Dužijanca 2009.
Iz propovijedi mons. Stjepana Beretića
na Večernjoj molitvi u katedrali-bazilici, 8. 08. 2009.
Svetkovina ruke i srca čovjekova
Večeras pjevamo večernje hvale. Pjevamo zato što se radujemo dužijanci, ali i gostima našim. S nama večeras i sutra
slavi pomoćni vrhbosanski biskup, preuzvišeni gospodin
Pero Sudar. On nam dolazi iz lijepe, napaćene i voljene zemlje. Ne mogu, a da toj zemlji ne posvetim koju. Pitao jednom
tako jednoga vrli pitac neki: A tko je ta? Šta je ta, da prostiš?
Gdje li je ta? Odakle je? Kuda je ta Bosna? Rekti. A zapitani
odgovor njemu hitan tad dade: Bosna, da prostiš jedna zemlja
imade. I posna. I bosa, da prostiš. I hladna. I gladna. I k tomu
još, da prostiš: prkosna - od sna (Mak Dizdar, Zapis o zemlji).
Čudesnu je sliku Bosne zapisao hrvatski latinist Ivan Česmički, pečuški biskup: Bijaše dio Ilirije, koji sad Bosna se zove.
Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom. Tu se dugom brazdom nisu prostrana pružala polja. Ni
njive, koje bi obilnom rađale žetvom.
Nego surove gore. Nego sure,
nebotične stijene i visoke kule na vrletnom stršeći bilu. I jest Bosna stijena, i jest gora, i rodi srebrom, ali
Bosna je iznjedrila ljude koji su napučili Slavoniju, Bačku i velika
prostranstva Mađarske. I brazde je
rodne zasijala ruka bosanskog seljaka. I rađala je zemlja i kruhom i
ruhom. Rađala dobrim ljudima,
ljudima dobra srca. I zato smo radosni, što večeras s nama slavi naša Bosna. Znamo, koliko je Bosna
voljena zemlja.
S nama je naš biskup Ivan. S
nama svećenici naši, zbor naše
stolne bazilike i dobri Isusovi vjernici. Nježno volimo svoju bačku ravnicu. Volimo je i gdje je pijesak i
gdje je crnica. Neka tu ljubav izraze
stihovi, neka naše srce kaže: Pjevat
ću ti pjesmu, zemljo moja! Ova će ti
pjesma reći sve! I recimo jedni drugima: To je tvoja zemlja i tvoj dom... zlatno klasje u ravnici
bit će uvijek tu u oku tvom. Volim ovu zemlju bačku, zato joj
pjevam: Dajem ti srce, zemljo moja! I bit ću s tobom u dobru i
u zlu... Ja bit ću s tobom, ostat ću tu. Dajem ti život, zemljo
moja... Dragi naši risari! Naš čovjek zaista daje život ovoj
zemlji. A zemlja rađa životom, kruhom, vinom. I nije naša
zemlja rodila samo zato što je plodna, samo zato što su marljivi naši ljudi. Rodila je i zato što za nju molimo: Usne moje
krunicu dok mole naši stari odlaze... dok sa crkve zvona zvone
igraju se djeca nova što za nama ostati će tu... Ostaju djeca
koja će dužijancu slaviti srcem vjerničkim, žuljem ratarskim... (navodi iz pjesme Doris Dragović, Dajem ti srce...)
Prošli su dani suše kad nam je pšenica obamrla bila.
Prošli su dani kiše koja danima stajala nije. Pa ipak, nije prošla briga. Kako će se rataru isplatiti što je posijao i što je u silose predao? Ni jedna briga neće ugušiti našu dužijancu.
Neće ni one spaljene njive. Ta i nama je Bog obećao radost
s plodova zemlje. Duša će im biti kao vrt navodnjen. Nikad
više neće ginuti. Djevojke će se veselit u kolu, mlado i staro zajedno. Jer ću im tugu u radost pretvoriti, utješit ću ih i razveselit nakon žalosti (Jr 31,10-14). Slavit ćemo svetu misu zahvalnicu. I uhvatit će se u kolo mlado i staro zajedno.
Dužijanca je svetkovina ruke i srca čovjekova. Markovo je
dužijanca sklopljenih ruku. I žetva je dužijanca radničkih
ruku. I večeras je dužijanca zahvalne molitve. I zlatno klasje
naših njiva je dužijanca. I kruh što ga umijesiše naše majke
i sestre, i mirisno cvijeće... na oltaru našem, naš rad zaliven
znojem i suzama, i umor naših tijela i naše muke, i napori, i
naši žuljavi dlanovi i naše radosti i žalosti, sav naš život sve
se večeras sliva u dužijancu!
Slavimo dužijancu u godini posvećenoj svećeniku. I
znamo dobro, ne bi bilo ni ovih večernjih hvala, ne bi bilo ni
ove krune pred oltarom, ne bi bilo ni
bandašice ni bandaša, ne bi bilo
sutra svečane zahvalnice, ne bi bilo
bandašicinog kola, da nam Bog nije
dao župnika Blaška. Kucat će srce
župnika Blaška dok bude riči bu-
njevačke, dok bude srca bunjeva-
čkog. I večeras se, velikim Blaškovim srcem i mi radujemo dužijanci.
Recimo večeras i sutra Bogu hvala
za svećenika Blaška Rajića i za nasljednike njegove. Recimo Bogu
hvala za naše slamarke. Hvala i za
svaku perlicu u kosi i na ruhu.
Hvala za svaki šling i za svaku svilu.
Sve ćemo pred našeg Boga iznijeti,
za sve da mu hvalu izreknemo.
Danas ti, Bože, zahvaljujemo
na kruhu koji je toplina naših obitelji. Od pšeničnog zlatnog klasa što
se ljeti ravnicom talasa pozlaćuju se
i naša zahvalna srca. Jer, biti bez
kruha - znači biti bez života. I jesti
s nekim svakodnevno kruh - znači
biti mu prijatelj. Zahvaljujemo ti i za
sjemenje Tvoje ohrabrujuće riječi koje će i sutra u svetoj misi
biti posijano u našim srcima. Molimo te, da Kruh života dotekne svakome: i gladnome i sirotom, pohlepnom i prosjaku,
i onom što sebi uzima, i onom koji Boga slavi, i onom koji ne
zna zahvaliti! U ovoj godini svećenika svi mi znamo: Žetva
je... velika, ali su radnici malobrojni. Molite... Gospodara
žetve da pošalje radnike u svoju žetvu. Dok je žetva velika,
radnici su malobrojni. O tome bez velike tuge ni govoriti ne
možemo... (Iz homilija na Evanđelja, svetoga Grgura Velikog,
pape, u drugom čitanju službe čitanja iz časoslova na blagdan svetoga Luke). Neka dragi Bog dâ Crkvi našoj svećenika
velikog svećeničkog srca, kakvim je odlikovao svećenika Blaška. Neka nam Gospa isprosi dar dobrih svećenika, da nam
Crkva uvijek bude vjerna službenica čovjeka. Bog će dati i
njive i sjemena i zdravlja i srca, da uvijek ostanemo ljudi koji
vole zemlju i koji se hrane kruhom riječi Isusove i Kruhom
vječnoga života.
Amen.
|
|
|
