Zvonik

Početna

Arhiva

Duhovnost

O nama

Pretplata

Linkovi

Intervju - Razgovarao: Silvester Bašić

Razgovor s gostom Dužijance 2009., pomoćnim biskupom vrhbosanskim dr. Petrom Sudarom

Radu danas treba vratiti dostojanstvo

Mons. dr. Petar Sudar (1951.), pomoćni vrhbosanski biskup, rodom je iz jednog malog mjesta u dolini kraj Male Neretve, negdje na pol puta između Sarajeva i Mostara. Za svećenika je zaređen 1977., te je poslije godinu dana pastorala otišao na postdiplomski studij kanonskoga prava u Rim. Obnašao je više funkcija u nadbiskupiji, a 1993. godine imenovan je pomoćnim biskupom, te 1994. i zaređen. Pored ostalih obveza u Vrhbosanskoj nadbiskupiji promicatelj je katoličkog školstva.

Zv.: Prvi ste puta sudjelovali na dužijanci, kako ste ju doživjeli?

Moj dojam je vrlo pozitivan. Inače ne volim mise vani izvan sakralnog prostora, jer je to uvijek pomalo poziv da se to pretvori u vašar. Ostao sam iznenađen na koji način su vjernici sudjelovali, a ipak je to bilo mnoštvo. S druge strane, osjetio sam da svi ti koji su došli na misu zahvalnicu osjećaju da je to nešto njihovo. Ostao sam obogaćen onim što sam doživio. Providonosno je da ljudi - kad sve dobivamo iz aparata, sa štandova - osjete kako preko ruku koje rade s njima surađuje jedna ruka providnosti. Bog nam je dao tijelo, dao nam je prirodu da ju obrađujemo, a ona nas zapravo oplemenjuje. Dan ovakve zahvalnosti gdje se ljudima posvješćuje što to znači da mi preko naših ruku dobivamo iz jedne božanske ruke ono što nas održava u životu, vrlo je velika stvar.

Zv.: Kroz dužijancu se puno toga govori o radu. Koje je mjesto i uloga ljudskoga rada u današnjem društvu?

Mi vjernici kršćani znamo i vjerujemo da je čovjek središte i kruna stvorenog. Koliko god to može izgledati čudno, taj sićušni čovjek, u usporedbi sa svemirom, središte je stvorenoga. Bog mu je sve to stavio na raspolaganje, ali mu nije stavio na gospodarenje. Nažalost, čini mi se da je tu između osjećaja kako smo neznatni i ove želje da zagospodarimo, da zavladamo, jedna strašna disproporcija i da je tu čovjek upao u veliku napast upravo zato što se tehnologijom udaljio od prirode. Dužijanca je stoga svojevrsni poziv čovjeku da ograniči svoju čežnju za ovladavanjem, za apsolutnim iskorištavanjem po svaku cijenu samo da bi zadovoljio svoje trenutne prohtjeve i potrebe.

Zv.: Kako to Bog nagrađuje čovjeka i kako on svojim radom ispunjava svrhu svoga postojanja?

Kad smo u prvim ljudima pali i iznevjerili Božje povjerenje i ljubav, povjerovali napasti da nam je sreća mimo Boga i bez njega - a ta napast nam stalno ostaje - tada je Bog čovjeku rekao da će ga vratiti u stanje u kojem je bio, pored ostalog, i preko njegovog rada. Dakle, preko oplemenjivanja zemlje, preko teškog rada kojim će izvlačiti ono što mu je potrebno za život, što je neraskidivo povezano s patnjom, s odricanjem, s nečim što našoj naravi nije baš svojstveno, čovjek svojim radom surađuje s Bogom u toj Njegovoj želji da ga oslobodi od grešnosti, od onoga što je na sebe navukao misleći da može bez Boga postati bogom. Bog jest čovjeka pozvao i obećao mu neka stanja koja su samo Bogu svojstvena, da vječno živi, da bude potpuno sretan, blažen. On nas želi kao svoju djecu. To nam je moguće samo njegovom milošću, koju mi prihvaćamo spremnošću vršiti njegove zapovijedi, a jedna je i ta da radom ruku uzdržavamo život, i to ne samo da radimo za sebe, nego da preko rada pokažemo i tu dimenziju odnosa prema drugima kroz pomoć, socijalu, znakove ljubavi itd. Rad u katoličkoj kršćanskoj viziji ima jednu suotkupiteljsku crtu i značenje. Rad je konačno u kršćanstvu dobio gotovo istu vrijednost kao i molitva s Benediktovim "ora et labora - moli i radi". Rad je dakle samo sredstvo kojim održavamo život, ali i sredstvo spoznaje da nešto iznad toga daleko vrjednije stoji, čemu sve skupa služi i vodi. U tom smislu rad ima svoju veliku vrijednost, mislim ovdje prvotno na manualni rad, na taj dodir između čovjeka i prirode. Tom radu danas treba vratiti dostojanstvo.

Zv.: Već dulje vrijeme se intenzivno bavite obrazovanjem, školstvom. U kolikoj mjeri je današnji način obrazovanja sposoban spremiti za život?

Naobrazba, nauka služi samo jednom - drugo je tehnika i tehnologija - pomoći čovjeku doći do mudrosti kojom će shvatiti i prihvatiti vlastito poslanje i vlastiti smisao života. Onda taj smisao prožima sve, daje specifičnu težinu svemu onome što jesmo i što činimo. Tek kad znamo smisao vlastitog postojanja, onda sve ono što činimo može imati smisao koji služi tom temeljnom, zadnjem smislu, ili kako mi to u teologiji zovemo "temeljnom usmjerenju". Današnje takozvano usmjereno obrazovanje često isključuje sve ostalo. Vi danas možete imati akademski obrazovanog čovjeka, a da on uopće ne razmišlja o egzistencijalnim pitanjima. Dakle, imate službenika, tehničara, dobrog profesora u svojoj branši, ali kad ga učenici upitaju o bilo čemu što se odnosi na smisao života, on im kaže: "To nije moje područje". Zapravo svi predmeti bi trebali čovjeka osposobljavati da zna pojedinosti iz predmeta, ali i usmjeriti ga na ono zadnje. Mi upravo tu pokušavamo dati jednu notu u svojim školama, kako bi one prvotno odgajale i osposobljavanje za život, a tek onda za izvršenje nekog stručnog poziva. Govoreći o onima koji su pozvani odgajati u vjeri, počevši od nas svećenika, kateheta, moramo biti svjesni da smo svi djeca svoga vremena. I mi smo prošli kroz jedan reducirani i osiromašeni sustav školstva, koji nas prisiljava kad se susretnemo s izazovima života i zvanja koje smo prihvatili, da doista moramo ući u jednu školu stalnog obrazovanja. Zato su rekolekcije, seminari, bilo kakvi oblici permanentnog obrazovanja doista neophodni, i Crkva oko toga mora nastojati. Od tehničkih zvanja se danas traži da savršeno poznaju svoja područja. Međutim, događa se i to da mi koji smo pozvani baviti se dušom i čovjekom, da mu pomažemo, da ga vodimo, nismo osposobljeni s njim barem razgovarati o svim pitanjima koja su njemu životno važna. Mislim da je tu negdje dijagnoza današnje osposobljenosti i naobrazbe, kako u civilnom društvenom području, tako i u ovom crkvenom. Mislim da nam svima treba više želje za spoznajom, ali iznad svega za spoznajom koja će biti prosvijetljena znanjem odozgo.

Zv.: Poznata su vaša nastojanja oko mira i opstanka hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Što je ono što može čovjeka uvjeriti za ostanak u dijaspori, bilo nacionalnoj, bilo vjerskoj, ako mu to predstavlja egzistencijalne poteškoće?

Prvo, bitna je svijest da biti u manjini nije kvaliteta. Dakle, vi možete imati ne znam koliko milijuna ljudi, stanovnika, pripadnika jednog naroda, ali ako oni nisu svjesni svoga poslanja, svoje vrijednosti, vi nemate ništa. Pogotovo ako nisu svjesni što su oni obvezatni dati domovini, području, kraju u kojem žive, onda vi nemate ništa. To se kroz povijest spasenja tako često pokazivalo da broj ne odlučuje. Bogu je svaki čovjek važan. Zato mislim da se najprije moramo osloboditi kompleksa. Zato što nas je malo, mi smo ugroženi - to nije istina! Ugroženi su samo ljudi koji ne znaju zašto žive, koji ne znaju koje im je poslanje. Ugroženi su ljudi koji ne vole nikoga i ništa. Ugrožen je čovjek ako ne zna zašto je jutros ustao, ako ne zna što će s današnjim danom. To je ugrožen čovjek, bez obzira kome on pripada. Može on biti gospodar svijeta ili si to umišljati. Može doista imati moć uništiti svijet, ali takav čovjek nema nikakve moći ni sposobnosti nešto svijetu dati. Mislim da bi danas ljude trebalo što više oslobađati tog osjećaja ugroženosti zato što su negdje manjina. Više zapravo možda nigdje nema naroda koji negdje u svijetu ne bi bio manjina. Nijedan narod na ovim našim prostorima nije u poziciji da je samo većina. To bi nas trebalo stimulirati na jedan drukčiji odnos jednih prema drugima, tj. da susreti manjina i većina zapravo mogu voditi obogaćenju. Doista moje iskustvo govori da sam život drukčije ljude formira, pa ako hoćete i vjernike, ako žive zajedno s drugima. Ne ako žive uplašeni, ako žive s osjećajem ugroženosti, nego ako su izišli iz tog osjećaja i prešli u jednu drugu zonu u kojoj se osjećaju da mogu uzeti od drugih ono što je pozitivno i njima dati od svog što je pozitivno. To je međusobno oplemenjivanje i međusobno brušenje. Dakle, čini mi se da mi moramo otvoriti oči, unatoč prošlosti koju smo imali, i shvatiti da imamo nevjerojatnu priliku biti obogaćeni jedni drugima. Zato se ne bismo smjeli povlačiti s ovih prostora gdje smo prebivali. Sinoć sam htio to malo naglasiti mladima. Nije me Bog oslobodio posebne ljubavi prema mjestu gdje mi je dao da se rodim. Nije me oslobodio isto tako obveze da tom mjestu uzvratim nečim. Ako je život dar, onda on mora postati i uzdarje. A ako mi ga je dao baš upravo u Subotici, onda mislim da imam dodatnu obvezu baš prema Subotici. Ako znam i vjerujem da Bog ne daje ništa slučajno, da on ima svoju božansku viziju, a u njegovom mozaiku svijeta koji se neprestano obnavlja me stavio kao kamenčić baš na ovo mjesto - je li to prst noge ili je zjenica oka, to više nije bitno, jer i jedno i drugo je, kaže sv. Pavao, jednako važno - to znači da ne mogu bez ozbiljnog razloga taj svoj kamenčić izvaditi i staviti ga po svome. Ne znam koliko moralne odgovornosti preuzimam s time. Sastavni je dio našeg identiteta ukorijenjenost i bogatstvo koje su nam namrli oni prije nas. Dakle, nigdje se ne može biti Hrvat-Bunjevac kao ovdje. I čim si se pomaknuo u Zagreb, to više nisi na isti način.

Zv.: Što biste poručili vjernicima koje ste ovih dana u Subotici susretali i našim čitateljima?

Mislim da Hrvati katolici Subotice i ovog ovdje dijela Bačke i uopće Srbije mogu biti ponosni na sve bogatstvo koje imaju u riznici vlastitog naroda, da imaju od čega ponuditi drugima i da imaju puno toga za zajedničko obogaćenje te se ne trebaju bojati budućnosti, vlastite budućnosti na ovim područjima. Posebno me raduje ova blizina između klerika i laika vjernika. Mislim da je to snaga koja će ponijeti i do kraja donijeti vlastito breme, koja će uroditi - duboko sam uvjeren - i boljom budućnosti. Dakle, ne bojati se budućnosti, nego se angažirano u nju uključiti, znajući da je Bog uvijek tamo ispred nas kamo mi idemo, znajući da nikad nismo sami: Zato je veličanstvena ona pape Benedikta XVI.: "Čovjek koji vjeruje nikad nije sam". To je u današnje vrijeme, kad se ljudi sve više osjećaju da su dio jedne bezlične mase, da nitko nikog na primjećuje, da nitko ni za kog nema vremena, da smo uvijek negdje sve više i više izolirani i sami, dakle to je veličanstvena poruka, veličanstveno saznanje. Ne treba se bojati onoga što će doći sutra Napose se ne moraju bojati oni koji se ne boje života, koji se ne boje rađanja, koji se ne boje braka, koji se ne boje rada od kojega žive. U tom smislu želim svim čitateljima Zvonika puno Božjeg blagoslova i puno životne radosti.

Hrvati katolici Subotice i ovog ovdje dijela Bačke i uopće Srbije mogu biti ponosni na sve bogatstvo koje imaju u riznici vlastitog naroda, da imaju od čega ponuditi drugima i da imaju puno toga za zajedničko obogaćenje te se ne trebaju bojati budućnosti, vlastite budućnosti na ovim područjima