Reportaža - Piše: Uredništvo
Župa Sv. Jurja u Vajskoj
Vajska, selo u jugozapadnoj Bačkoj, nalazi se nedaleko
od granice s Hrvatskom, a tek nekoliko kilometara preko Dunava
nalaze se Vukovar i Borovo. Opstajući i nakon ratnih devedesetih
kojih se nerado sjećaju, danas u njoj živi sedamnaest
posto Hrvata, odnosno oko 300 katoličkih obitelji, a
jedno od njihovih utočišta svakako je i župa Sv. Jurja koju smo
posjetili u nedjelju 6. rujna. Očekujući tek nekolicinu vjernika
na jutarnjoj svetoj misi, iznenadilo nas je kad smo oko oltara
Gospodnjeg ugledali i dvadesetak djece ali i vjernike koji su
nam kasnije svjedočili o životu njihove župne zajednice. Naš
domaćin, župnik ove župe vlč. Josip Kujundžić, koji za vajštanske
vjernike skrbi punih sedamnaest godina, u sada već
obnovljenoj crkvi na koju su svi ponosni, ističe kako je upravo
Bog providio i ostvario obnovu hrama. Dok se crkva obnavljala,
nebrojeno puta sam vidio u svome grmlju janje koje sam
prinio kao žrtvu. To su bili toliki dobročinitelji kojima se Bog
poslužio i pokazao svoju providonosnu ljubav. Po ljudskoj logici
sve je to bilo nemoguće ostvariti. Providnost Božja pokazala
je svoju neoborivu snagu i nedostižnu ljubav. Gospodnja
2009. godina bila je u znaku bliže priprave za Mladu misu,
dok je obnova crkve trajala punih pet godina, ističe naš sugovornik,
dodajući kako je 2005. godine ugrađena automatika
na crkvenim zvonima, a godinu dana kasnije postavljen je
novi krovni pokrivač. Godine 2007., obavljeno je izvlačenje
vlage iz zidova i postavljanje izolacijskoga materijala, da bi
2008. godine bilo urađeno žbukanje vanjskih zidova na crkvi,
a ove godine i ličenje crkve i postavljanje vitraja.
ŽUPNIKOVO SVJEDOČANSTVO:
Izdaci ovih radova
svakako su vrijedni spomena. No, Isus upozorava: ‘Nek ne zna
ljevica što čini desnica’. Tolike skrivene žrtve bile su uključene
u ove projekte, da mi preostaje samo zahvaliti im i ohrabriti riječima
samoga Krista: ‘Otac nebeski koji vidi u tajnosti uzvratit
će u tajnosti’. Nakon temeljite obnove objekta, preda mnom
je puno veći zadatak, a on se sastoji u obnovi žive Crkve, obnovi
ljudskih srca. Držimo se one stare, ali mudre izreke. Postoji komadić
svijeta kojega mogu uvijek promijeniti. To je moje srce.
Krenimo od svoga srca, promijenimo sebe i jedino tako bit će i
svijet promijenjen i obnovljen, svjedoči za Zvonik župnik Josip,
dodajući kako u životu župe vrlo važnu ulogu ima zajednica.
U evanđelju smo čuli kako su drugi donijeli bolesnika pred
Isusa. Nitko ne može sam k Isusu, uvijek je potreban netko
drugi da u tome pripomogne, da posreduje, moli, ustvrđuje vlč.
Josip. Za godišnji odmor vlč. Josip rado ode na kakvu župu
punu života. To je za njega prava duhovna obnova. Žao mi je
što kao mlad svećenik nikad nisam disao punim plućima, jer,
osim prvih par mjeseci na velikoj župi gdje sam učio mađarski,
nikad nisam imao priliku djelovati u župi koju ne muči dijaspora,
kaže vlč. Josip. Romi jako drže do krštenja i ukopa, dok
za slavlje ostalih sakramenata baš i ne mare. No, nedavno je
petnaest romskih parova u jednom slavlju svoju privolu potvrdilo
i pred oltarom. Istina da je s njima teško raditi i da je malo
onih koji ustraju, no, ima nekoliko obitelji koje redovito dolaze
u crkvu. Čak se zna dogoditi da mi par minuta prije mise znaju
doći u sakristiju i tražiti ispovijed, jer žele ići na pričest. Da
oni imaju svećenika od svoga naroda, vjerujem da bi mogao
puno bolje raditi s njima, ističe župnik.
Župnik vlč. Josip Kujundžić,
rođen je 9. studenoga
1959. godine u Maloj Bosni, u
brojnoj obitelji kao jedanaesto
od petnaestero djece. Završio je
stručnu srednju školu, te je kasnije
u dobi od 23 godine odlučio
poći na bogosloviju. Bogoslovne
studije pohađao je na Filozofsko
teološkom institutu Družbe Isusove
u Zagrebu, te je nakon svršetka
studija na Petrovo 1990. u
subotičkoj katedrali zaređen za
svećenika. Kapelansku službu vršio je u Bačkoj Topoli, te
Bačkoj Palanci, a od srpnja 1992. župnik u župi Vajska i Bođani.
Svoje zvanje i tolike pastoralne plodove vlč. Josip pripisuje,
među ostalim, i molitvama svoje pokojne mame. O
poteškoćama na dijaspornoj župi vlč. Josip ne govori rado,
kao ni o nedaćama devedesetih godina. Svjestan je toga
kako i mala stada trebaju veliku skrb, kako bi onamo gdje
jesu mogla živjeti vjeru.
MLADI – BUDUĆNOST CRKVE:
Milan Smolenski
(1988.), kojega smo zatekli u ministrantskom
ruhu prije svete mise,
ove je godine upisao Turistički fakultet
u Novom Sadu. Prije dvije godine
počeo je ministrirati i od tada
rado dolazi na svete mise, čak i radnim
danom. On ističe kako voli biti
blizu oltara i pripravljati sve što je
potrebno za misu. Rado aktivno sudjeluje
u misi, čitanjem i pjevanjem.
Čak se odvažio pjevati psalme. U
župi je aktivno petnaestak ministranata
i ministrantica. Ove godine zbog velikih radova na crkvi
nismo išli na susret ministranata u Tavankutu, no, potrebno je
održavati susrete, druženja i sastanke, jer tako možemo pridobiti
i nove članove, kaže Milan, dodajući kako poslije fakulteta svoju budućnost vidi u Novom
Sadu ili nekom drugom većem mjestu,
premda se doma uvijek rado
vraća.
Dario Bošnjak (1984.), poljoprivrednik
je i bivši ministrant.
Redovito dolazi na svete mise i
rado pomaže u svemu što je potrebno
na župi. On ističe kako se župnik
trudi privući mlade. U tu svrhu
osposobljena je prostorija za stolni
tenis, a u župnom dvorištu se nedjeljom
često igra nogomet, osim u posljednje vrijeme zbog
velikih radova koji su bili izvođeni na crkvi. To trebamo ponovno
oživjeti, kaže Dario. Velika prilika za okupljanja i druženja
su bile priprave za Mladu misu, koju je nedavno
proslavio vlč. Dragan Muharem. Zahvaljujući Mariji Ihas
(1984.), vjernici ove župe imaju orguljašicu, premda je njen
redovit angažman otežan zbog toga što Marija živi u Baču, te
svake nedjelje kada svira na svetoj misi, župnik mora organizirati
prijevoz za nju. Iako bi joj auto koji si ne može priuštiti
puno pomogao, Marija je sretna jer može raditi ono što voli.
Osim srednje Muzičke škole koju je završila u Subotici te se
nakon toga vratila u Bač, ova marljiva djevojka upisala je izvanredno
i Pedagošku akademiju u Somboru. Trenutačno
radi u Osnovnoj školi ”Aleksa Šantić” u Vajskoj, a aktivna je i
na Radio Bačkoj gdje vodi emisiju ”Zvuci bačke ravnice” na
hrvatskom jeziku, a od svibnja ove godine na spomenutom
radiju vodi i emisiju kulturno-informativnoga karaktera na
mađarskom jeziku. Svoju ljubav prema glazbi mogu zahvaliti
samo dragom Bogu, jer sam odmalena bila aktivna u crkvi,
počevši od čitanja na misnim slavljima, pjevanja psalama i
drugih aktivnosti, kaže naša sugovornica, dodajući kako današnjim
mladima nedostaje malo više motiviranosti.
Katolička župa u Vajskoj se spominje još davne 1332.
godine, no iz tog razdoblja gotovo nemamo nikakvih podataka.
Njezina obnova nakon osmanlijskoga osvajanja uslijedila
je 1787., dok je prije toga određeno vrijeme u svojstvu
filijale pripadala župi u Plavni. Sadašnja župna crkva podignuta
je 1842. i posvećena u čast sv. Jurju mučeniku. Dužina
crkve iznosi 34 m, širina 10, visina lađe 7 m, dok je toranj
visok 24 m. U tornju su smještena 4 zvona od kojih
najveće teži 553 kg, a najmanje 65 kg. Matične knjige župe
vode se od 1788. godine. Velika obnova crkve izvršena je
1958. i u novije vrijeme od 2005. do 2009. godine.
U župi godišnje ima u prosjeku 20 krštenja, od kojih je
većina romske djece, dok je broj ukopa oko 15. Rijetke su
godine kad se u župi slave vjenčanja, a i broj prvopričesnika
je u proteklih par godina jednoznamenkast. Zanimljivo je da
prije rata broj krštenih nije bio značajno veći niti prije rata
iz devedesetih.
VJERNICI LAICI AKTIVNI U CRKVI:
Luka Iličić
(1967.), sretan je muž i otac četvero
djece, a bavi se poljoprivredom.
Član je Pastoralnoga vijeća župe.
Rado se uključuje u sve akcije u
župi, pa čak i pjeva u župnom zboru.
Kako sam kaže, desna je ruka
župniku u mnogim poslovima oko
uređivanja i održavanja crkve, župnog
doma i dvorišta. Od većih slavlja
u župi, ističe proštenje, dan
bolesnika i dan zahvalnosti. Redovito
se na svetkovinu Srca Isusova
organiziramo i u crkvu dovozimo stare i bolesne. Na toj misi
mnogi od njih prime sakrament bolesničkog pomazanja. Nekima
od njih je to jedina misa tijekom godine. Za sve njih poslije
mise upriličimo zakusku, tako da se zbilja mogu lijepo
osjećati, ističe Luka. On je zadovoljan suradnjom sa župnikom.
Jest da situacija u mjestu nije zavidna, jer mnogi odlaze
u urbane sredine radi posla, ali ipak ima nekoliko mladih obitelji
koje se drže skupa i aktivne su u životu župe. Župa je višenacionalna,
pa tako uz Hrvate i Mađare, u posljednje
vrijeme sve više se u njezin život integriraju
i Romi. S njima je potrebno
jako puno raditi, što zacijelo nije
lako. Među ostalim, Luka je aktivni
član HKUPD ”Dukat” iz Vajske,
koje broji tridesetak djece u folklornoj
sekciji.
Andrija Kovač (1977.),
oženjen je, po struci kovinotokar, i
član je Pastoralnog vijeća župe. U
posljednjih par godina u župi je urađeno
jako puno: izgrađena je kapela
na groblju, u potpunosti je obnovljena
crkva, a pored toga je bilo još puno radnih akcija, svjedoči
Andrija. Ono što je za njega zanimljivo jest da još uvijek
ministrira, pa je tako skupio već oko 25 godina ministrantskog
staža. Zadovoljan je
suradnjom sa župnikom,
koji bi stalno nešto radio i
ulagao, no, nažalost, financije
nam to često ne omogućuju
u cijelost, ističe
Andrija.
Pavle Pejčić,
koji je od malih nogu aktivan
u crkvi, počevši od
ministriranja pa sve do
pjevanja u crkvenom zboru
i angažmana u Liturgijskom
odjelu PV-a, a danas
je oženjen i otac tri kćerke,
u razgovoru za naš list ističe kako je član Pastoralnoga vijeća
ove župe, a osim toga, predsjednik je HKUPD ”Dukat” iz
Vajske te glavni i odgovorni urednik emisije na hrvatskom
jeziku ”Zvuci bačke ravnice” na Radio Baču koja se emitira
svakoga tjedna četvrtkom, u terminu od 19 do 20 sati. Govoreći
o angažmanu u PV-u te suradnji sa župnikom, Pavle kaže kako je zadovoljan i jednim i drugim segmentom, žaleći jedino
što godišnje nemaju više sastanaka PV-a kako bi mogli
donositi što bolje odluke i rješenja za župnu zajednicu. Župljani
u Vajskoj uvijek su voljni dati sve od sebe za ovu našu
crkvu, što se i vidi po njoj, budući da je obnovljena. To možemo
zahvaliti i našem župniku, jer je crkva obnovljena unatoč iznimno
teškoj situaciji, jer je u Vajskoj stalno uposleno tek pedesetak
osoba, sa žaljenjem konstatira naš sugovornik. Kad je
riječ o već spomenutom Društvu koje broji više od četrdeset
članova, Pavle ističe kako je u osnutku pjevačka, a već djeluju
folklorna (dječja) i recitatorska skupina, a u planu je pokretanje
glumačke skupine. Zaključujući naš razgovor, Pavle
govoreći o mladima u kojima je i budućnost cijele Crkve, izražava
želju da se mladi još više angažiraju i vide da su u
Crkvi njihovi vidici, kako ne bi krenuli lošim putem droge,
alkohola i razvratnosti, jer samo u crkvi mogu naći svoj mir.
Volio bih da ne moramo opet čekati pedeset godina da imamo
Mladu misu, zaključuje naš sugovornik.
Anica Varga već dvadeset i dvije godine uređuje i
sprema vajštansku crkvu, a jedno je vrijeme uređivala i vrt
oko župnoga stana.
Anica s ponosom
pokazuje cvijeće
koja uzgaja u vlastitom
vrtu, koje kroz
cijelu godinu krasi
crkvene oltare.
Puno sadim, imam
razne vrste sezonskog
cvića, priča s ponosom
Isusova susjeda,
koja voli u bilo koje
doba dana ”skočiti” u
crkvu i malo promijeniti
vodu cvijeću ili
promijeniti koji uveo
cvijet. Iako je to velik
posao, ona ga s ljubavlju
radi, u čemu
joj pomaže nekoliko
žena, napose za velike
svece i blagdane, za vjenčanja, kada kitimo i po dva dana,
kaže naša sugovornica. Osim nje, ne možemo završiti reportažu
a ne spomenuti i gospođu Mariju Balog koja je punih
sedamnaest godina, koliko je vlč. Josip na ovoj župi, domaćica
ove župe, te nas je s osmijehom dočekala na vratima toga
dana kad smo ih posjetili. Zahvaljujući njoj, župnik svaki dan
ima skuhan ručan, oprano i izglačano rublje, ali i uređen vrt
oko župnoga doma, onoliko koliko gđa Marija to uspije uza
sve obveze oko župnoga doma.
DJECA – ŽUPNIKOVI MILJENICI: Gabrijela, Mihaela,
Suzana, Milica, Tanja, Marina, Dejana. Marina,
Dejana, Violeta, Iva, Dajana, Slađana, Lidija, David, Mirela
imena su župnikovih miljenika, dio djece koja su pobožno
pratila nedjeljnu svetu misu. Na pitanje pohađaju li
vjeronauk i gdje, spremno su odgovorili da idu na vjeronauk
i u crkvi i u školi i da im je na župi malo ljepše. Mireli se na
svetoj misi najviše sviđa pričest a posebno je lijepo biti na oltaru.
Među ministrantima ima i djevojčica koje vrlo pobožno
služe svom župniku za vrijeme mise. Svima su omiljene božićne
pjesme i božićno vrijeme. Neke od ovih malih vjernika
župnik Josip od milja naziva ”moji čokoladni” uz uzdah da bi
volio da redovitije dolaze na misu budući da nekada jednostavno
ne dođu. Ipak, među redovitima na sv. misi je zasigurno
Gabrijela koja ovako svjedoči o moći svoje molitve:
Bila sam puno u bolnici i molila sam za zdravlje. Poslije četvrte
operacije srca mi je bolje pa sam Bogu zahvalila i još sam
dobila malu sestru Anđelu i brata Marina. A dobra sam i u
matematici pa sam se na putu za natjecanje molila i u autobusu.
A kad ne mogu zaspati, baka mi kaže da molim, kaže
Gabrijela. Jednostavne riječi, iskrenost i povjerenje ove priče
i oči ove djece govore i nama odraslima.
"Bog će već providjeti janje" (Post 22,8)
Isus upre pogled u njih pa im reče: ”Ljudima je nemoguće,
ali Bogu je sve moguće” (Mt 19,26). Izak primjećuje da je sve
spremno za žrtvu paljenicu, ali začuđeno se obraća svome ocu:
Oče, evo kremena i drva, ali gdje je janje? Sine moj, Bog će već
providjeti. Tada se iz grma pojavi janje, koje Abraham prinese
mjesto svoga sina Izaka. Bogu je bila potreba Abrahamova
vjera, koju je on hrabro ispovjedio, ne štedeći ni svoga sina jedinca.
Bog treba naše povjerenje, bez povjerenja, bez naše suradnje
Bog ne ”može” ostvariti svoju ljubav. Imati u Boga
povjerenja znači bezuvjetno u potpunosti osloniti se na Njegovu
providnost.
Ovim mislima želim s Vama, dragi čitatelji Zvonika, podijeliti
sedamnaestogodišnje iskustvo svoga pastoralnog djelovanja
kao dušobrižnik župe Bođani i Vajska. Davne 1992.
godine došao sam u ove župe. Moj prethodnik preč. Andrija
Daković, postavio je dobre temelje svoga pastoralnog rada, ali
i planova koje zbog nesretnih okolnosti nije uspio ostvariti. Trebalo
je nastaviti tamo gdje je on stao. Kao mlad svećenik sa
skromnim iskustvom, pitao sam se tada kako ostvariti ono što
mi je povjereno od Gospodina u ovom vremenu i na ovom prostoru.
Preda mnom su bila velika iskušenja. To je za mene značilo
prepustiti se samo Božjoj providnosti. Tada su mi se mnoga
pitanja vitlala po glavi, a odgovora mi nitko nije davao. Znao
sam da odgovor postoji. Trebam samo otvoriti uho da ga čujem,
srca da ga prihvatim i korak da ga ostvarim. Odgovor sam pronašao
na stranicama sv. Pisma: ”Tko hoće biti moj učenik, neka
se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za
mnom”. Isusova ponuda bila mi je snažna sigurnost da me Bog
drži na svome dlanu, ali istodobno treba dlanove moje, moga
srca ražaren plamen, kaplje znoja, samoću moju.
Bog treba moje ispružene dlanove, kako bi preko njih pružio
kruh gladnima. Bog treba moje ražareno srce, kako bi njime
prihvatio i zavolio brata koji je prepušten očaju. Bog treba
kap moga znoja kako bi obrisao suzu s očiju zaplakanih i umornih,
i napokon Bog treba samoću moju kako bi u tišini bića čuo
vapaj bližnjega, koji jeca u svojoj samoći. Pjesmu koju je spjevao
papa Ivan Pavao II., trebao bi svaki kršćanin ugraditi u svoj
život želi li biti autentičan i vjerodostojan svome pozivu. Nebrojeno
puta sam iskusio Božju providnost a napose oko obnove
crkve. Zato nisam slučajno stavio naslov ”Bog će već
providjeti žrtvu", piše za Zvonik župnik Josip Kujundžić.
|