Upoznajmo govor liturgijskih znakova - Piše: dr. Andrija Kopilović
Liturgijski znakovi sakramenata
Niži redovi u crkvi
U prošlom broju smo najavili razmišljanje
o službama koje su postojale
ili i sada postoje u službi oltara i crkvene
zajednice. U ranom kršćanstvu
su postojale razne službe koje su se nazivale
i nižim redovima. Poneke službe
su do kraja ostajale samostalne, a neke
su službe bile samo ”stepenice” prema
svećeništvu. Do Drugog vatikanskog
sabora te su se službe dijelile svim kandidatima
za svećeništvo posebnim obredom,
koji je po sebi već prestao biti
znakom, te ga je Sabor i dokinuo.
Međutim, dobro je upoznati se s
tim službama jer su neke ostale i danas,
ali su povjerene pojedincima koji nisu
na putu svećeništva, a šteta je što se
često puta pri njihovu podjeljivanju izostavlja
liturgijski obred.
Prvi od tzv. nižih redova je ostijarij
- ostijarijat. Dolazi od riječi vrata ili
ušće. U prvim stoljećima Crkve sama
zgrada hrama bila je podijeljena na dva
dijela. U prvom dijelu su bili katekumeni
i javni grešnici, a u drugom dijelu
vjernici koji su bili u punom euharistijskom
zajedništvu. Na vratima ulaska iz
predvorja u hram je stajao čovjek koji je
poznavao vjernike i razlikovao katekumene
i javne grešnike. Na poziv đakona
koji je slijedio nakon službe riječi da katekumeni
i javni grešnici napuste crkvu,
on je po njihovom izlasku zatvarao vrata
crkve. Do danas je u nekim krajevima
svijeta ostao običaj da svećenik dočekuje
na vratima crkve vjernike i tamo ih
pozdravlja kao i da na kraju mise to isto
čini. Vjerojatno je taj običaj ostao upravo
od službe ”vratara”. U ovu se službu
uvodilo na početku mise posebnim
obredom ”predaje ključeva”.
Lektorat je drugi po redu od četiri
niža reda svećeništva. Njegovo je pravo
i dužnost čitati čitanja iz Staroga zavjeta
i apostolskih Poslanica unutar liturgije.
Taj oblik služenja nalazimo već u drugom
stoljeću. U četvrtom stoljeću se
osamostaljuje i primali su ga laici koji
se nisu spremali za svećeništvo. Oni su
činili posebnu skupinu u zajednici: zbor
lektora. Ovdje je korisno spomenuti da
su i pjevačku službu vršili za to odabrani
ljudi koji su činili Scholu cantorum
ili zbor pjevača. Važno je uočiti da
je već od početaka pjevačka služba u
Crkvi bitna u službi liturgijskog slavlja.
Niži red čitača se podjeljivao podjelom
lekcionara na početku sv. mise. Ovaj
obred i služba su ostali i nakon saborske
obnove. Šteta što se s tom mogućnošću
danas ne živi dovoljno svjesno
kao važnim i sastavnim dijelom službe
liturgijskoj zajednici.
Egzorcist, ”zaklinjač” je treća služba.
Ovaj stupanj se podjeljivao vlastitim
obredom, a zadaća je bila da prije krštenja
predmoli određene formule izgona
đavolske sile, jer se vjeruje da je
prije krštenja zbog istočnog grijeha čovjek
u vlasti Zloga. Danas je ta služba
povjerena samo svećeniku, ali se proširuje
ne samo na obred krštenja nego i
na posebnu službu istjerivača demona,
zlih duhova iz osoba i mjesta.
Akolitat je četvrti stupanj nižih redova.
Počeci te službe sežu u treće stoljeće,
a u petom stoljeću je već naređen
u crkvenoj zajednici. Sama riječ znači
”pratilac jednoga puta”. On je najbliži
suradnik viših službenika u liturgiji.
Pali svijeće i nosi ih za vrijeme liturgijskih
čina, te donosi vino i vodu na oltar.
Zanimljiv je obred kojim se ova služba
podjeljivala. Na početku mise od biskupa
je kandidat primao ugašenu svijeću
i prazne posudice za vino i vodu.
Samo uvođenje u službu je paljenje svijeće
i donošenje punih posudica. Ta služba
je ostala i danas u praksi Crkve s
tim što je toj službi dodana i mogućnost
izvanrednog djelitelja sv. pričesti.
Spomenuli smo dakle četiri ”niža
reda” koja su stoljećima postojali u Crkvi.
Reforma Drugog vatikanskog sabora
je zadržala dvije: službu čitača i
akolita. Obred uvođenja u tu službu je
liturgijski čin i uvjet je za primanje viših
redova, ali može biti i samostalna služba
u crkvenoj zajednici. Čini nam se
korisnim upozoriti na tu mogućnost, da
svaka zajednica ima pravo na redovitu
službu čitača i akolita. To nije iznimka
nego redovito služenje oltaru i zajednici.
Kako se ”oltarskoj službi” uvijek pristupa
obredom, u našim okolnostima,
čini se, nedostaje taj obredni dio, pa
onda te službe ”gube” svoju liturgijsku
dimenziju. Crkva, međutim, te službe
gleda vrlo ozbiljno. Novija je služba koja
se prakticira u našim zajednicama: a to
su izvanredni djelitelji Pričesti. Upute
Crkve govore o kvalitetnoj kršćanskoj
osobi koja posjeduje i dostatno teološko
znanje. Nju imenuje biskup i uvijek se
uvodi u službu javno. Praksa koja je prisutna
sada nije uvijek dobra. Naime, zakon predviđa i pouku i liturgijsko odijelo
ili barem neki liturgijski znak i usko
je povezana sa službom akolita. Ako bi
svaka zajednica imala dovoljni broj akolita
– ali uvedenih u službu – onda bi ta
”izvanrednost” postala redoviti čin i zajednica
bi bolje prihvaćala da i vjernici
laici u toj službi mogu zakonito vršiti
svoje poslanje.
Drugi vatikanski sabor je za područje
zapadne liturgije ukinuo prvi
stupanj viših redova: podđakonat ili
subđakonat. U razdoblju od V. do XX.
stoljeća to je bio redoviti put priprave za
đakonat i nije postojao kao trajni red.
Služba je bila u čitanju apostolskih poslanica
i pranju sv. posuđa. Imao je liturgijsko
odijelo: albu, tunicelu i manipul.
Red je podjeljivao redovito biskup,
ali ne polaganjem ruku nego molitvom
i predajom znakova: knjige i
kaleža. Smatrao sam važnim da se naši
čitatelji upoznaju s ovim službama dijelom
radi povijesti, a više radi toga što su
neke službe i danas osvježene i stoje u
službi Crkve. Ponovit ću tvrdnju da i o
nama pastirima i o vjernicima ovisi koliko
prepoznajemo u tim službama istinske
služitelje oltara i zajednice.
20. 09. 2009.
25. nedjelja kroz godinu
Mudr 2,12.17-20; Ps 54
Jak 3,16-4,3
Mk 9,30-37
27. 09. 2009.
26. nedjelja kroz godinu
Br 11,25-29
Ps 19; Jak 5,1-6
Mk 9,38-43. 45. 47-48
4. 10. 2009.
27. nedjelja kroz godinu
Post 2,18-24
Ps 128; Heb 2,9-11
Mk 10,2-16
11. 10. 2009.
28. nedjelja kroz godinu
Mudr 7,7-11
Ps 90; Heb 4,12-13
Mk 10,17-30
|
|
|
