Povijesni kutak - Piše: Stjepan Beretić

Oslobođeni Sombor

U Sombor je 12. rujna 1687. godine ušao carski vojskovođa, maršal grof Friedrich Ambrosius Veterani. Maršal Veterani je rođen oko 1650. godine, a umro 1695. O mjestu rođenja, o njegovu odgoju i o njegovoj mladosti povijest nije ništa upamtila. Tim više povijest spominje njegove vojne pohode i pobjede. U listopadu 1686. godine Veterani je oslobodio od Turaka segedinsku tvrđavu, kad se s 4000 konjanika suprotstavio turskom velikom veziru, koji je napadao s 18.000 vojnika i 20 topova. Veteraniju je oteo sve topove, a janjičare protjerao. Poraženi vezir je odmah zatražio mir kod Dvorskog ratnog vijeća. Veterani je odigrao veliku ulogu i 1683. godine za vrijeme opsade grada Beča. Tada je uspio odbiti žestoke napade janjičara, te je tako obranio strateški vrlo važan most na Dunavu. Generala Veteranija vidimo na čelu carske vojske u istočnoj Slovačkoj, u istočnoj Mađarskoj, u Erdelju, u danas rumunjskom Banatu. Ni kad je bio teško ranjen nije prepuštao zapovjedništvo drugima. Nikada nije ostavljao svoje vojnike. Njemu je podignut spomenik u Heldenbergu u Donjoj Austiriji, gdje postoji aleja careva i najvećih austrijskih junaka. Veteranijeve zasluge je 16. kolovoza 1690. godine priznao i car Leopold kad ga je promaknuo u čin konjaničkog generala. Izgleda da je sama vijest o nadolasku Veteranijeve jedinice mogla biti dovoljna da Turci glavom bez obzira ostave Sombor. Njegov dolazak u Sombor je značio kraj turskog ropstva. Taj se dan smatra danom oslobođenja Sombora od Turaka.

Novi val doseljenja Hrvata u Sombor

Poznato je da je i za vrijeme turskoga ropstva na području grada Sombora bilo i Hrvata i Srba. Upravo u godini oslobođenja Sombora, 9. lipnja 1687. godine Dujo Marković i Juro Vidaković podastiru bavarskom izbornom knezu Maksimilijanu Emmanuelu svoju molbu kojom ga mole da im se izda dopuštenje za naseljenje 5000 ljudi u subotičkoj, segedinskoj, somborskoj i bajskoj općini. Maksimilijan Emmanuel je kod Ratnog vijeća isposlovao dopuštenje da se pod jesen 1687. godine nasele Hrvati u spomenutim gradovima. Dujo Marković je 1688. godine postao kapetanom somborske utvrde. O tome piše Muhi János na 75. stranici svoje knjige. I danas u Somboru jedna grana obitelji Marković nosi nadimak Kapetan ili Kapetanovi. Taj val doseljenja Hrvata u Bačku je, prema mišljenju fra Beata Bukinca, došao najvećim dijelom iz Bosne, budući da je u to vrijeme bilo najviše iseljavanja upravo iz Bosne. O tome Bukinac piše na 73. stranici svoje knjige O ulozi franjevaca u seobama hrvatskoga naroda u XVI. i XVII. stoljeću (Subotica, 2007.). Kao što su se za vrijeme Turaka u Bačkoj nastanjenim Hrvatima pridružili novi doseljenici Hrvati, tako će se i ovdašnjim Srbima na molbu pećkog patrijarha Arsena III. Crnojevića uskoro, po dopuštenju cara i kralja Leopolda, pridružiti novi veliki val doseljenika iz Srbije. Tada se na području mađarskog kraljevstva, a posebnou Bačkoj i Baranji, nastanilo od sedamdeset do osamdeset tisuća pravoslavnih Srba. Već 21. kolovoza 1690. godine isposlovali su Srbi za svoj narod velike povlastice kod Leopolda I. To spominje János Muhi na 76. stranici svoje knjige Zombor Története (Sombor, 1944.).

Skromni i nestabilni uvjeti života

Kako subotički, tako su i somborski Hrvati i Srbi za vrijeme turskog ropstva živjeli izuzetno skromno. Stanovali su u zemunicama, koje su izdubili u zemlji. Od čvrstog materijala nisu gradili. Tako su bili pokretljiviji. U slučaju iznenadnog napada, lako su sa sobom digli svoju imovinu i dali se u bijeg. Kuće od čvrstog materijala su počeli graditi tek po oslobođenju od Turaka, a posebno kad je organizirana Vojna krajina (Muhi, str. 77.).

Slankamen i Senta

Još za vrijeme turskog ropstva mnogo je Hrvata i Srba ušlo u sastav austirjske vojske, da se tako bore protiv Turaka. Po oslobođenju od Turaka Hrvati i Srbi su u Somboru, kao i u ostalim bačkim gradovima, osnovali vojne jedinice, a prvo mjesto, gdje su se Somborci imali boriti protiv Turaka, bio je Slankamen. Pod Slankamenom je u borbi poginuo somborski kapetan Dujo Marković. Naslijedio ga je njegov sin Juraj. U borbi kod Slankamena je sudjelovalo 600 Somboraca pješaka i 200 konjanika. U to je vrijeme u Somboru živjelo 270 obiteljskih zadruga. Pobjeda nad Turcima nije bila jamstvo sigurnog i mirnog života. Turci su povremeno provaljivali u Bačku uznemirujući i zlostavljajući građane. Zato je kralj često angažirao Somborce u ratovima. Somborci su 1694. godine bili na bojištu u Pfalzu u Njemačkoj.

U Kolutu je knez Eugen Savojski 18. srpnja 1697. održao smotru vojske, a narednog dana je, na putu prema Petrovaradinu, osvanuo u Somboru. Iz Petrovaradina će krenuti u Sentu, gdje je 11. rujna 1697. godine nad Turcima odnio odlučnu pobjedu. I u Senćanskoj bitci su sudjelovale somborske jedinice. Tako je 11. rujna 1697. godine konačno oslobođena čitava Bačka od Turaka. Karlovačkim mirom 26. siječnja 1699. godine potvrđena je sloboda bačke zemlje (Muhi, str. 76.).

U Somboru se zvonilo svake večeri u 9 sati

Usmena predaja je zapamtila, da su za vrijeme Senćanske bitke, dok su brojni građani bili na ratištu, u Sombor provalili turski čarkari s namjerom da zastraše narod, te da opljačkaju grad. Kad je zvono oglasilo uzbunu, starci i žene su se okupile te uspješno protjerali pljačkaše iz grada. Na uspomenu tog događaja u Somboru se i s katoličke i s pravoslavnih crkava oglašavalo zvono svake večeri u 21 sat (Muhi, str. 76.).