Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 179
Riječ urednika
Meditacija
Aktualno
HosanaFest 2009.
Bunarić 2009.
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Kutak za katehete
Paulinum
Tu oko nas
Krščanski stav
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Intervju - Razgovarao: mr. Mirko Štefković

Intervju s mladomisnikom - vlč. Draganom Muharemom

Svećenik, svjedok i navjestitelj

Vlč. Dragan Muharem je rođen 29. studenog 1984. godine u Sisku, a do sedme godine živio je u Hrvatskoj Kostajnici. Osnovnu školu započeo je i završio u Vajskoj, a srednju školu nastavio u gimnaziji i sjemeništu Paulinum, gdje je sazrijevala njegova odluka da postane svećenik. Nakon mature biskup Ivan Penzes ga je primio kao svećeničkoga kandidata Subotičke biskupije i poslao na studij u Dakovo. Prošle godine je diplomirao i u đakovačkoj katedrali primio red đakonata. Prvu službu kao đakon vršio je u sjemeništu Paulinum kao drugi prefekt. Ove godine, na Petrovo, biskup Ivan ga je u subotičkoj katedrali zaredio za prezbitera i povjerio mu i nadalje vršiti službu odgojitelja i predavača u Paulinumu.
Zv.: Prošlo je već mjesec i pol dana otkako ste proslavili Mladu misu. Kakve dojmove je u Vama ostavio taj veliki događaj?
- Dojmove bih mogao podijeliti na one prije i na one poslije Mlade mise. Oni prije su, uz osjećaje ushićenja i radosti, bili začinjeni i dozom nestrpljenja i teretom organizacije. Zaista, bilo je iznimno puno posla i neizvjesnosti oko organizacije Mlade mise. Mnogi, koji su me tih dana susreli, pitali su me očekujem li je s nestrpljenjem, a ja sam im u (polu)šali znao reći da s istim nestrpljenjem iščekujem da sve to prođe i da se vrati u svoju ”normalu”. Ali, zahvaljujući župniku vlč. Josipu Kujundžiću i marljivim vjernicima župe, sve je proteklo u najboljem redu. Malo smo se pribojavali vremenskih uvjeta ali dan je bio idealan, bolji nismo mogli ni očekivati. Vrijeme nakon Mlade mise bilo je ”vrijeme predaha” i za mene, a napose za župnika, koji je od silnog umora tih dana pao u krevet. Tek onda sam mogao mirno sabrati dojmove i postati svjestan onoga što se dogodilo.
Zv.: Za tu proslavu župna se zajednica pripravila trodnevnicom. Kako ste zadovoljni sudjelovanjem i odazivom?
- Prije Mlade mise organizirali smo trodnevnicu koja je zamišljena kao duhovna obnova vjernika naše župe. Svaki dan drugi je svećenik slavio misu i propovijedao, a mladomisnik je ispovijedao. Mogu reći da je i mene i župnika iznenadio lijep odaziv vjernika koji su pristupili sakramentu ispovijedi i pričesti. S obzirom na to da me većina vjernika poznaje od malih nogu, i mnogo je mojih vršnjaka iz osnovne škole, zadivila me činjenica da su bez neke rezerve, štoviše s radosnom i iskrenom otvorenošću, dolazili k meni na sakrament ispovijedi. Zaista sam u svojoj župi mogao osjetiti koliko vjernici cijene svoje svećenike. Nakon ređenja bilo mi je čak pomalo smiješno što su se mnoge moje kolege i stariji vjernici "štimali" da me odsad oslovljavaju s "vi" ili ”velečasni", iako bih najradije ostao (samo) njihov Dragan.
Odgovarajući na upit u kojoj se svećeničkoj službi najviše pronašao u proteklih više od dva mjeseca od ređenja, vlč. Dragan ističe kako su ga još kao bogoslova mnogi pitali gdje bi volio biti na službi kada bude svećenik, na što je njegov odgovor bio da mu je potpuno svejedno gdje ga biskup postavi. Zaista nisam imao posebnih želja. Nastojao sam se u bogosloviji izgrađivati za otvorenost i mislim da je to bitna značajka svećeničkog života. Gdje god bio i čime se god bavio bit ću svećenik – svjedok, navjestitelj Božje riječi. Nijedno mjesto, nijedna služba nije manje bolja ili vrijedna naviještanja, kaže naš sugovornik, dodajući kako je služba odgojitelja – prefekta u sjemeništu specifična služba i dosta se razlikuje od službe npr. župnika ili kapelana na nekoj župi. Ali, svakako ne manjka mi ni pastorala takve vrste jer me župnici često pozivaju da slavim misu i propovijedam u njihovim župama ili da ispovijedam. U šali znam reći (hvaleći se svojom službom) da ja mogu bilo kojeg kapelana ili župnika zamijeniti na par dana ali da mene nijedan župnik ili kapelan ne može zamijeniti na par dana. Zanimljiva je služba prefekta, zaključuje mladomisnik.
Zv.: Počela je nova školska godina i Vi ste u malom sjemeništu ”Paulinum”, ali sada kao odgojitelj. Što obuhvaća Vaša služba?
- Na početku školske godine rektor mons. Josip Mioč se našalio kada je nas odgojitelje predstavljao novim učenicima: ”Vaši najbliži su odsada rektor, duhovnik i dva prefekta. Rektor vam dođe kao tata, duhovnik mama a prefekti kao starija braća”. Čini mi se da ova analogija može dosta reći o službi prefekta. Prefekt je stalno, i dan i noć uz sjemeništarce i stalno je s njima u kontaktu. Njegova služba je prvenstveno da odgaja sjemeništarca za odgovoran i uredan život. Brine se o dnevnom -redu i o odnosima u zajednici. Osim toga, kao prefekt predajem u gimnaziji i dvaput tjedno imam mise u sjemenišnoj kapeli.

* Gdje god bio i čime se god bavio bit ću svećenik – svjedok, navjestitelj Božje riječi
Zv.: Vratimo se na početke Vašega hoda k svećeništvu. Kako ste se odlučili poći u sjemenište?
- Bilo je to ovako. Jednom davno, prije 15 godina čitao sam Zvonik i naišao na naslov: ”Novi mladomisnik” a ispod naslova stoji moja slika. Ova pogreška Uredništva Zvonika čini se da je bila proročanstvo da će taj isti, tada desetogodišnji dječak, zaista postati svećenik. I to je dokaz da Bog može pisati i krivim linijama našeg uredništva. Istina, ovo se čini kao šala ali odonda sam ozbiljno razmišljao o sjemeništu. Od malena sam svirao i aktivno se uključivao u život župe. Nakon osmog razreda nije bilo puno razmišljanja. Upisao sam se u Paulinum i tu je otpočela avantura zvana duhovni zov i odaziv.
Zv.: Zacijelo ste već u tim počecima imali određenu sliku svećenika. Jeste li ovako zamišljali svećenički život?
- To je vrlo često pitanje, postavljeno sa svih strana. Kada je riječ o slici svećenika, onda mogu ustvrditi da ona nije uvijek bila ista. Motiv koji je vodio mladića u 14. godini kada se upisivao u sjemenište zasigurno je različit od onog motiva kada čovjek odlazi u Bogoslovno sjemenište, a pogotovo kada se odlučuje zarediti. U tom smislu govoriti o slici svećenika može se jedino ako se uzmu u obzir razne ”slike” i motivi koji su čovjeka na tom putu pratili. Kada biste mi sad postavili pitanje, koji je motiv ili slika bila odlučujuća, odgovor bi isto tako izostao budući da u svom pozivu ne mogu izdvojiti jedan odlučujući trenutak radi kojeg sam svećenik. Kroz bogosloviju čovjek postaje samostalniji te traži odgovore na pitanja, što bi konkretno on sam mogao dati Crkvi. Gdje bi se mogao pronaći, kako ostvariti. Tu je bitna svijest o vlastitim kvalitetama koje treba njegovati u cilju rasta u vlastitom pozivu – duhovnost, inteligencija, solidarnost… Jer, puka želja, pa i motiv ugledanja na nekog ili nešto, bez svijesti davanja nečeg bitno svojega u svemu tom, čini mi se promašenim, posebno kada se radi o duhovnom pozivu.

* Najvažniji temelji u odgoju svećeničkih kandidata jest odgoj za otvorenost i na realno sagledavanje situacije u kojoj se čovjek nalazi i što je on u svemu tome. Kada kažem otvorenost, mislim prije svega na otvorenost Božjem djelovanju u životu pojedinca, a ta otvorenost rađa prihvaćanjem i svojih bližnjih.
Zv.: Nedavno ste završili svoj boravak u bogosloviji. Koji su, po Vašem mišljenju, najvažniji temelji u odgoju svećeničkih kandidata?
- Mislim da sam to već spomenuo ali nije na odmet ponoviti. To je svakako odgoj za otvorenost i na realno sagledavanje situacije u kojoj se čovjek nalazi i što je on u svemu tome. Kada kažem otvorenost, mislim prije svega na otvorenost Božjem djelovanju u životu pojedinca, a ta otvorenost rađa prihvaćanjem i svojih bližnjih. A bogoslovija bi trebala biti ta ustanova ili to mjesto koja će stvoriti potrebno ozračje kako bi se to dogodilo. Nadalje, kandidat za svećenika treba dobro upoznati sebe, doći do realnih i objektivnih činjenica o sebi i svijetu u kojem se nalazi. Tako će upoznati koje su njegove kvalitete pa i slabosti, što je to što ga nosi kroz život i kako će na najbolji način ostvariti sebe. Naravno, sve ovo što sam rekao nije ostvarivo, kada govorimo o odgoju svećeničkih kandidata u bogosloviji, bez temeljne uloge duhovnika i prefekta. Čini mi se, a vjerujem da će se mnogi složiti sa mnom, da bi današnji odgojitelj prvenstveno trebao biti svjedok. Mnogi kažu da je prošlo vrijeme učitelja kojeg se slušalo i da je nastupilo vrijeme svjedoka kojeg se gleda i nasljeduje. Današnje suvremeno doba jest vrijeme ”gledanja” i tu činjenicu trebamo prihvatiti i njom se koristiti.
Ove godine je ujedno i Godina svećenika i zgodan je trenutak, pogotovo nama svećenicima, posvjedočiti o ljepoti i uzvišenosti ovoga poziva. Radujem se što sam imao tu milost da baš ove godine budem zaređen i što sam svojom službom nekako najbliži tom zadatku. Malo sjemenište, poput Paulinuma, mjesto je gdje jedan mladić razvija klice svoga duhovnog poziva, trudi se da ga, uz pomoć odgojitelja, prepozna i na njega odgovori. Svakako već razmišljam o načinima kako se što bolje uključiti u ovaj važni trenutak i čini mi se da bi i na razini cijele naše biskupije trebalo promisliti načine što boljeg "promoviranja" duhovnih zvanja. Možda bi to bio jedan biskupijski povjerenik kao promotor duhovnih zvanja, po uzoru na neke druge biskupije, ali svakako župe i župne zajednice bi trebale odigrati najvažniju ulogu. Jer se prvenstveno u njima prepoznaje klica Božjeg poziva.
Zv.: Poznato je da volite glazbu i pjevanje. Uspijevate li uz sve svoje obveze pronaći vremena za tu svoju ljubav?
- Odmalena sam volio svirati i pjevati. Zahvalan sam Bogu za taj dar jer se i kroz njega kao svećenik mogu u mnogome ostvariti i pridonijeti zajednici za koju sam postavljen. Sjećam se da sam kao "Paulinac" vjerojatno većinu svoga vremena uložio u razvijanje glazbenih sposobnosti. Znam da sam satima i satima vježbao za klavirom. Bila nas je tada jedna skupina aktivnih glazbenjaka tako da su mnogi prolaznici ili gosti koji bi ušli u zgradu zapitali jesu li možda u glazbenoj školi. Ne bih lamentirao za prošlim vremenima, ali danas velika većina učenika provodi svoje vrijeme uz računalo na igricama ili internetu i čini mi se da će tu mnoge sposobnosti ostati nerazvijene. U naše vrijeme – trudim se što više izbjegavati ovu frazu jer su i nama onda tako govorili a mi smo se smijali, no, tek sad shvaćam kako je to – nije bilo laptopa, mobitela, interneta i nekako smo više bili okrenuti, ne ekranima, već jedni drugima. I zato su mogli u to vrijeme bujati razni ”cehovi” i udruge glazbenika, sportaša, liturgičara, umjetnika, koji su uvijek bili u međusobnom nadmetanju i nadmudrivanju, ali sve je to činilo život zanimljivijim. No, s druge pak strane, pozdravljam pregršt pozitivnih stvari koje sam zatekao ovdje: posebno me fascinirala činjenica da su ovi mladi ljudi iznimno sposobni i nadareni, napose na planu informatike i tehnike, ali svakako ne fali ni dobrih sportaša, glazbenika i ostalih. Malo sam odlutao s teme. Nakon dobrog glazbenog temelja u Paulinumu slijedi studentsko razdoblje na fakultetu u Dakovu. Ali zbog brojnih drugih obveza nisam nikad mogao dostignuti tu razinu "upuštenosti" u glazbu kao nekoć u srednjoj školi. I sada kao svećenik imam brojne obveze, ali koliko god mi to vrijeme dopusti nastojim "ne zahrđati" i ostati formi.

* Mislim da bi svakom vjerniku, bio on svećenik, laik, časna sestra, sastavni dio života trebalo biti razumsko poniranje u vlastitu vjeru i proširivanje spoznaje.
Zv.: Imate li uz glazbu i pjevanje još kakav drugi hobi, odnosno čime si najradije ispunjate slobodno vrijeme?
- Volim čitati. Možda ne toliko romane koliko razna teološka ili filozofska djela. Još kao student na fakultetu bio sam oduševljen mnogim piscima i djelima ali nisam imao vremena tada ih iščitavati, pa sam novac štedio i kupovao knjige i željno očekivao trenutke kad ću im se moći posvetiti. Istina, teologija mi ne bi trebala biti hobi, jer mi je to struka. Ali mislim da je najbolji onaj ”posao” koji ti je ujedno i hobi. Čini mi se, možda se i varam, da je mnogim svećenicima teologija bilo vremensko razdoblje koje je završilo diplomom i ređenjem. Istina, većina svećenika ima brojne dužnosti, često nespojive s njihovom službom, kao što je na primjer održavanje ruševnih crkava i zgrada i jasno je da se tu ljubav prema teologiji i daljnjem teološkom produbljenju čini kao nedostižni luksuz. Mislim da bi svakom vjerniku, bio on svećenik, laik, časna sestra, sastavni dio života trebalo biti razumsko poniranje u vlastitu vjeru i proširivanje spoznaje. Pa makar kao hobi...
Zv.: Što biste poručili čitateljima Zvonika, osobito onima koji su na raskrižjima života, tj. pred odabirom životnoga poziva?
- Veoma je važno čitati Zvonik! Jer, ja sam jednom u njemu davno pronašao svoje ime i odlučio poći u sjemenište. Šalu na stranu... Svim čitateljima, napose onima koji odlučuju kojim će putem krenuti želim hrabrost i snagu da se otvore Božjim poticajima i impulsima. Svatko ima svoj način kako to osjeća i prepoznaje. Svi smo pozvani na život s Bogom i bližnjima, jedino se razlikuje način kako to ostvarujemo. Svećenik je samo jedan način ostvarenja te pozvanosti. Tu su i časne sestre, trajni đakoni, katehete, vjeroučitelji, laici, obitelji… Trajni cilj i svrha koji su nam kao kršćanima zadani jesu život s Bogom i tomu se treba otvoriti. Neka ova Svećenička godina bude trenutak kad ćemo to posebno imati u vidu. Zahvaljujem Uredništvu Zvonika na ovom razgovoru i želim da i dalje budu, kroz pisanu riječ, pravi svjedoci Evanđelja. Svima veliki pozdrav i blagoslov u Gospodinu.