Riječ urednika
Pozovi me
da postanem čovjek
Zanimljivo je kako se nitko od
nas ljudi ne sjeća jednog iznimno
važnog događaja na početku vlastitog
života. Kad smo ugledali svjetlost
dana. Bio je to trenutak kada se
naš pogled po prvi puta susreo s pogledom
nekoga tko nas voli - obično
je to mama - s druge strane se
pojavio osmijeh. Istina da se tada dijete
još nije sposobno svjesno smijati,
no taj osmijeh koji nam je bio
upućen na izvjestan način probudio
nas je za drugoga. Vremenom smo
naučili prepoznavati tolike pozive;
prvo su to bile geste, pa riječi a onda
i vrlo konkretno artikulirane poruke.
Ustvari, svime ovim želim reći
kako nam je tijekom života potrebno
prepoznavati razne vrste poziva
kako bismo stasali i sazrijevali kao
osobe, kako bismo svoje živote
usmjeravali ka spoznatim ciljevima.
Bez tog prvog osmijeha, kojim započinje
naša komunikacija s drugima,
bez i jednog poziva teško da
bi se u nama uopće probudila svijest
o onome što jesmo, tj. što možemo
biti. Usuđujem se ustvrditi da je svatko
od nas to što jest upravo zahvaljujući
tolikim pozivima koje je
primio i koji su mu ukazali na put
prema spoznatom cilju.
Ovaj broj našeg Zvonika velikim
dijelom posvetili smo temi poziva
i to onog životnog. Kraj je
školske godine, a to je vrijeme kad
se bilo osmaši, bilo maturanti, odlučuju
za važne korake u svojim životima.
Odabir škole odnosno fakulteta
nije istovjetan odabiru životnog
poziva, no ipak se ne može tek tako
odvojiti od njega. Pitanje o tome što
su upisali mnoge mlade već iritira,
jer im se baš i ne da stalno odgovarati
na ista pitanja. Osobito ako
netko nije uspio upisati ono što je
želio, tada je takvo pitanje stvarno
promašena tema. Međutim, iako je
tako, vjerujem da se vrijedi zapitati
zašto o tako važnim životnim koracima
mnogi mladi nerado govore?
Ne možemo tek tako reći da je to
problem današnjega vremena, da su
mladi krivi, da su roditelji krivi jer
ih nisu dobro odgojili... Ovo sigurno
nisu ispravni odgovori na jedno od
najvažnijih životnih pitanja. Iskustvo
životne raskrsnice uvijek sa sobom
donosi izvjesnu dozu tjeskobe, straha
od promašaja. Čega se zapravo
bojim? Što ćemo promašiti? Zar ne
biramo sami što hoćemo? Zar nismo
sami gospodari svojih života? Otkuda
onda ta nelagoda i strah baš u
trenucima kada u punom zamahu
trebamo živjeti svoju slobodu?
Nije lako odgovoriti na sva ova
pitanja u par redaka. No, neka bude
dovoljno samo jedno: čovjek je po
svojoj naravi pozvano biće. Tjeskoba
koja se rađa na raskrižjima životnoga
puta proizlazi upravo iz straha
da možda prečujemo poziv i uputimo
se drugim putem. Svakako da
se za takve životne korake treba odgajati,
treba učiti. No, ima ipak
nešto što se ne može naučiti, a to je
jedinstvenost i neponovljivost svakog
ljudskog života. Možda je upravo
to ono na što trebamo upućivati
one koji su na raskrižjima svojih životnih
putova. Imitiranje modela u
tome teško donosi ono pravo, ispunjenost
i radost. Potrebno je nastupiti
u odgovornoj slobodi i to tako
da odgovorimo na svoj životni poziv.
Taj poziv svakome od nas upućuje
sam Stvoritelj, jer on nas je stvorio
da budemo sretni. Kako bismo to
zbilja i postigli, potrebno je bolje
osluhnuti i osluškivati na što nas to
on zove, jer jedino kad spoznamo da
smo pozvani - bez obzira na koji životni
stalež - imat ćemo snage pobijediti
tjeskobu raskrižja i učiniti
korak u dobrom pravcu. To od srca
želim svima vama koji se trenutno
nalazite na raskrižjima svojih života.
Vaš urednik
|
|
|
