Upoznajmo Bibliju - Piše: mr. Endre Horváth
Čovjek obuzet Kristom:
Poslanica apostola Pavla Filipljanima
Uvod
Poslanica apostola Pavla Filipljanima,
poseban je biser njegovog opusa.
Ova poslanica – skupa s Poslanicama
Efežanima, Kološanima i Filemonu –
spada među pisma iz sužanjstva, koja se
mogu povezati s višegodišnjim periodom
kojega je, tada već stariji Apostol,
proveo u zatvoru.
Poslanica Filipljanima upućena je
kršćanima prvog europskog grada
kojeg je Pavao evangelizirao (Dj 16,11-
40). Radi se o zajednici s kojom je Apostol
uvijek ostao u vrlo srdačnom
odnosu: iako od drugih zajednica među
kojima je djelovao nije primao nikakvih
darova zauzvrat za svoj apostolski rad
(zbog toga su se vjernici iz Korinta čak
našli uvrijeđeni: 1Kor 9,5-18), najdražoj
zajednici, vjernicima grada Filipi, u više
navrata dopustio je da svojim darovima
postanu njegovim suradnicima u evangelizaciji
(4,14-16). Zanimljivo je promisliti
što znači neposredni odnos između
Apostola i kršćana Filipljana: dok su
ostale Pavlove Poslanice ujedno i rasprave,
u kojima on mora odmjeravati i
braniti svaku riječ zbog optužbi onih
protivnika koji vrebaju kako bi ga uhvatili
u klopku, Poslanicu Filipljanima
Pavao piše drukčije, jer zna da će njegove
riječi biti prihvaćene s najiskrenijom
dobronamjernošću. Možda zbog
toga jasno i jednostavno Apostolovo
osobno svjedočanstvo nigdje ne odjekuje
tako kao upravo u ovoj Poslanici.
Temeljni naglasak Poslanice svjedoči
najprije o tom Apostolovu osobnom
svjedočanstvu.
Hvaliti se duhovnim
darovima?
Kao što smo to učinili s ostalim
Pavlovim Poslanicama, tako i ovdje ne
možemo progovoriti o svim pojedinačnim
temama Poslanice Filipljanima,
nego ćemo preko jedne odabrane teme
dati uvida u blago Pavlovog nauka.
Tema koju ćemo obraditi neće biti
dobro poznati kristološki himan (2,6-
11), nego Pavlovo poimanje kršćanskog
života: kršćanin je suuskrsnuo s Kristom
i obuzet je njime.
Povod za razmišljanje daju vjerovjesnici
obraćeni iz židovstva, koji se
pojavljuju u zajednici Filipljana. Oni
svoje slušatelje žele pridobiti važnošću
pripadanja Izabranom narodu. Iz Poslanice
se da jasno zaključiti jesu li oni
osporavali Pavlov apostolski autoritet,
kao što se to dogodilo u korintskoj zajednici,
ili su se oni samoinicijativno javili
za obnašanje upražnjenih službi
upravljanja zajednicom. U svakom slučaju,
Apostol njihovo djelovanje smatra
opasnim po vjeru mlade filipske zajednice,
te strogim riječima opominje svoju
duhovnu djecu na oprez: "Čuvajte se tih
pasa, čuvajte se tih opakih radnika, čuvajte
se te osakaćenosti! Jer mi smo
obrezanje, mi koji u Duhu Božjemu
obavljamo bogoslužje" (3,2-3). Poslije
toga i detaljno dokazuje zašto je krivo
hvastanje vlastitim podrijetlom onih kršćana
koji su se obratili iz židovstva.
U prvom redu Pavao prikazuje
sebe kao baštinika prava izabranog naroda.
Mogli bismo reći da na neki način
pokazuje svoj "plemićki grb" pred onima
koji se hvale svojim podrijetlom:
"obrezan osmog dana, od roda sam Izraelova,
plemena Benjaminova, Hebrej
od Hebreja; po Zakonu farizej" (3,5).
Ovim s jedne strane opravdava one koji
se hvale: sve ono čime se hvale uistinu
je vrijedno i dragocjeno. Kao što se obitelj
jednog zlatara s ponosom hvali majstorskim
znanjem stečenim kroz mnoga
pokoljenja, tako se s ponosom mogu
hvaliti i ovi vjerovjesnici pripadanjem
Izabranom narodu. Vjera u Boga za
koju su generacije živjele i za nju trpjele,
vjernost Savezu, njihovo nastojanje
zasnivati obitelji i društvo u svjetlu Božje
riječi, ostati vjernikom u moru pogana:
sve to znači duhovno bogatstvo
dobiveno od Boga, na koje može biti ponosan
svaki potomak tog naroda.
Radi Krista smatrati
sve otpadom
Ovom rečenicom Pavao raskrinkava
ovakvo ponašanje i nastoji usmjeravati
čitatelje na pravi put. Za njega ovo
ponašanje, hvalisanje duhovnim nasljedstvom,
nije pouzdanje u Boga nego
pouzdanje u "tijelo". Kao da kaže: "u odnosu
na nasljedstvo ja sam među najizvrsnijim
potomcima ‘plemićke obitelji’,
no sve to smatram za Krista preprekom,
štoviše otpadom". Jedino važno
nije to bogatstvo, nego "da Krista steknem
i u njemu se nađem" (3,8-9). Kao
što se nevjesta ne zaustavlja na zaručnikovim
darovima, već pazi na zaručnika
od koga je darove dobila, tako
Apostol pogled zajednice upućuje
prema Kristu. Ne treba se pouzdati u
bogatstvo, čak iako je ono duhovno i
dar od Boga, jer jedino bogatstvo kršćanina
jest: spoznati Njega i snagu uskrsnuća
njegova i zajedništvo u patnjama
njegovim (3,10), tj. biti u zajedništvu s
umrlim i uskrslim Učiteljem.
Na putu prema Kristu
Takvog kršćanina, koji pripada
Kristu i s njim je u zajedništvu, Pavao
Filipljanima pokazuje na svom primjeru
kad kaže: "Ne kao da sam već postigao
ili dopro do savršenstva, nego – hitim
ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen
od Krista" (3,12). Mi koji smo nasljednici
grčko-latinske kulture skloni
smo svoje svece uspoređivati s idealno
isklesanim skulpturama. Apostol Pavao
drukčije prikazuje idealnog kršćanina i
to kao osobu koja je stupila u zajedništvo
s Kristom i s njim hodi prema ispunjenju.
Ovo samo po sebi ne znači
moralnu savršenost, već jednu nutarnju
obuzetost, koja sve jače privlači na savršeno
zajedništvo s Kristom: "trčim za
njim, jer Isus Krist me je već obuzeo".
Taj hod prema savršenoj spoznaji Učitelja,
prema učenju crkvenih Otaca, bit
će prisutan i u vječnosti, jer Bog je puno
više od onoga što čovjek može spoznati
kroz svu vječnost.
"Svet", idealni kršćanin po riječima
apostola Pavla je osoba koja je stupila u
zajedništvo s Kristom i uvijek ide naprijed
učiteljevim stopama iako se na tom
putu ponekad spotakne. Za apostola je
svaki vjernik koji pripada Kristu svet, a
dok je na putu prema potpunoj spoznaji,
nikada se ne predaje i ide prema potpunom
zajedništvu s Kristom.
|
|
|
