Upoznajmo Bibliju
Poslanica apostola Pavla Rimljanima
Uvod
U Novom zavjetu poslanica apostola Pavla Rimljanima
nalazi se na prvome mjestu među pavlovskim spi sima.
Ovo posebno mjesto nije joj dodijeljeno samo zbog važnosti
grada Rima, nego i zbog sadržaja, jer ona sadrži najvažnije
crte Pavlova propovijedanja.
Apostol ovu poslanicu piše na prekretnici svog misijskog
djelovanja i to kad je "od Jeruzalema pa uokolo sve
do Ilirika pronio evanđelje Kristovo" (15,19). Pavao je
nakon toga smatrao da je završio naviještanje temelja vjere
u istočnom dijelu Carstva, ali i da se sada nalazi pred novim
izazovom: evangelizacijom zapadnog dijela Carstva.
Svojim centralnim po ložajem i ulogom, Rim mu se činio
idealnim polazištem za tu misiju. Radi ostvarenja tog plana
apostol najprije hrabri kršćane Rima. Zato u dobro promišljeni
sustav Pavao pretače svoj nauk, s jedne strane kako
bi izbjegao moguća kriva tumačenja, a s druge strane
kako bi, oduševljavajući ta mošnje kršćane, stekao potrebnu
potporu za zapadnu misiju.
Prije putovanja u Rim apostol se sprema otići u Jeruzalem
predati siromasima jeruzalemske Crkve darove
koje je skupio među kršćanima koji su se obratili iz poganstva.
Time želi učvrstiti povezanost kršćana Židova s
obraćenicima iz poganstva. U Jeruzalemu se stvari ne
odvijaju po Pavlovim planovima, te on biva uhićen i tako
stiže u Rim. Ovaj period je doista prekretnica u Pavlovu životu:
od aktivnog naviještanja apostol biva prisiljen na tiho
podnošenje patnje, sve dok konačno svjedočanstvo riječi
ne zapečati prolijevanjem krvi.
Ovdje ćemo se osvrnuti samo na središnju poruku poslanice:
grijeh ima veliku moć nad ljudima, od koje ih oslobađa
Božje milosrđe po kojem bivaju opravdani.
"Bog je sve zatvorio u neposlušnost
da se svima smiluje" (11,32)
Poslanica Rimljanima je veliki himan Božjoj veličini i
slavi. Jedino Bog može darovati spasenje i opravdanje.
Ljudsku grešnost Pavao poima kao tamnu pozadinu Božje
veličine, jer svi trebaju Boga, bilo da su pogani, bilo da su
Židovi.
Stari poganski svijet izgradio je veličanstveno kulturno
i duhovno carstvo, koje Pavao dobro poznaje i prema
njemu se ophodi s poštovanjem. No, iako je bilo sposobno
za takvu duhovnu tvorevinu, poganstvo sve više
tone u propast i odsutnost Boga. Bog se pred nama objavljuje
po stvorenom svijetu te - kako tvrdi Apostol - uz pomoć
savjesti i razuma možemo spoznati Božju veličinu, ali
i na tom području poganstvo je zakazalo. Onaj Bog kojeg
su odbacili, prepustio ih je moći prirode, što donosi sve
veću moralnu i ljudsku pokvarenost. Ustvari, isključivanje
Boga iz života uvijek vodi k uništenju čovjeka. Svjestan
toga Židov se nema čime držati uzvišenijim od pogana.
Iako baštinik najvećeg blaga kojeg posjeduje, a to je Božja
objava, izabrani narod nema po sebi osigurano opravdanje.
Iako ih je Bog bogato obdario svojim odabranjem i podigao
na visoko dostojanstvo, te bi s pravom mogli biti
"vođe slijepih" i "svjetlo onima u tami" (2,19), ipak djelima
nisu ispunili Zakon, koji su od Boga primili u dar.
Pavlovo problematiziranje predaje starih nimalo nije
motivirano negativnim židovskim poimanjem po ganstva,
nego uzaludnošću ljudskih pokušaja spasenja i općom
moći grijeha na koju ukazuje. "Svi su zaista sagriješili i potrebna
im je slava Božja" (3,23). Pavao ovdje ne govori toliko
o moralu, kojeg ljudstvo nije prihvatilo, nego o "slavi"
kao potpunom ostvarenju ljudskog života i njegovih mogućnosti.
"Božja slava je živi čovjek"
Tamna pozadina ljudske grešnosti nije izraz pesimizma.
Ona ističe Božju veličinu i pravednost. Zato u drugom
dijelu središnje poruke poslanice govoreći o "opravdanju"
Pavao govori o čovjeku kojega je za hvatila Božja
slava, u čemu se očituje Njegova veličina. Upravo u opravdanju
grešnika Bog pokazuje svoju pravu bit, te umjesto
da ga zasluženo osudi, čovjeku grješniku daje puninu života.
Sve to se događa bez ljudskih zasluga, besplatno, kao
izraz ljubavi prema čovjeku. Ustvari, Božja pravednost je
prije svega ljubav.
Po krštenju čovjeku biva pruženo spasenje, kada
skupa s Kristom umire, biva pokopan, te uskrsava na novi
život (6,4). Nije to samo tek puki simbol, na što upućuje
uranjanje u krsni studenac, nego istinsko sudjelovanje u
božanskom životu, jer krštenik postaje zajedničarom Kristove
baštine. Pavao bi to jednostavno nazvao životom po
Duhu u Kristu Isusu.
Opravdanje je samo početak procesa po kojemu božanski
život prožima svaki djelić krštenikova bića. Pred
vjernikom se otvara mogućnost, koja se ne ostvaruje
mimo ili protiv njegove volje. Potrebno je ostati vjeran i ne
slijediti poticaje tijela, nego nadahnuća Duha, sve dok na
koncu vremena ne budemo uskrišeni: "Ako li Duh Onoga
koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji
uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po
Duhu svome koji prebiva u vama" (8,11).
Bog je čovjeka postavio gospodarom stvorenoga svijeta,
ali kao posljedica grijeha i svijet je prepušten propadanju.
No, kako je čovjekov grijeh utjecao na sudbinu
stvorenoga svijeta, tako na svijet treba utjecati i njegova
svetost, te će se svijet koji trpi i uzdiše "osloboditi robovanja
pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece
Božje" (8,21).
Iako je ta slava samo poput "predujma Duha" krhko
prisutna u kršćanima, Apostol je smatra preko mjernim
bogatstvom, te usprkos svih patnja može uskliknuti: "Uvjeren
sam doista: ni smrt ni život, /.../ ni sadašnjost ni budućnost,
/.../ ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti
od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem" (8,38-
39).
|
|
|
