Mladi - Uredila: Nevena Mlinko
... Iako šibaju vjetrovi sa svih
strana i šamaraju, ne znaš koji
prije i koji jače, znam se snaći.
Nije da se hvalim, ali kada sam
u jednoj situaciji na onome mjestu
i u onome okruženju, pa kada
odem drugim ljudima ali sličnim
temama, razumijete me, ne odajem
se. Lijepo i dobro govorim, istina kako kada za
koga i o čemu, ali za sebe garantirano. Mogli
biste reći da za to postoje riječi npr. muljanje i
farbanje, ali ja se osjećam dobro i sigurno!
Istina, kada se zagledam u sebe, zagledam...
gledam ali se ne mogu pronaći. Poput otvorenog
plakara, dugačkog, punog odijela; poredane
su gotove odjevne kombinacije za određene prilike,
situacije, ljude. Odaberem najpogodniju varijantu.
Varijante, ali nijedna nije apsolutno
vjerna, nije "ja". To me zna malo uplašiti i baciti
u one bolne tišine. Dobro je, pa ti momenti traju
kratko i nisu tako česti – nekoliko trenutaka jutarnje
ili večernje molitve, trenutak sv. pričesti
na misi ili slično. Njih je lako ignorirati, potisnuti
i zaboraviti tu nesigurnost...
Dragi mladi!
Uspoređujući život i smrt mnogi su se opredijelili za sljedeću
misao: teže je živjeti no umrijeti jer smrt predstavlja jedan trenutak, a
život ipak traje duže, mnogo duže. Stoga, kvantitativno promatrajući,
više je prilika za pogrešne odabire za života nego za smrt koja, kršćanskim
očima gledano, ne treba biti u domeni naše ljudske odluke. Isto
tako, više je mogućnosti i za nove početke, bolje izbore i kvalitetniji
način življenja. Znamo i osjećamo da nije uvijek lako odabrati dobro, odabrati
ono bolje i preusmjeriti kormilo života u drugom pravcu. U ovome
broju Zvonika pozivamo vas da razmislite o jednoj novoj i drukčijoj putanji
koja vodi životu bez dvoličnosti. Uljuljkanost u dvoličnosti (i višeličnosti)
okružuje nas sa svih strana. Ponekad smo i sami takvi.
Preodijevanje iz jedne u drugu ljusku pruža osjećaj sigurnosti i snage
da se možeš izboriti sa životnim nedaćama. Ali put dvoličnosti je hod linijom
manjeg otpora, put na kojem osim što gubiš druge ljude, gubiš i
sebe. Samo pomisli: osoba do koje ti je stalo, s kojom surađuješ, o kojoj
na neki način ovisiš ne govori ti istinu, mulja, pretvara se i laže – ne
znaš više koga to voliš i koga to i da li poznaješ. Dvoličnost ne služi izgrađivanju
zdravih i čvrstih međuljudskih odnosa. Ona ti može omogućiti
izbjegavanje neugodnosti i sukoba ali ništa ne rješava. Njome se
služeći bivaš poput tepiha pod koji se guraju sve nerazjašnjenosti i problemi
i koji pri tome mijenja svoj oblik. Budi drukčiji. Izaberi život bez
dvoličnosti!
Nevena Mlinko
Deseta, jubilarna Čikerijada
Kraj ljetnog raspusta obično biva obilježen
susretom mladih na našem malom
mjestu Čikerija, pokraj Tavankuta. Bio je
to dan kakav se samo poželjeti može, što
nam je dragi Bog darovao, lijepo vrijeme i
još ljepše zajedništvo. Deseta po redu Čikerijada
na kojoj se okupilo osamdesetak
mladih, održana je 26. kolovoza, a kao što znate ondje se ide biciklima. Polazak
je bio ispred subotičke župe Isusova Uskrsnuća. Bio je to sportski dan, a glavni
cilj je zajedništvo u Kristu. Bilo je tu druženja u prirodi, sporta, prilike za
svetu ispovijed. Sve u svemu, jedan lijepo osmišljen dan. Moto ovoga susreta
je bio U sebi nađem Tvoje riječi. Sam susret započeo je svetom misom koju je
predvodio vlč. Ákos Gutsasi uz pratnju tavankutskih tamburaša. Nakon svete
mise uslijedio je ručak, a potom sportske aktivnosti. Malo iscrpljujuća, ali vrlo
zanimljiva igra u kojoj su svi sudjelovali bila je "Igra bez granica". Kada smo se
malo odmorili krenuli smo u potragu za skrivenim puzlama kako bismo dobili
logo našega susreta. Naravno, igrao se ovdje i nogomet i odbojka bez kojih se
ovaj sportski dan ne može ni zamisliti. Na kraju susreta svi smo skupa zaplesali.
Zahvaljujemo svima koji su doprinijeli da ovaj susret bude ovako uspješno
ispunjen duhovnošću bez manjka sportskog duha.
Elizabeta Nađ Kanas
Zašto dvoličnost?
Dvoličnost je česta pojava u današnjem svijetu, naročito
među mladima, ali da se razumijemo, ona nije nova pojava
modernoga doba već je stara gotovo koliko i čovjek. Odnosi
se na dva različita načina ponašanja prema dvjema različitim
skupinama, društvima ili pak osobama. Dva različita načina
ponašanja ne moraju striktno značiti dvoličnost. Tako, primjerice,
osoba koja ide u školu i trenira košarku može imati
dva društva u kojima se djelomice drukčije ponaša. Na košarci
je to muško društvo, razgovori su opušteniji i teme za
razgovor su sportske ili tzv. "muške teme", razgovori su neobvezni,
pa ima više mjesta za šalu i smijeh. Način odijevanja
je sportski: trenirke, kratke hlače. U školi je to mješovito
društvo, teme su određenije, način odijevanja je nešto ozbiljniji.
Ovo jesu dva različita načina ponašanja, ali ne moraju značiti
dvoličnost sve dok osoba zadržava jednaka vlastita
uvjerenja, mišljenja i stavove. Dakle, dvoličnost se odnosi na
često mijenjanje stavova i mišljenja u ovisnosti o potrebi, odnosno
utjecaju okolice. Također, dvoličnost se ne mora odnositi
samo na skupine, može se odnositi i na pojedince, pa je
tako dvolična osoba sposobna mijenjati mišljenje i priču sa
svakim pojedincem s kojim je u kontaktu, pa tako postaje trolična
i višelična osoba i to sve u cilju kako bi bila prihvaćena
ili kako bi pronašla zajedničku temu da se nekoga dobro izogovara
ili okleveta, iako se maloprije s tom osobom slatko
ispričala. Dvoličnost se javlja kao posljedica neizgrađenih stavova
ili pak nedostatka hrabrosti za reći svoje mišljenje, zbog
straha od neprihvaćanja. Čini nam se nekad bolje prešutjeti
svoje mišljenje ili pogaziti ga kako bismo i mi bili kao drugi i
prihvaćeni u društvu. Često prešućivanje svojih stavova može
dovesti do potpunog gubitka vlastita mišljenja i prihvaćanja
tuđega mišljenja kao svojega. Tada osoba gubi svoj identitet
i postaje pijun, rob onoga tko je najglasniji ili pak mase, ni ne
pitajući se slaže li se on s tim stavovima i jesu li oni ispravni.
Dobro je poznato da je oduvijek bilo lakše biti zao, a teško je
biti dobar. Tako, primjerice, nađeš se u društvu u kome je počelo
slatko ogovaranje neke osobe, svi se lijepo nadovezuju i
tračevi se čudesno gradiraju od manjih ka većim. Što ćeš ti
učiniti? Tako je jednostavno, samo dodaš i ti koju klevetu,
samo rečenicu, dvije i nitko ti ništa neće reći, čak ako si smislio
nešto novo možeš ispasti i "glavni". Ili pak možeš reći da
ne želiš ogovarati i klevetati, jer kao prvo to je grijeh, a kao
drugo nije ni lijepo ni kulturno. Kakve bi tada poglede i ismijavanja
morao istrpjeti, možda čak i odbačenost od društva...
Kao što rekoh, oduvijek je bilo lakše biti zao, a teško je biti
dobar. Što ćeš ti učiniti?
David Anišić
Farizeji i licemjerje
U Novom zavjetu možemo vidjeti da se Isus borio protiv licemjerja i
oštro ga osuđivao. To je napose vidljivo u njegovom odnosu prema farizejima.
Farizeji su dio pokreta pobožnih (hasidim) koji se u židovskom narodu
pojavljuje u 2. stoljeću prije Krista. Odlikovali su se točnim i detaljnim
poznavanjem Mojsijeva zakona i usmenog tumačenja Tore. Inače, riječ farizej
na hebrejskom jeziku znači ”odijeljeni”, čime su željeli naglasiti da su
izdvojeni od običnog naroda. Sa svojih 365 zapovijedi i 218 zabrana, koje
često ni sami nisu uspjeli obdržavati, razvili su formalistički odnos prema
Zakonu. Zbog visokih religioznih ideala, učenosti i uzornog ponašanja, uživali
su veliko poštovanje kod običnog naroda. Ali, Isus govori svojim učenicima:
Činite i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po
njihovim djelima jer govore, a ne čine (Mt 23,3), Sva svoja djela čine zato da
ih ljudi vide (Mt 23,5), a njih opominje Jao vama pismoznanci i farizeji, licemjeri!,
jer je njihovo prianjanje uz Zakon bilo samo formalno, ispunjavanje
slova Zakona, ali bez Duha. Isus osuđuje njihovu dvoličnost, jer oni
mole u sinagogama i na raskršćima, dijele milostinju na trgovima kako bi
ih svi mogli vidjeti, ali njihov unutarnji stav, raspoloženje njihova srca ne odgovara
tomu. Isus ih optužuje da daju desetinu i vrše sitne propise, a propuštaju
ono što je najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost, te
im govori: Izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja
i bezakonja (Mt 23,28).
Kao nekada svojim učenicima, i nama Isus danas govori: Čuvajte se
kvasca farizejskog, to jest licemjerja! (Lk 12,1). Pravimo li se možda i mi u javnosti
boljima nego što jesmo? Dičimo se kršćanskim imenom, a srce nam
nije uvijek čisto i usmjereno Bogu? Zauzimamo prva mjesta u crkvama i na
sastancima, a naš život ne odgovora u potpunosti Isusovu nauku? O, kako
bi bilo lijepo kada bismo svi mislili ono što vjerujemo i činili i govorili ono
što mislimo.
Jelena Mlinko
... govorim ...
Zovem se Ivan. Kao mali uvijek sam rado išao u crkvu nedjeljom.
Bio sam i kršten. To je bez sumnje bio veoma
važan čin i vrlo je snažno utjecao na moj život tijekom
srednje škole. Naravno, i ja sam izlazio vikendom kao i svi
ostali... Imao sam čak i jednu curu.... Bio sam normalni
srednjoškolac.
Fakultet mi je malo u magli... ali,
uvijek sam stigao otići u crkvu, iz
ljubavi prema Bogu... A nakon
školovanja sam se oženio sjajnom
djevojkom! Ona je sjajno utjecala
na mene i moj život. Život mi je bio
blagonaklon... Imam kuću, troje
djece, sjajan posao... Ne bih
mogao tražiti ništa više...
Naravno da razmišljam o budućnosti.
Brak bi mi mogao biti
bolji... i moram provoditi više vremena
sa svojom djecom. Stvari idu
na bolje. Imam vjere. Možda me
ne čujete da često govorim o njoj...
to je zato što je to osobna stvar.
Ali, ne brinite za mene... Moj Bog
je stvaran i čuva me.
... mislim ...
Zovem se Ivan. Kao dijete, uvijek su me tjerali da idem
nedjeljom u crkvu. Čak su me polili nekom vodom. To
je bio neki besmislen čin. U svakom slučaju, to ni najmanje
nije utjecalo na moj život tijekom srednje škole. I
ja sam izlazio vikendom kao i svi ostali. Često sam imao
spolne odnose s različitim djevojkama... Bio sam normalni
srednjoškolac.
Fakultet je bio jedna velika žurka!
Odlazio sam u crkvu iz osjećaja krivnje
i grižnje savjesti... A nakon
školovanja sam se oženio sjajnom
djevojkom! No, ja sam joj bio užasan
suprug. Život mi je bio jedna
velika borba... Imam prijatelje,
djeca su mi ogromna odgovornost,
užasan posao... Mislio sam
da će mi život pružiti mnogo više...
Panično se bojim svoje budućnosti,
mislim, moj brak se raspada,
ne provodim nimalo vremena sa
svojom djecom, stvari ne idu na
bolje. Nemam vjere. Možda me ne
čujete da često govorim o njoj... to
je zato što je nepostojeća. Brinite
za mene... Moj Bog je plastičan...
S internetske stranice www.tangle.com preveo: Vladimir Lišić
— Licemjer – onaj koji namjerno zavarava druge —
Strah nas je priznati se takvima
kakvi jesmo, ne samo pred drugim ljudima,
nego i pred samim sobom, čak i
pred dragim Bogom. U nama taj strah
živi, to je činjenica, no, je li on opravdan?
Možemo to promotriti iz dva kuta,
onoga koji govori i onoga koji sluša.
Ako sam ja taj koji govori, vjerojatno
se bojim priznati svoje strahove i
boli. Kako će ljudi na to reagirati, hoće
li me ismijati i odbaciti, i na koncu,
kakvo će oni mišljenje imati o meni poslije
toga. Stoga, često sam u situaciji
ispričati nešto banalno, nebitno i neistinito
kako bih izbjegao moguću negativnu
reakciju, a nisam svjestan da
tako lažem, da sam licemjer prvenstveno
pred samim sobom, a onda i
pred ljudima i Bogom, jer govorim
jedno, iako mislim i osjećam nešto sasvim
drugo. Nije licemjerje nužno zlobno
i podlo, ono može biti produkt
izbjegavanja istine i namjernoga zavaravanja.
Ako sam pak onaj koji sluša, umijem
li čitati između redaka nečije priče?
Umijem li prepoznati nečiji strah, laž –
koja je pogrešno odabrana slamka za
spas, i na koncu licemjerje? Imam li
uopće želju pomno saslušati čovjeka?
Usuđujem li se zainteresirati se za nečiji
život i dati malo svog vremena i
malo sebe u cijelu tu priču?
Ako primijetiš da netko govori
jedno, misli drugo, a radi treće, upitaj
se zašto. Zašto se on ponaša tako?
Zašto ti priča bajke, a bori se sam sa surovom
realnošću? Zašto se boji priznati
istinu? Zašto se boji potražiti pomoć?
Da nismo možda baš mi odgovorni za
takvo ponašanje ljudi? "Proizvodimo" li
ih možda baš mi? Jesu li oni produkt
našeg ponašanja, naših reakcija, našega
ismijavanja i izrugivanja nečije privatnosti?
Ako vidiš nekog da pati, da
mu je teško, a ne želi to priznati, nego
se skriva iza neke maske, priča ti neistinu
i ispada licemjeran, ne osuđuj ga!
Pomozi mu! Budi prijatelj i priđi toj
osobi, pomozi joj da se otvori, da olakša
svoj teret i uvidi da su bol i strah sastavni
dio života i da od toga ne možeš i ne
trebaš bježati u neki nerealni svijet
bajki. Pomozimo jedni drugima da se
suočimo s realnošću i budimo potpora
jedni drugima, jer ćemo u suprotnom
kao i Ivan iz priče živjeti u svojoj priči,
plašeći se i izbjegavajući stvarnost. Licemjerje
je opasno stoga što na kraju
ne zavaravamo ljude oko sebe, nego
sami sebe. Samim tim, živimo iluziju,
zatvaramo se pred drugima i pred
Bogom jer ne želimo priznati da nam je
ponekad potrebna pomoć. Čuvajmo se
licemjera, budimo iskreni, jer iskrenost
je ljubav prema istini, a Bog je Istina.
Vladimir Lišić
|
|
|
