost Mariji. Jedan od
načina su i litanije lauretanske. I doista, Marija
je: Zdravlje bolesnih, Utočište grešnika, Utjeha
žalosnih...
Častimo Mariju u mjesecu svibnju i nasljedujmo
je! Neka i naša molitva, prisutnost, lijepa
riječ, ispružena ruka - bude nekom utjeha...
Lazar Novaković
|
|
|
