Zvonik

Početna

Arhiva

Duhovnost

O nama

Pretplata

Linkovi

Duhovnost - Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD

MOLITVA₍₈₎

Meditativna molitva ₍₁₎

Čovjek je po svojoj prirodi razumsko biće, želi shvatiti smisao onoga što čita, moli i meditira. Pogrešno je misliti da je već samo spekulativno razmišljanje molitva. Spekulativno razmišljanje je pripravno stanje za molitvu. Stoga je potrebna pouka o meditaciji, o potrebi hoda od razmišljanja k odlučnoj volji, konkretnoj odluci, kako u vlastitom životu ostvariti ono o čemu se razmatra. Drugim riječima, meditativna molitva treba iz glave prijeći u srce. To nije bilo kakav isprazni sentimentalizam. Srce, u ovom kontekstu, označava čvrstu odluku da molim. Na taj način istina o kojoj se meditira postaje naše normalno ponašanje. Dopustiti da evanđeoski tekst, o kojem razmatramo, uistinu prodre u nas i postane dio našega života. Vrhunac meditativne molitve jest intimni razgovor molitelja s Bogom, dijaloški odnos s Bogom. Molitelj se svjesno stavlja u Božju prisutnost u stavu vjere, klanjanja i predanosti. Meditacija je protuteža i dopuna akciji, koja u svakodnevni život unosi duševni mir i spokoj. Njome se pounutrašnjuju osnovna vjerska i duhovna načela.

Božja riječ u razmatranju

Meditaciju obično započinjemo sabranim čitanjem Svetoga pisma. Sveto pismo je prvotni izvor Božje objave. Božja riječ polazi od liturgije u kojoj Krist dolazi k nama na dvostruki način: po riječi, te kruhu i vinu. Onaj tko nije uveden u razmatranje, treba ga poučiti. Razmatranje se započinje zazivom Duha Svetoga, da nas uvede u skrovite riznice odabranog evanđeoskog odlomka, poslanica svetoga Pavla, Djela Apostolskih, ili nekog drugog laganog teksta. S vremenom se produžava s čitanjem koje nam otkriva nove neistražene putove i duhovne horizonte. Čitanje Svetoga pisma ima svoj duhovni smisao, prihvaća ga onaj tko je duhovan i tko ono što čita i što moli, primjenjuje u svom vlastitom životu. U čitanju izabiremo ono što konkretno odgovara trenutku našega života. Na taj način, srce se malo po malo ispunja božanskim mislima. Duhovni pisac Kasijan kaže da je naš razum sličan zrnu pšenice pod mlinskim kamenom. Ako u mlin ne stavimo zrno, kamen se okreće i troši stvarajući buku. Zrno pšenice mlinskog kamena naših misli jesu odlomci Svetoga pisma, koje često ponavljamo i na taj način ih meljemo za duhovnu hranu. Osim Svetoga pisma, možemo uzeti za čitanje život svetaca. Život svetaca na konkretan način izražava primjer kršćanskog života u različitim životnim okolnostima. Mi ne trebamo mehanički oponašati njihov život, nego se ugledati u njihov primjer i duh kojim su oni slijedili Isusa Krista. Zapravo, mi ne slijedimo svece, mi slijedimo Sveca nad svecima Isusa Krista. A sveci su nam živi primjer kako se to operativno radi. Čitanje svetoga teksta našoj je duši hrana. Tu hranu uzimamo već prema duhovnoj potrebi i sposobnosti primjene u naš život onoga što smo pročitali. Stoga je jako potrebno svakog dana odrediti vrijeme za duhovno čitanje, kako bismo pronašli smirujući život s Bogom.

Meditacija

Gdje prestaje čitanje, a gdje počinje meditacija? To prelazi jedno u drugo i neda se jasno odijeliti, kao što ćemo kasnije vidjeti, kada meditacija prelazi u kontemplaciju. Dakle, jedno i drugo je povezano, pri čemu čitanje prestaje, neko se vrijeme o pročitanom razmišlja, meditira. Kada se uobičajeni sat meditiranja ispunja čitanjem, stankama, razmišljanjem, molitvom i razgovorom s Bogom, to je dobro i korisno. Postoji opasnost da se zatvori put u dublju meditaciju, kada čovjek sam sebi kaže: previše čitam i tako razvodnjavam ono što je dobro i što se nalazi u meni. Ili, ima li uopće smisla rasipati dragocjeno vrijeme koje bi se možda moglo bolje iskoristiti u službi bližnjemu. Tko njeguje molitvu razmatranja postići će nove spoznaje, osjetiti duboku utjehu, rast u vjeri, nadi i ljubavi. No, to nije uvijek tako. Ponekad će ga u gotovo čitavom razmatranju ometati razne misli, suhoća i suhoparnost i pomisao kako je bolje je prekinuti s takvom molitvom. Kroz takvo iskustvo je prolazila godinama sveta Terezija Avilska. Ona kaže da je to njoj trajalo gotovo dvadeset godina. Njezin je savjet, ne prekinuti s molitvom razmatranja i ne plašiti se umora, suhoće i rastresenosti. Ipak ostaje činjenica da je razmatranje, provedeno jasno i voljno, s razumom, voljom i predodžbama bilo vrijeme visokovrijedne duševne hrane. Mnoge stvari meditantu postaju jasne, primio je mnoge poticaje na čemu treba uvijek biti zahvalan. Meditacija ne smije ostati na površini, ona treba ići u dubinu. Objekt o kojem se meditira treba biti shvaćen u svoj svojoj biti, a meditant treba predmet shvatiti ne samo razumom, već ga usvojiti u dubini duše. To nije moguće postići samim razmišljanjem. Mnogo razmišljanja to upravo sprječava.

Stupnjevi molitve i njihovo značenje za kršćansku meditaciju

To su: usmena molitva, molitva sabranosti, razumska molitva srca, te motrilačka molitva koja vodi iznad svijesti, u ekstazu. Može se dogoditi, da početnik ili čak netko tko još nikad o meditaciji nije razmišljao, možda čak ni vodio moralni život, bude pogođen mističnim bljeskom munjevito prosvijetljen, poput sv. Pavla pred Damašćanskim vratima. Ali, on mora sam poraditi na svom moralnom planu i nadoknaditi propušteno da bi zraka milosti za njega bila doista spasonosna. Bog nije vezan uz kategorije i stupnjeve, ali mi ljudi moramo računati sa stupnjevima. Prema ovim stupnjevima, molitva u svom napredovanju ide od izvanjskog prema unutarnjem i istovremeno od aktivnog prema pasivnom ponašanju. Dok je čovjek u početku gotovo posve aktivan, na kraju se ponaša gotovo sasvim pasivan. Događa mu se neprekidna molitva. Iz ovoga jasno proizlazi da poteškoće koje nastupaju u molitvi meditacije nisu bile zapreka već nužnost. Duhovni učitelji kažu da ona utjeha koja se osjeća na početku razmatranja, nije rezultat vlastita napora. To je čisti Božji dar kojeg poklanja Bog čovjeku kako bi ga ojačao u njegovim nastojanjima u molitvi razmatranja. Ivan od Križa kaže da čovjek ne bi trebao napustiti molitvu razmatranja ni u suhoći niti onda kada nalazi utjehu u njoj, jer je to znak da mu Bog na tom putu daje svoju milost. Nadalje, čovjek u meditaciji ne smije zaostati u pretežno razumskoj aktivnosti. Treba nastojati misliti na Božju prisutnost u vlastitu srcu. Pritom se razumska aktivnost sve više i više povlači u pozadinu i moli se više voljno, prelazi se u dijalog s Bogom. To je slično s vatrom, kada je upaljena i jedno vrijeme gori, ne dimi se više, i treba je neko vrijeme pustiti da gori. Ne treba na žar polagati nova drva. Pod novim drvetom misli se na razumsko rasuđivanje i unutarnje razmatranje, koje je bilo nužno da bi se prodrlo u samu materiju. Žar gorljivog srca simbolički prikazuje ljubavnu usredotočenost duše prema Bogu, koja onda može poprimiti oblik razgovora. Može se dogoditi da se dospije u takvu dubinu duše gdje se treba ponašati što je moguće tiho i tiše. No, to se događa rijetko i samo na trenutak. Ta vrsta razmatranja naziva se osjećajnim, za razliku od one koja se moli pretežno razumski. U molitvenom dijalogu s Bogom, veliku ulogu ima volja. Djelatnost volje je u tome da postane jedan jedini trajni osjećaj za dulje vrijeme, pogled k Bogu, ili stanje tišine pred Bogom. Ta vrsta kršćanske meditacije naziva se "molitva sabranosti" i "molitva mira".

(nastavlja se)