Vjernici pitaju - Odgovara: dr. Andrija Kopilović
Uprisutniti Krista svetim životom
Nedavno sam u propovijedi čuo za
pojam "opće svećenstvo". Interesira me
što taj pojam označava? Je li to istoznačan
pojam "vjernici laici" i kakvu
odgovornost traži od njih?
P. G., Novi Sad
Već više puta smo u našem Zvoniku
pisali o svećeništvu. Koliko god
se ova tema ponavlja nije uvijek ista.
Važno je uočiti da svaka religija, a na
poseban način objavljene vjere, poznaju
pojam svećenika. Taj pojam
uključuje u sebi ulogu posrednika. S
jedne strane je neutaživa ljudska težnja
da se približi neizmjerno velikom
Bogu, a s druge strane trajna je težnja
kako moliti tako i činiti zadovoljštinu
za ono za što savjest optužuje.
Svećenik je tako u svim religijama
osoba koja u krajnjoj liniji posreduje
pred Bogom za čovjeka, a
čovjeku posreduje Boga. Sve svećeničke
službe su međutim samo ograničene
i iskreno gledajući prolazne.
Zašto? Niti svećenik svojom službom
može doseći božansku svetost, niti se
Bog može adekvatno približiti čovjeku.
Ovo Vas zasigurno zbunjuje. I
mene. Međutim, jedini pravi svećenik
u povijesti čovječanstva je samo jedan:
Isus Krist. Zašto? On je ponajprije:
”Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla,
pravi Bog od pravoga Boga”.
Dakle, Bog koji je ”zadržao” cjelovitost
svoje božanske naravi, ali je
”Riječ tijelom postala i nastanila se
među nama”, tj. postao pravim čovjekom.
On je dakle svojom jedinstvenom
osobom u samom sebi to posredovanje
jer je i Bog i čovjek: Bogočovjek.
Samim tim pred Bogom je
za čovjeka i pred čovjekom Bog. Ta
njegova vlastita i jedinstvena služba je
neponovljiva. Zato pisac poslanice Hebrejima
i spominje da imamo jedinog
Velikog Svećenika s desne Očeve koji
nas neprestano zagovara. Stoga nikada
kršćanin ne smije zaboraviti da
je Isus po svojoj naravi jedini Veliki
Svećenik u Crkvi.
Čudesan i neshvatljiv obrat dogodio
se Isusovom dobrotom i ljubavlju.
Nakon što je izvršio volju
Očevu i kao ”nevini Jaganjac” prinio
jedinu jedincatu Žrtvu pomirenja,
sebi je stekao novi narod cijenom
svoje krvi. Tako su otkupljenici Novoga
Saveza postali Kristov narod. To
znači da se vjernik, kako kaže apostol,
krštenjem ”u Krista oblači”. Drugim
riječima, sam Isus smrću i
uskrsnućem stječe ”pravo” da sebi
pripoji kao glava udove. Svi smo mi
– kršteni – jedno tijelo čija je glava
Krist. Crkva, dakle, funkcionira ne na
temelju organizacije, nego živi na
principu živoga organizma. Time što
je tako sebi stekao novi narod, Isus je
po neshvatljivoj, ali svojoj slobodnoj
volji neke pozvao da preko njih nastavi
svoje isključivo svećeničko poslanje.
Tako je neke izabrao i postavio
bez njihove zasluge pastirima u svoje
ime da nastavljaju njegovo djelo. To je
ministerijalno svećeništvo. Nikada nećemo
dovoljno shvatiti koliki je dar to
svećeništvo zajednici, po kojoj se
Krist brine za svakog pojedinog i za
cijelu zajednicu. Ivan Vianney bi
rekao da bi svećenik od sreće umro
kada bi shvatio koliku mu je ljubav
iskazao Krist. To je činjenica koju mi
kršćani vjerujemo i iz koje živimo već
dvije tisuće godina.
Drugi dio Vašega pitanja je vrlo
bitan, jer je novozavjetni narod ”kraljevski
puk, sveto svećenstvo”, kako
piše apostol Petar. Gledajući okvire
čovječanstva, onda je kršćanstvo kao
takvo po naravi ”svećenički narod” jer
je to zajednica Kristova Tijela. Ukoliko
je Kristova služba po naravi svećenička-
posrednička, onda je i uloga
Crkve, tj. vjernika svećenička i posrednička.
Pojam općeg svećeništva dakle u
sebi uključuje i određeni vid svećeničke
službe i poslanja Isusa Krista. U
tom slučaju je istovjetan s pojmom
”vjernici laici”. Drugi vatikanski
sabor je ponovno otkrio i vrlo visoko
izdigao poslanje i službu vjernika
laika. Istim pozivom svećeništva kao i
ministerijalno svećeništvo vjernici
laici su pozvani poučavati i posvećivati
ovaj svijet. Poziv na svetost – živjeti
Kristovim životom – svi smo
jednako pozvani. Ne može se stupnjevito
razlikovati svetost kao takva. Razlikuju
se duhovnosti kao specifični
oblici svetosti. Tako su na primjer
druge norme kreposti jednoga pastira-
svećenika i jednog radnika ili
službenika, ali je cilj isti: da Krist
bude prisutan. Dapače, na nekim mjestima
zaređeni svećenik ne može biti
prisutan. Na njemu je da ”osposobi” i
omogući vjerniku laiku izvršiti ulogu
posvećenja i poučavanja svojim životom
na svom radnom mjestu.
Crkva je u cijelosti svećenička,
misionarska, posvetiteljska. Stoga
smo, kaže Sabor, svi jednaki u dostojanstvu,
ali se razlikujemo po službama.
Službe su međuovisne i nema
časnije i manje časne. Može se govoriti
eventualno o bitnijoj i manje bitnoj.
Ali za izgradnju Tijela-Crkve svi
su pozvani na put svetosti.
Pitate koja je odgovornost. Mislim
da je iz gore iznesenoga jasna dimenzija
odgovornosti. To sada osobito
svi osjećamo kada živimo u nažalost
postkršćanskom vremenu. Kako
je do toga došlo? Upravo izostankom
angažiranih vjernika laika i odvajanjem
klera od vjernika. Ostat će
trajno i bitno za crkvu ministerijalno
svećenstvo kao što je i zajedništvo
vjernika trajno i čini Crkvu. Svi smo
jednako odgovorni i suodgovorni, ali
ne zaboravite ostvariti svetost!
|
|
|
