Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 177-178
Dužijanca
Dužijanca 2009.
Aktualno
Duhovna zvanja
Intervju
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Kutak za katehete
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Vjernici pitaju - Odgovara: dr. Andrija Kopilović

Hodočašća u Taizé

Bio sam u Taizéu. Bio sam i na nekim susretima prije polaska na put, ali nije mi baš jasno kakav je stav naše Crkve prema svemu tome.
N .N., hodočasnik
Desetak godina unatrag svake godine u ljetnim mjesecima i iz naše biskupije hodočasti se u malo mjesto u centralnoj Francuskoj, u Taizé. Zašto? Drugi svjetski rat je vjerojatno bio jedan od najstrašnijih u povijesti čovječanstva, gdje se sukobio ne samo narod protiv naroda nego i čovjek protiv čovjeka i gdje je zapravo čovjek kao stvorenje bio sveden na pustu brojku, a neki moćnik ovoga svijeta odlučivao je tko će živjeti ili umrijeti. Takva apsurdna stvarnost poniženja čovjeka dovela je mnoge ljude do spoznaje kako je to besmisleno. No, kako u strasti i u oružju ne gospodari pamet, tako se Bog poslužio ljudskom savješću i srcem da čovjeku vrati dostojanstvo preko pojedinih karizmatičkih osoba koje su zacrtale put obnove toga dostojanstva stvarajući sveopće ljudsko zajedništvo. Ono prelazi ne samo nacionalne pojmove i granice nego nadgrađuje i one vjerske. Takva osoba je, pored mnogih drugih, bio i brat Roger Schutz. Brat Roger našao se na Francuskom području u najteže vrijeme progona i sukoba Njemačke i Zapadnih saveznika. Zahvaćen duhom Božjim, osjetio je da je jedna svojevrsna kontemplacija pred Bogom put obraćenja, a ekumenska širina dijaloga jedini put zajedništva. Tako je nastala ekumenska zajednica svojevrsnih, ponajprije protestantskih, redovnika bez ograde prema drugim kršćanima. Kako Duh Božji "puše gdje hoće", takav način života kontemplacije i dijaloga brzo je postao znakom vremena. Tog izazova se pater Roger nije poplašio. Svega sebe je stavio u službu izgradnje zajedništva, ponajprije okupljajući malene - djecu i mlade. Ubrzo je duhovnost kontemplacije i dijaloga postala mjestom susreta onih koji grade jedinstvo u različitosti. To jedinstvo je utemeljeno na Božjoj riječi, radu i zajedničkoj molitvi.

Drugi Svjetski rat davno je završio ali su ostale posljedice dugog komunističko- ateističkog uređenja u nizu zemalja Istoka. Posljedica toga je veliko vjersko neznanje i netrpeljivost. Zajednica u Taizéu je otvorila svoja vrata i prema Istoku. Što je dakle bit Taizéa? Ponajprije to je mjesto susreta raznih i različitih mladih. Ali to nije susret kao zabava, nego susret s braćom i sestrama u Bogu. U središtu Taizéa je dakle jedino Bog. Ideja je poći ususret Bogu kao ono Mojsije na Sinaju, hodati ususret zajedno. Na tom hodu povezuje nas Božja riječ i opće kršćanske vrednote koje se onda u radionicama pretaču u odluke: živjeti načela evanđelja, svjedočiti sveopće ljudsko bratstvo te molitvom koja je vlastita taizéovskoj zajednici slaviti Boga i služiti čovjeku. Stoga je hod prema Taizéu hod vjere tražitelja. Susret u Taizéu je susret molitve ili druženja s Božjom riječju koje svoj vrhunac pruža u obnovi Vazmenog otajstva napose kroz doživljaj bdjenja. S tim iskustvom se hodočasnici iz Taizéa vraćaju u zajednice poput zapaljenog svjetla na karizmi toga bratstva.

Koje su poteškoće u stavu naše mjesne Crkve prema Taizéu? Ponajprije naša Crkva podržava i ovu taizéovsku duhovnost i razumije potrebu mladih da je najbolji put k zajedništvu dijalog. No, takav jasan cilj kao što je to duhovnost Taizéa ne može biti postignut bez temeljite priprave. Ta priprava ne smije biti tehnička nego mora biti jasno vjernička i za one koji nisu vjernici. Taizé ne zatvara vrata ni pred jednim dobronamjernim čovjekom. No, taj mladi čovjek treba znati kuda ide, što ga čeka i zato služi priprava po kojoj se trebaju pročistiti osobni motivi putovanja baš u Taizé.

Ono u čemu naša Crkva vidi problem u pripravi je upravo ta nejasnoća, jer iskustvo mnogih potvrđuje da se najčešće kaže kako se putuje u Pariz, u Francusku i slično. Smatramo vrlo nekorektnim ako se donacijama pobožnih ljudi uzdržava zajednica u Taizéu da ona bude domaćin onima koji ne žele u Taizéu susresti ni Boga, a možda ni čovjeka. Druga poteškoća je upravo izbivanje svećenika kao asistenta na putu i s tih susreta. Svećenik je bitan kao liturgijska osoba koji usput omogućava liturgijske susrete i molitve kako bi vjernici, napose katolici, na tom putovanju imali doživljaj hodočašća. Bez duboke, napose liturgijske molitve, postoji opasnost jednoga turističkog puta bez predznaka hodočašća. Hodočašće je uvijek čašćenje Boga i obogaćivanje ljudi vlastitim susretom duha i duše.

Što reći? Taizé je jedan od Crkve podržavanih duhovnih pokreta, stoga ga treba podržavati, ali duhom Taizéa. Taizé na način Taizéa, Taizé kao duhovnost, a ne kao turistička atrakcija. Stoga je vaše pitanje opravdano, jer ako se bez te tri datosti vraćamo sa napornoga puta, onda je veliko pitanje može li iza takvoga puta stajati i Crkva koja uvijek mora biti i ostati Majka i Učiteljica.