Zvonik

Početna

Arhiva

Duhovnost

O nama

Pretplata

Linkovi

Mladi - Uredila: Nevena Mlinko

Budi kruh drugome!

- Kažeš da jedu nečije tijelo?
- Da! I to toliko njih, svaki dan.
- Kanibalizam?! Ma daj! To odavno ne postoji, barem ne u našem civiliziranom društvu. Svi imamo barem komad kruha na stolu. I oni najsiromašniji... ne vjerujem da bi to radili.
- Stvarno ti kažem! Ali ne mislim da oni to rade iz gladi, barem ne onakve na koju ti ciljaš. Nešto drugo; osjećaju se nakon toga snažniji, veseliji, idu drugim ljudima...
- Da bi i njih pojeli! Ne razumijem kako netko može biti radostan nakon toga?
- Ne znam, ali pogledaj ih i sam se uvjeri.

Što drugi mogu vidjeti kada skrenu pogled ka tebi? Nazire li se u tvom pogledu, riječima i postupcima želja za uništenjem drugoga jer on "ne može" biti bolji, ljepši ni sretniji od tebe! Djeluje preoštro riječ uništiti, ali otkidanjem komadića zar se ne razbija cjelina! Nije mala stvar ogovarati, klevetati, pa ni samo malo izmijeniti, nadodati ili oduzeti od onoga što si čuo - narušavaš lijep glas o drugome na koji on, kao i ti, ima pravo, možda dovodiš u pitanje njegovu budućnost. Na taj, i na mnoge druge načine, moguće je odsjeći od čovjeka kao od mesa spremljenog za ručak. Čudna je i varljiva slatkoća takvih zalogaja koji zadovoljavaju sebične interese i proždiru čovjeka, kako onoga koji je žrtva, a kad-tad i onoga koji drži pribor za jelo.

Isusov primjer je bolji, ali koliko je prisutan i vidljiv u tvom životu? Davati sebe drugima s ljubavlju. Još jednom pažljivo pročitaj prethodnu rečenicu! Besplatan osmijeh, lijepa riječ, toplota utjehe, pažljiv slušatelj, otvorene ruke za pružanje pomoći - to su bitne karakteristike onoga koji nastoji biti za drugoga. Teško je biti malen, ponizan, uslužan i pri tome radostan. Ali, bit je u tome da kao takav radiš za čovjeka, ne protiv njega, da ga izgrađuješ, a ne uništavaš. Kao takav radiš za čovjeka pored tebe i za sebe samoga! Isus je kruh koji ti daje snagu za to da i ti budeš kruh drugome, tvoji postupci i riječi neka budu poput kruha koji će osnažiti za život, radost, koji će buditi dobro. Ljubav kojom se stavljaš u službu drugome ne umanjuje i ne uništava te. Obrnuta logika vječne slasti, vječne radosti - ponekad oblivene zemaljskim suzama i znojem, ali sigurno zapisane i nagrađene u nebu! Isus je tako učinio, On je tako obećao! Odvaži se i budi kruh drugome! A drugi će vidjeti i uvjeriti se...
Nevena Mlinko

Miris kruha

Dok je obitelj još obično spavala, dolazila je sa svježim kruhom. Ostavlja ga na kuhinjskom stolu i provjerava jesu li se spavalice probudile. Zatim se vraća u kuhinju i počinje spremanje doručka. Dok siječe tanke šnite kruha, kao da ponovno osjeća miris kruha iz djetinjstva.

Tek izvađen iz peći, umotan je u krpu da bi što duže ostao vruć. Tako dragocjen. Hranitelj obitelji. S njim se uvijek postupalo s velikim poštovanjem. Miris tek ispečenog kruha odmah bi okupio ukućane kod stola. Ali, bilo je dana kada je somun kruva bio manji nego obično. Tada je i svačiji komad bio prilično tanji. Rupe na komadiću, koje su mu davale mekoću, sada su izgledale mnogo veće. Mlađa djeca su ponekad u njih gurala prst i oko njega vrtjela svoj komadić. Roditelji bi ih svaki put opomenuli: "Dico, s kruvom se ne sigra!" Dok se sada trudi izrezati kruh na što tanje komade, jer djeca tako više vole, uvijek se sjeti kako su ona i njena braća i sestre uvijek birali deblje komade. Znali su da kad kruh napravi krug oko stola i svatko uzme svoj dio, najvjerojatnije neće biti drugog. Bila je dijete i još nije razumjela, ali je zapamtila da su roditelji večerali poslije njih. Sada zna da je tako bilo zato što su oni jeli onoliko koliko je ostalo. Otac je uvijek govorio: "Samo nek idu, oni još rastu." Djeca su polako dolazila na doručak. Na stolu punom hrane ručice su se pružale prema mlijeku i čokoladnim pahuljicama. Kruh je stajao netaknut. Iako je bio svjež, miris čokoladnih pahuljica koje su se otapale u mlijeku bio je jači od mirisa kruha i ispunio kuhinju. Pred mamom je također stajala zdjelica s mlijekom. Dok je pružala ruku prema čokoladnim pahuljicama, pogled joj je skrenuo ka kruhu. Sjetila se. "Djeco, zaboravili smo se zahvaliti!" Počela je moliti: "Gospodine, hvala Ti na ovom kruhu. Amen!" Djeca su je pomalo zbunjeno pogledala. Nisu očekivala ovako kratku molitvu. Njihova mama nije ni pomislila da bi toj molitvi nešto nedostajalo. U ruke je uzela komad kruha i izdrobila ga u mlijeko. Ponovno je osjetila onaj okus kruha iz djetinjstva kada je kruh bio tako željen. Kruh koji je učinio da postane velika, a sada čini to da se ponekad može vratiti u vrijeme kada je bila djevojčica.
Ana Ivković

Riječi kruha

Sjećam se, bio sam još dječak, u godinama kada je igra činila najveći dio moga dana. Objedi su tada, kao pauza, bili nadoknada energije mome tijelu kako bih se mogao dalje nastaviti igrati. Iako sam mogao ustrajati u igri i bez jela, ručak je bio rezerviran za dnevno okupljanje obitelji. Vrijeme kada smo, također razgovarali. O svemu je tu doista bilo riječi, no, astal je još bio i neki kutak za poučak, mjesto koje su moji roditelji našli pogodnim za odgojne pouke. Iskreno, nisam to baš volio, kao i bilo koje drugo dijete. I to iz razloga što su me prijatelji čekali dolje na livadi te se meni, razumljivo, žurilo. Upravo takvog jednog dana, opet mi se žurilo natrag među prijatelje, te sam za sobom poslije ručka ostavio komad nepojedenog kruha, prstima umazanog od nekakvog umaka ili nekog dobrog paprikaša, onako kako samo dijete ili kakav strastveni gurman umije. To je onaj komad kruha koji poslije nitko u kući neće, čak ga ni ja nisam uzimao znajući da je baš meni preostao. Blago, ali odlučno, moja je majka uzdigla pogled sa svog tanjura, okrenuvši mi se rekla: " Kruh mi za stolom ne ostavljaj. Ja ga bacati neću!" Da, mislim da je tako rekla. Ono što zasigurno znam, jest da nije to rekla samo zato što će taj komad kruha ostati nepoželjan, te će ga na kraju ona pojesti, niti zato što se nije imalo za bacati. Za kruh je, Bogu hvala, uvijek bilo. A koliko god da je bilo, kruh se bacao nije. Te su riječi bile bespogovorni imperativ, jer poslije ni riječ nije rekla više. Nisam ja to protumačio kao izraz njene bogobojažljivosti, ili moralne revnosti, a kamoli neke ekonomičnosti. Ne! Kao da je tu bilo nečeg što kruh sam ima reći. Kao da nešto u svezi tog kruha nisam znao pa mi se zbog toga tako obratila. Postiđen tim neznanjem i čvrstoćom moje majke koja je izgledala kao da izgovara kakvu božansku objavu tim riječima, bez pitanja sam "na suho" dovršio komad kruha i brže bolje ustao od stola pomalo zbunjen s okusom gorčine u ustima. Ali, ne od tog kruha, već zbog poraza u borbi u kojoj nisam upotrijebio ništa od svojeg racionalnog inata koji sam oduvijek koristio, čak i onda kada nisam imao argument, samo zato da bih natjerao drugog da bolje (racionalnije) učvrsti svoj. Nisam htio da misle da se podvrgavam njihovom autoritetu. Bio sam razoružan. Što sam imao za reći? Ona te riječi više nije ponovila, a ja komadiće za stolom više nisam ostavljao, te se oni za našim stolom ne mogu vidjeti. Kasnije, kad sam već krenuo u školu, bilo je slučaja kada sam, da ne bih kasnio na sat, morao požuriti s užinom. U slučaju kad nisam uspio pojesti sve i kada sam bacio, pa i najmanji komad, srce mi se cijepalo, kao što se cijepa svakom pravom Vojvođaninu kad takvo što učini. Savjest me pritiskala, te sam molio Boga da mi oprosti taj grijeh, obećavajući kako to više nikada neću učiniti. Bog je od ovog malenog života tražio samo da taj kruh ne baca. Osjećao sam da nije zahtijevao od mene malenog, neko osobito poštovanje tog crnom korom obavijenog bijelog kruha, niti kakvo površno odricanje od istog zarad nečeg drugog, već samo to da ga ne bacam. Kada vidim danas da netko baca kruh, kao dijete sam, uvjeren u svoja razmišljanja i motive. Ali, neću reći zašto ne treba bacati kruh, čak i ako to trebam reći mlađemu od sebe, osjećajući se time manje neugodnim. Neću često objašnjavati ni onima koje bolje poznajem. Kratko ću samo reći: "Kruh se ne baca". Griješim li time? Možda, no ipak vjerujem da kruh sam ima reći najvažnije. Ima nešto od zemaljske svetosti u tom kruhu koju prepoznaju oni koji znaju živjeti, a dio te svetosti prepoznaju oni koji život cijene. Umije li netko to tek tako objasniti? To je ona tajna, umjetnost života, klasifikacijska kategorija, zbog čega smo mi seljaci a oni moderni, mi tradicionalni a oni napredni, mi glupi a oni pametni. Ono zbog čega za nas kažu da znamo cijeniti "male stvari" i zbunjeno se diviti gledajući neku televizijsku emisiju o običnom seoskom čovjeku. Hodi ti samo mali čovječe, velika te žetva već čeka, a za njihov visok jezik nikad nisi pravu riječ znao.
Goran Gregorčić

Ja sam kruh života

Zadnjih nekoliko nedjelja na sv. misi čitali su se odlomci iz evanđelja po Ivanu, gdje su opisane priče kako je Isus umnožio kruh i nahranio mnoštvo, te situacije kada Isus govori o sebi kao kruhu života.

U vremenu smo zahvale Bogu za rodnu godinu, za uspješnu žetvu i kruh od novog brašna. Nakon godinu dana teškog i mukotrpnog rada, napokon dolaze i plodovi. Po prvi put se pravi kruh od novog brašna i prinosi se kao dar zahvalnosti Gospodinu. No, u svom tom veselju i radosti uspješne godine i novih plodova zemlje, čovjek se može malo izgubiti. Sva ta vreva i veselje oko kruha zemaljskog pomalo prijeti da nam skrene pozornost s onog najvažnijeg - kruha života. Hostija je kruh, kruh koji po snazi Duha Svetoga postaje tijelo Kristovo. Isus, Sin Božji, u malenoj hostiji koju mi možemo blagovati svaki dan - kakva milost! Kakva radost! Svaki dan imamo priliku blagovati najdivniju, najukusniju i najpotrebniju hranu - kruh života. Sv. pričest je blagdan jedinstva s Kristom. Postajemo ono što jedemo. Dajemo mu ono što jesmo, a On nama ono što je On. Ne pretvaramo mi Njega u sebe, već On nas u sebe. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu (usp. Iv 6,56). Sjedinjujemo se sa samim Bogom u tom milosnom daru ljubavi, malenoj hostiji. Upravo je ta hostija onaj komadić kruha koji nas krijepi, tješi i hrabri. Po njoj dobivamo snagu za život ovozemaljski, a istodobno je u njoj sadržano obećanje vječnosti. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke (usp. Iv 6,51).

Ovaj kruh - kruh života je kruh koji nam je nužan za svakodnevni život, život kakav se svaki kršćanin trudi živjeti, život po Božjim zapovijedima, život ljubavi. On je taj koji nas okrjepljuje kad smo slabi, koji nam daje snage za ustati kada padnemo, koji nam pomaže živjeti onako kako je Isus živio. Sv. pričesti nije samo okrjepa tijela već i gozba za dušu svakog čovjeka, vrelo milosti i ljubavi Božje. Stoga, radosno prinesimo kruh od novog žita na oltar u znak zahvale Gospodinu, ali ne zaboravimo još radosnije zahvaliti na kruhu koji je sišao s neba, na kruhu života koji je izvor snage na zemlji i milosno obećanje neba.
Vladimir Lišić

Mladi - Dužijanca 2009.

Predstavljamo bandaša i bandašicu Dužijance 2009. - Piše: David Anišić

Marijana Kujundžić je rođena 26. veljače 1989. godine na Klisi (Čantavirskoj cesti) te samim tim pripada župi Velike Gospe na Bikovu, ali joj je zbog blizine više odgovarala župa Marije Majke Crkve u Aleksandrovu u kojoj je pohađala vjeronauk u vrijeme osnovne škole i u koju i danas najčešće odlazi. Marijana je završila Osnovnu školu "Sveti Sava" u Aleksandrovu, te nakon toga i srednju Ekonomsku školu "Bosa Milićević" u Subotici. Trenutačno studira ekonomiju na Ekonomskom fakultetu u Subotici. Marijana se već pet godina bavi folklorom u HKC-u "Bunjevačko kolo" i to u prvoj skupini, odnosno reprezentativnom ansamblu. Također je pohađala i dramsku sekciju u "Bunjevčkom kolu". Voli posjećivati i susrete mladih ukoliko joj to folklorne obveze dopuste. U posljednjih nekoliko godina veoma aktivno sudjelovala je u programu Dužijance kako sa svojim ansamblom tako i samostalno na izboru za "najlipču pratilju bandaša i bandašice", kao vodonoša na "Takmičenju risara", te se prošle godine istaknula kao "Domaćica Dužijance" skupinama iz inozemstva. Osim folklora, Marijana voli pročitati dobru knjigu, te voli biti u tijeku, stoga redovito prati informativne emisije i politiku. Marijana se za Zvonik još jednom prisjetila kako je izgledao trenutak kada je saznala da će biti ovogodišnja bandašica: Jedne večeri u goste su nam došli mons. Stjepan Beretić i mr. Andrija Anišić i veoma me iznenadili pitanjem, tako da sam prvih par trenutaka ostala bez riječi, ali sam bez ikakvog oklijevanja s radošću prihvatila poziv. Ovaj poziv je s jedne strane čast i zadovoljstvo, a s druge strane sa sobom nosi i dosta obveza. Marijana je toga svjesna te kaže: Od kad znam za sebe sudjelujem na Dužijanci i budući da se moja obitelj bavi zemljoradnjom, znam koliki je trud potreban da bi se na kraju kruh stavio na stol. I zbog toga od srca treba zahvaliti Bogu na darovima koje nam je dao i gledajući iz tog kuta nijedna obveza nije preteška, pa čak ni ona kada svake nedjelje od kovrčave kose treba napraviti punđu. Kao i svake godine, i ove godine su bandaš i bandašica sudjelovali na "Takmičenju risara", dužijancama u Žedniku, Bajmoku, Tavankutu, Maloj Bosni, Đurđinu i Ljutovu, Književnoj večeri, Tamburaškoj večeri, a također su i aktivno sudjelovali u čišćenju i pletenju žita koje Marijana izdvaja kao nezaboravno iskustvo jer rad u društvu uvijek lakše padne, te ovom prigodom želim zahvaliti cijeloj ekipi koja nam je pomagala.

Nebojša Stipić je rođen 30. rujna 1989. godine u Subotici. Završio je Osnovnu školu "Ivan Milutinović" te srednju Poljoprivrednu školu u Bačkoj Topoli, smjer Poljoprivredni tehničar. Trenutačno pohađa Poljoprivredni fakultet na Sveučilištu u Osijeku, gdje je uspješno završio prvu godinu. Pripada župi Sv. Roka u Keru u kojoj je ministrant od svoje jedanaeste godine, a od prošle godine obavlja i službu ceremonijara. Redovito je pohađao vjeronauk na župi, a od kada je na studiju u Osijeku, ide na vjeronauk i susrete osječke FRAMA-e "Tvrđa". Redovito sudjeluje na susretima ministranata, kao i na susretima mladih u Baču i Taizéu. Član je Pastoralnoga vijeća župe Sv. Roka, u liturgijskom odjelu. Na svojoj župi je veoma aktivan i od velike je pomoći svom župniku i časnim sestrama. Svake godine je posjećivao manifestacije Dužijance, a prošle se godine i odijevao u nošnju za svečanu misu zahvalnicu. U slobodno vrijeme Nebojša voli otići na pecanje, voli prirodu, a posebice ljekovito bilje od kojih čak nekoliko vrsta gaji u svojem vrtu. Voli glazbu općenito, a najradije sluša Beatlese i klasiku, osobito Johanna Sebastiana Bacha. Trenirao je aikido četiri godine, a voli pratiti i druge športove, najviše nogomet. Voli čitati Bibliju, a ukoliko dođe do još neke dobre knjige rado i nju pročita. Na pitanje kako se osjećao kada je dobio poziv da bude ovogodišnji bandaš, Nebojša kaže: Bio sam veoma uzbuđen, također i iznenađen, ali ponajviše sretan. A da li je veći napor ili zadovoljstvo, kaže da je zasigurno veće zadovoljstvo. Na pitanje što za njega predstavlja manifestacija Dužijance, Nebojša kaže: Dužijanca je svečana zahvala Bogu na ovogodišnjoj žetvi, te vid čuvanja tradicije našega naroda, kojemu sam i ja ove godine dao svoj doprinos, ali je isto tako i ono na mene ostavilo jak dojam, jedno lijepo iskustvo koje će me obogatiti za cijeli život. I dodaje: Želio bih pohvaliti ovogodišnju akciju čišćenja žita koja je jako dobro uspjela, jer smo imali puno vrijednih pomoćnika i odličnog voditelja i majstora Grgu Piukovića koji nam je sa puno ljubavi i strpljenja pokazivao vještine pletenje žita, te mu ovom prigodom želim iskreno zahvaliti.