Upoznajmo govor liturgijskih znakova - Piše: dr. Andrija Kopilović

Liturgijski znakovi sakramenata

Niži redovi u crkvi

U prošlom broju smo najavili razmišljanje o službama koje su postojale ili i sada postoje u službi oltara i crkvene zajednice. U ranom kršćanstvu su postojale razne službe koje su se nazivale i nižim redovima. Poneke službe su do kraja ostajale samostalne, a neke su službe bile samo ”stepenice” prema svećeništvu. Do Drugog vatikanskog sabora te su se službe dijelile svim kandidatima za svećeništvo posebnim obredom, koji je po sebi već prestao biti znakom, te ga je Sabor i dokinuo. Međutim, dobro je upoznati se s tim službama jer su neke ostale i danas, ali su povjerene pojedincima koji nisu na putu svećeništva, a šteta je što se često puta pri njihovu podjeljivanju izostavlja liturgijski obred.

Prvi od tzv. nižih redova je ostijarij - ostijarijat. Dolazi od riječi vrata ili ušće. U prvim stoljećima Crkve sama zgrada hrama bila je podijeljena na dva dijela. U prvom dijelu su bili katekumeni i javni grešnici, a u drugom dijelu vjernici koji su bili u punom euharistijskom zajedništvu. Na vratima ulaska iz predvorja u hram je stajao čovjek koji je poznavao vjernike i razlikovao katekumene i javne grešnike. Na poziv đakona koji je slijedio nakon službe riječi da katekumeni i javni grešnici napuste crkvu, on je po njihovom izlasku zatvarao vrata crkve. Do danas je u nekim krajevima svijeta ostao običaj da svećenik dočekuje na vratima crkve vjernike i tamo ih pozdravlja kao i da na kraju mise to isto čini. Vjerojatno je taj običaj ostao upravo od službe ”vratara”. U ovu se službu uvodilo na početku mise posebnim obredom ”predaje ključeva”.

Lektorat je drugi po redu od četiri niža reda svećeništva. Njegovo je pravo i dužnost čitati čitanja iz Staroga zavjeta i apostolskih Poslanica unutar liturgije. Taj oblik služenja nalazimo već u drugom stoljeću. U četvrtom stoljeću se osamostaljuje i primali su ga laici koji se nisu spremali za svećeništvo. Oni su činili posebnu skupinu u zajednici: zbor lektora. Ovdje je korisno spomenuti da su i pjevačku službu vršili za to odabrani ljudi koji su činili Scholu cantorum ili zbor pjevača. Važno je uočiti da je već od početaka pjevačka služba u Crkvi bitna u službi liturgijskog slavlja. Niži red čitača se podjeljivao podjelom lekcionara na početku sv. mise. Ovaj obred i služba su ostali i nakon saborske obnove. Šteta što se s tom mogućnošću danas ne živi dovoljno svjesno kao važnim i sastavnim dijelom službe liturgijskoj zajednici.

Egzorcist, ”zaklinjač” je treća služba. Ovaj stupanj se podjeljivao vlastitim obredom, a zadaća je bila da prije krštenja predmoli određene formule izgona đavolske sile, jer se vjeruje da je prije krštenja zbog istočnog grijeha čovjek u vlasti Zloga. Danas je ta služba povjerena samo svećeniku, ali se proširuje ne samo na obred krštenja nego i na posebnu službu istjerivača demona, zlih duhova iz osoba i mjesta.

Akolitat je četvrti stupanj nižih redova. Počeci te službe sežu u treće stoljeće, a u petom stoljeću je već naređen u crkvenoj zajednici. Sama riječ znači ”pratilac jednoga puta”. On je najbliži suradnik viših službenika u liturgiji. Pali svijeće i nosi ih za vrijeme liturgijskih čina, te donosi vino i vodu na oltar. Zanimljiv je obred kojim se ova služba podjeljivala. Na početku mise od biskupa je kandidat primao ugašenu svijeću i prazne posudice za vino i vodu. Samo uvođenje u službu je paljenje svijeće i donošenje punih posudica. Ta služba je ostala i danas u praksi Crkve s tim što je toj službi dodana i mogućnost izvanrednog djelitelja sv. pričesti. Spomenuli smo dakle četiri ”niža reda” koja su stoljećima postojali u Crkvi. Reforma Drugog vatikanskog sabora je zadržala dvije: službu čitača i akolita. Obred uvođenja u tu službu je liturgijski čin i uvjet je za primanje viših redova, ali može biti i samostalna služba u crkvenoj zajednici. Čini nam se korisnim upozoriti na tu mogućnost, da svaka zajednica ima pravo na redovitu službu čitača i akolita. To nije iznimka nego redovito služenje oltaru i zajednici. Kako se ”oltarskoj službi” uvijek pristupa obredom, u našim okolnostima, čini se, nedostaje taj obredni dio, pa onda te službe ”gube” svoju liturgijsku dimenziju. Crkva, međutim, te službe gleda vrlo ozbiljno. Novija je služba koja se prakticira u našim zajednicama: a to su izvanredni djelitelji Pričesti. Upute Crkve govore o kvalitetnoj kršćanskoj osobi koja posjeduje i dostatno teološko znanje. Nju imenuje biskup i uvijek se uvodi u službu javno. Praksa koja je prisutna sada nije uvijek dobra. Naime, zakon predviđa i pouku i liturgijsko odijelo ili barem neki liturgijski znak i usko je povezana sa službom akolita. Ako bi svaka zajednica imala dovoljni broj akolita – ali uvedenih u službu – onda bi ta ”izvanrednost” postala redoviti čin i zajednica bi bolje prihvaćala da i vjernici laici u toj službi mogu zakonito vršiti svoje poslanje.

Drugi vatikanski sabor je za područje zapadne liturgije ukinuo prvi stupanj viših redova: podđakonat ili subđakonat. U razdoblju od V. do XX. stoljeća to je bio redoviti put priprave za đakonat i nije postojao kao trajni red. Služba je bila u čitanju apostolskih poslanica i pranju sv. posuđa. Imao je liturgijsko odijelo: albu, tunicelu i manipul. Red je podjeljivao redovito biskup, ali ne polaganjem ruku nego molitvom i predajom znakova: knjige i kaleža. Smatrao sam važnim da se naši čitatelji upoznaju s ovim službama dijelom radi povijesti, a više radi toga što su neke službe i danas osvježene i stoje u službi Crkve. Ponovit ću tvrdnju da i o nama pastirima i o vjernicima ovisi koliko prepoznajemo u tim službama istinske služitelje oltara i zajednice.
20. 09. 2009.
25. nedjelja kroz godinu
Mudr 2,12.17-20; Ps 54
Jak 3,16-4,3
Mk 9,30-37
27. 09. 2009.
26. nedjelja kroz godinu
Br 11,25-29
Ps 19; Jak 5,1-6
Mk 9,38-43. 45. 47-48
4. 10. 2009.
27. nedjelja kroz godinu
Post 2,18-24
Ps 128; Heb 2,9-11
Mk 10,2-16
11. 10. 2009.
28. nedjelja kroz godinu
Mudr 7,7-11
Ps 90; Heb 4,12-13
Mk 10,17-30