Kršćanski stav - Piše: Bernardica Ivanković
Roditeljstvo – kako veličanstveno,
ali odgovorno zvanje
Kada su me iz Uredništva Zvonika pozvali napisati za rubriku
Kršćanski stav tekst o tomu kako je danas teško/lako
biti roditelj, nisam znala što odgovoriti. Roditeljstvo jest najljepše
ali i najodgovornije zvanje, u kojemu nikada niste sigurni
jeste li uspjeli u potpunosti. Produkt roditeljstva –
di-jete, kasnije odrastao čovjek, prolazi kroz razne faze i jedino
što je sigurno jest da mora odrasti, ali kakav će čovjek
po-stati, i što je još važnije OSTATI, potpuno je neizvjesno do
samog konca. Odnosno, to je promjenljiva stavka.
Stara narodna izreka "Mala djeca – mala briga, velika
djeca – velika briga", koju sam tako često znala čuti od starijih
rođaka, danas mi se čini istinitom. Iako sam u početku mislila
što može biti teže nego kad imaš odojče ili malo dijete
koje još ne govori. Kako razumjeti njegove potrebe kad ti ih
ne može sam reći. Velika djeca mogu sama govoriti, rasuđivati
i donositi po neku odluku sukladnu svojim godinama, to
može biti samo olakšanje i pomoć, točnije uživanje. Sada mi
se čini da nije tako.
Dok sam bila djevojčica jako
sam htjela biti odrasla. Pa to je fantastično,
mogu sama odlučivati, ići
kuda hoću, raditi što želim i pri
tome zarađivati za svoje potrebe.
Kako sam postala djevojka, interesiranja
su mi se promijenila.
Kao mlada supruga, a kasnije i
majka, shvatila sam kako sam ozbiljnu
i odgovornu ulogu prihvatila.
Ulogu koja donosi puno
ljubavi i sreće ali i vječite strepnje
i borbe jesam li dobro postupila? I
tako se suočavamo s pitanjem vječne
teme: Kako odgajati djecu?
Dok razmišljam što reći o
ovoj temi sve više shvaćam kako
nemam pravi odgovor. Imam svoj
izgrađeni stav i postavljene prioritete, ali i pored toga gotovo
svakodnevno se preispitujem je li on dobar i trebam li ga korigirati?
Kao kršćani trebamo se razlikovati od drugih. Na prvi
pogled svima mora biti jasno što ispovijedamo i to svojim životom
svjedočiti. Jesmo li spremni za to ili se na prvu kušnju
povlačimo, popuštamo i pravimo ustupke pravdajući se riječima:
”Bolje da se ne izdvajamo previše. Da dijete ne pati.”
Što ćemo učiniti kada nam se dijete pojavi s molbom: Molim
te mama, ali tamo svi idu... ali to svi imaju... ali tako se svi
oblače... i slično. Hoćemo li popustiti? Pitanje je želimo li živjeti
svjetovnim ili duhovnim životom? Mogu li ta dva nazora
skupa i kako? Gdje je granica koja se ne smije prijeći? Hoćemo
li je prepoznati ili pomaknuti? Kada treba djetetu kupiti
mobitel? Kada je vrijeme da počne s izlascima? Kuda? Do koliko
sati? Kakva garderoba? Što je dolično, a što nedolično ponašanje?
Treba li im govoriti otvoreno o seksualnosti? Da li
živjeti u izolaciji ili prihvatiti činjenicu da to svi rade? Toliko
pitanja, a tako malo odgovora. Ne osjećam se dobro kad o
tome razmišljam, shvaćam kako sam bespomoćna i kako
ništa ne znam. I mogu sto puta pravilno postupiti ali jednom
kobno pogriješiti. Radeći u Crvenom križu na programima
zdravstveno preventivnog rada bila sam u prilici upoznati
mnoge mlade koji su skupa sa svojim roditeljima pogriješili.
Tanka je ta crta i gotovo uvijek roditelji misle: ne, to se ne
može dogoditi nama. Ali može. Ukoliko nemamo nekoga na
koga se možemo uvijek osloniti teško možemo sami uspjeti.
Shvatila sam: NE MOGU SAMA! Iako fizički živim sama
s djetetom, nisam sama! On je tu! Samo ga trebam pozvati,
pružiti mu ruku i prepustiti se. Bog nije obećao dan bez bola,
smijeh bez tuge, put bez trnja ali je zato obećao snagu za dan,
utjehu za suze i svjetlo za put. Da, svjetlo! Treba nam svjetlo.
Prosvijetli nas svojom milošću i pokaži nam put. Nauči nas
prepoznati tvoje znakove i tumačiti tvoje poruke. Sami ne možemo
ništa, ali s Bogom sve je moguće pa i ova vrlo zahtjevna
zadaća. Bog je želio da se to dijete rodi. Bog je želio da se mi
rodimo. On ima planove za svakog od nas, ali je pitanje da li
ga čujemo. Dao nam je i slobodnu volju, razum, mogućnost
da sami odlučujemo. On nas voli!
Eto rješenja! Pravih odgovora
ustvari nema, treba čvrsto
vjerovati, uzdati se u Božju providnost
i svjedočiti svojim životom.
Netko će reći: Da, dok mi
molimo u crkvi djeca nam se vuku
po ulicama. Naravno, potrebna
nam je djelotvorna ljubav. Moramo,
ponavljam još jednom, svjedočiti
svojim životom! Dati primjer
djetetu, upoznati ga s Bogom,
da se ima komu obratiti i da
ima komu vjerovati! I kako kaže
naš župnik: ”Dok god je Bog na
prvom mjestu, sve ostalo je na
pravom mjestu”. Stoga ga molim
da mi da ljubavi, snage, mudrosti
i sve što je potrebno kako bih
"posao" koji mi je povjerio – materinstvo
obavila onako kako On to želi. Vjerujem da ću u
tome uspjeti uz njegovu veliku pomoć!
I zato umjesto zaključka i odgovora koje ste možda očekivali
evo jednog kratkog razmatranja koje sam dobila mailom
i koje nam svima može dati neke odgovore ili barem
snagu i potvrdu da smo na pravom putu.
Isus mi pomaže.
Ja se bojim života, a on mi veli: Budi hrabar!
Ja previše sumnjam a on mi kaže: Imaj povjerenja!
Ja tražim sigurnost a on veli: Ja sam Put!
Ja se loše osjećam a on veli: Smiri se!
Ja sam zabrinut a on mi veli: Oprosti!
Ja želim ostati sam a on me poziva: Dođi i slijedi me!
Ja želim živjeti sam a on mi veli: Žrtvuj svoj život!
Ja kujem planove a on želi da ih napustim.
Ja želim da svi vide moja djela a on mi veli: Moli u skrovitosti!
Ja želim sve iskusiti a on mi govori: Vjeruj!
Ja želim naređivati a on mi govori: Slušaj!
Ja se želim sakriti a on veli: Pokaži svoju dobrotu!
Mogao sam izabrati drugog učitelja
ali Kriste, ti imaš riječi života vječnoga!
|
