Povijesni kutak - Piše: Stjepan Beretić
Radosne vijesti sa sjevera i zapada
Od 13. srpnja do 12. rujna 1683.
godine 250.000 turskih vojnika je držalo
Beč pod opsadom. Turskom vojskom je
zapovijedao veliki vezir Kara Mustafa.
Međutim, 12. rujna je Beču pritekao u
pomoć poljski kralj Jan Sobieski zajedno
s vojvodom Karlom Lotarinškim.
Toga je dana turska vojska ametice potučena,
a u Mađarskoj i Hrvatskoj počinje
velika borba za potpuno oslobođenje.
U Mađarskoj je oslobođeno veliko
područje kraljevstva oko Ostrogona,
Érsekújvára (Nové Zámky u
današnjoj Slovačkoj) i Visegráda, a
1686. godine pod zapovjedništvom Karla
Badenskoga oslobođen je i Budim.
Iste su godine hrvatske banske jedinice
oslobodile Pečuh. Samo je kod Virovitice
palo 3000 turskih vojnika. Osijek
je oslobođen 26. rujna 1687. godine.
Prilike u starom kraju
To vrijeme u još porobljenoj Bosni
ovako opisuje Ivan Antunović: "Od
1686. godine, pošto se je Budim u kršćanske
ruke povratio, kršćani Slaveni iz
Bosne... dolažahu češće ovamo; jer čim
se većma uzdizala kršćanska moć, ...
tim su njihovi gospodari u ... Bosni i
Hercegovini postajali bjesnijimi. Pa da
svoj život i nešto imetka spase, izmicali
su odonud, čim se komu prilika pokazala,
dapače su i čitava sela se podizala
i u Austriju useljavala" (Rasprava, str.
94.). Na 50. stranici svoga djela De activitate
franciscanorum... piše fra Beato
Bukinac, da je svim nevoljama kršćana
u porobljenoj Bosni 1686. godine pridošla
još i glad. Tamošnji su kršćani umirali
od gladi. Prodavali su čak i svoje
odijelo da dobiju kruha. Da zlo bude još
veće, na Bosnu je udarila i kuga. U malo
riječi je te prilike u Bosni opisao provincijal
Bosne Srebrene fra Mijo Radnić:
"I mi koji preživljavamo trenutke sa
smrću u ustima, danju i noću se skrivamo
u špiljama i šumama. I nema nikoga
od sve njezine djece, da ju (Bosnu)
utješi". Okrutnost nije pogađala
samo Bosnu. Evo nekoliko primjera:
"Dana 27. lipnja 1688. godine Turci su
šarengradskog gvardijana živog isjekli,
njegovog kapelana na kolac nabili, a
ostale franjevce raskomadali" (Bukinac,
str. 50.).
Velike patnje naroda
pod Turcima
Okrutni turski progoni su se nastavili
i u 18. stoljeću, a nisu pogađali
samo franjevce već i vjernike. U knjizi
Josipa Buturca i Antuna Ivandije Povijest
Katoličke crkve među Hrvatima izdanoj
u Zagrebu 1973. godine, na 217.
stranici čitamo: "Katoličke djevojke mučenice
za vjeru i kršćansku krepost: g.
1719. Lucija Barevac iz Jajca provela je
72 dana u vezirskoj tvrđi u Travniku i
ubijena; oko g. 1762. Ivana Romić ubijena
je iznad sela Ratkovina kod šume
Plazenice braneći svoju nevinost; godine
1816. isjekli su Turci na komade
Katu Lozić i bacili je u jezero pod planinom
Grguljačom (Kupres). Suzama i
krvlju mnogobrojnih nepoznatih junaka
i junakinja vjere zalivena je mučenička
zemlja Bosanskoga vikarijata."
Porezom mučeni katolici
Osim stalnih zlostavljanja, mučenja
i ubijanja kršćani su u Bosni patili i
od poreza. Bili su dužni svome spahiji
plaćati desetinu od plodina (turski üšür
u narodu zvan ušur). Morali su nadalje
sultanu plaćati harač za vojsku: stočari
od svakog ognjišta po dukat, harač se
plaćao i po svakoj muškoj glavi sposobnoj
za vojsku. Valjalo je dati i po 4 aspre
za troškove skupljanja harača. Haračlije
su u svojim pohodima uzimale ”harač” i
za sebe pustošeći i zlostavljajući pri
tome nesretan narod. Zloglasan je bio i
danak u djeci. Otac je haračlijama morao
pokazati svu svoju djecu. Onda bi
haračlije odabrale najzdravije i najdarovitije
dječake od 10 do 16 godina, odvodili
ih u Carigrad gdje su preodgojeni
za vojnu ili koju drugu carsku službu.
Djevojčice su jednako tako odvodili u
sultanski ili koji drugi harem. O tome
piše Ferdo Šišić u knjizi Pregled povijesti
hrvatskoga naroda, Zagreb, 1962. godine
na 312. stranici. Turska porezna
politika je pritiskala i samostane.
Samostani pod teretom poreza
Beato Bukinac piše na 51. stranici
svoje knjige o tome da je gradovrški samostan
brojao 40 franjevaca, 10 učenika
i 6 slugu. Bio je pritisnut najvećim nametima
od svih samostana. Radi tako
teškog stanja, radi progona i poreza,
franjevci su bili prisiljeni napuštati samostan
za samostanom. Onda je i puk
odlazio za svojim pastirima. U 17. stoljeću
su to bili glavni povodi za iseljavanje
naroda.
Tužni podaci
O masovnim iseljavanjima Hrvata
iz Bosne i Hercegovine Trpimir Macan
na 117. stranici svoje knjige Povijest
hrvatskog naroda, izdanoj u Zagrebu
1971. godine, piše: ”Drži se da se u 16.,
17. i 18. stoljeću iz tih krajeva iselilo
više od 200.000 Hrvata... Misli se da je
oko godine 1626. u Bosni bilo približno
250.000 katolika a nakon seoba – 1723.
tek 20.000. Osim iseljavanjem i bježanjem,
pogibijom u ratovima, ropstvu i
progonima, broj Hrvata u Bosni smanjivao
se i pod pritiskom pravoslavnog
svećenstva, jer su mnogi katolici prešli
na pravoslavlje i postali Srbi... Kao razultat
seoba danas ima približno
100.000 Hrvata u Madžarskoj, 60.000 u
Austriji, 12.000 u Rumunjskoj, 7.000 u
Slovačkoj i 7.000 u Italiji.” Trpimir
Macan ne spominje Hrvate u Bačkoj, u
Srijemu, ni one iz Banata, vjerojatno
zato što su u vrijeme pisanja njegove
knjige svi živjeli u istoj državi.
Petar Pekić je svoju knjigu napisao
bez urednog navođenja izvora kojima
se služio. On spominje da je najveći val
doseljenja bio 1686., no i drugi povjesničari
drže kao i on, te da su doseljenici
u Bačkoj našli svoje sunarodnjake, koji
su se već prije bili nastanili u novom
kraju (Petar Pekić, Povijest Hrvata u
Vojvodini, Zagreb 1930., str. 58). Matija
Evetović u 3. svesku Hrvatske enciklopedije,
izdanoj u Zagrebu 1942. godine
pod natuknicom Vjerske i crkvene prilike
među Bunjevcima na stranicama
519.–520. spominje da su bački Hrvati
u Bačku došli iz južne Hrvatske, Hercegovine
i Bosne. I on govori o 1686.
godini kao o godini kad je najviše bosanskih
Hrvata napustilo svoju zavičaj,
te tvrdi kako su u seobi narod predvodili
franjevci, kao i da je seobu organizirao
fra Mijo Radnić.
|
|
|
