Reportaža - Piše: Uredništvo

Župa Sv. Jurja u Vajskoj

Vajska, selo u jugozapadnoj Bačkoj, nalazi se nedaleko od granice s Hrvatskom, a tek nekoliko kilometara preko Dunava nalaze se Vukovar i Borovo. Opstajući i nakon ratnih devedesetih kojih se nerado sjećaju, danas u njoj živi sedamnaest posto Hrvata, odnosno oko 300 katoličkih obitelji, a jedno od njihovih utočišta svakako je i župa Sv. Jurja koju smo posjetili u nedjelju 6. rujna. Očekujući tek nekolicinu vjernika na jutarnjoj svetoj misi, iznenadilo nas je kad smo oko oltara Gospodnjeg ugledali i dvadesetak djece ali i vjernike koji su nam kasnije svjedočili o životu njihove župne zajednice. Naš domaćin, župnik ove župe vlč. Josip Kujundžić, koji za vajštanske vjernike skrbi punih sedamnaest godina, u sada već obnovljenoj crkvi na koju su svi ponosni, ističe kako je upravo Bog providio i ostvario obnovu hrama. Dok se crkva obnavljala, nebrojeno puta sam vidio u svome grmlju janje koje sam prinio kao žrtvu. To su bili toliki dobročinitelji kojima se Bog poslužio i pokazao svoju providonosnu ljubav. Po ljudskoj logici sve je to bilo nemoguće ostvariti. Providnost Božja pokazala je svoju neoborivu snagu i nedostižnu ljubav. Gospodnja 2009. godina bila je u znaku bliže priprave za Mladu misu, dok je obnova crkve trajala punih pet godina, ističe naš sugovornik, dodajući kako je 2005. godine ugrađena automatika na crkvenim zvonima, a godinu dana kasnije postavljen je novi krovni pokrivač. Godine 2007., obavljeno je izvlačenje vlage iz zidova i postavljanje izolacijskoga materijala, da bi 2008. godine bilo urađeno žbukanje vanjskih zidova na crkvi, a ove godine i ličenje crkve i postavljanje vitraja.

ŽUPNIKOVO SVJEDOČANSTVO:

Izdaci ovih radova svakako su vrijedni spomena. No, Isus upozorava: ‘Nek ne zna ljevica što čini desnica’. Tolike skrivene žrtve bile su uključene u ove projekte, da mi preostaje samo zahvaliti im i ohrabriti riječima samoga Krista: ‘Otac nebeski koji vidi u tajnosti uzvratit će u tajnosti’. Nakon temeljite obnove objekta, preda mnom je puno veći zadatak, a on se sastoji u obnovi žive Crkve, obnovi ljudskih srca. Držimo se one stare, ali mudre izreke. Postoji komadić svijeta kojega mogu uvijek promijeniti. To je moje srce. Krenimo od svoga srca, promijenimo sebe i jedino tako bit će i svijet promijenjen i obnovljen, svjedoči za Zvonik župnik Josip, dodajući kako u životu župe vrlo važnu ulogu ima zajednica. U evanđelju smo čuli kako su drugi donijeli bolesnika pred Isusa. Nitko ne može sam k Isusu, uvijek je potreban netko drugi da u tome pripomogne, da posreduje, moli, ustvrđuje vlč. Josip. Za godišnji odmor vlč. Josip rado ode na kakvu župu punu života. To je za njega prava duhovna obnova. Žao mi je što kao mlad svećenik nikad nisam disao punim plućima, jer, osim prvih par mjeseci na velikoj župi gdje sam učio mađarski, nikad nisam imao priliku djelovati u župi koju ne muči dijaspora, kaže vlč. Josip. Romi jako drže do krštenja i ukopa, dok za slavlje ostalih sakramenata baš i ne mare. No, nedavno je petnaest romskih parova u jednom slavlju svoju privolu potvrdilo i pred oltarom. Istina da je s njima teško raditi i da je malo onih koji ustraju, no, ima nekoliko obitelji koje redovito dolaze u crkvu. Čak se zna dogoditi da mi par minuta prije mise znaju doći u sakristiju i tražiti ispovijed, jer žele ići na pričest. Da oni imaju svećenika od svoga naroda, vjerujem da bi mogao puno bolje raditi s njima, ističe župnik.
Župnik vlč. Josip Kujundžić, rođen je 9. studenoga 1959. godine u Maloj Bosni, u brojnoj obitelji kao jedanaesto od petnaestero djece. Završio je stručnu srednju školu, te je kasnije u dobi od 23 godine odlučio poći na bogosloviju. Bogoslovne studije pohađao je na Filozofsko teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, te je nakon svršetka studija na Petrovo 1990. u subotičkoj katedrali zaređen za svećenika. Kapelansku službu vršio je u Bačkoj Topoli, te Bačkoj Palanci, a od srpnja 1992. župnik u župi Vajska i Bođani. Svoje zvanje i tolike pastoralne plodove vlč. Josip pripisuje, među ostalim, i molitvama svoje pokojne mame. O poteškoćama na dijaspornoj župi vlč. Josip ne govori rado, kao ni o nedaćama devedesetih godina. Svjestan je toga kako i mala stada trebaju veliku skrb, kako bi onamo gdje jesu mogla živjeti vjeru.

MLADI – BUDUĆNOST CRKVE:

Milan Smolenski (1988.), kojega smo zatekli u ministrantskom ruhu prije svete mise, ove je godine upisao Turistički fakultet u Novom Sadu. Prije dvije godine počeo je ministrirati i od tada rado dolazi na svete mise, čak i radnim danom. On ističe kako voli biti blizu oltara i pripravljati sve što je potrebno za misu. Rado aktivno sudjeluje u misi, čitanjem i pjevanjem. Čak se odvažio pjevati psalme. U župi je aktivno petnaestak ministranata i ministrantica. Ove godine zbog velikih radova na crkvi nismo išli na susret ministranata u Tavankutu, no, potrebno je održavati susrete, druženja i sastanke, jer tako možemo pridobiti i nove članove, kaže Milan, dodajući kako poslije fakulteta svoju budućnost vidi u Novom Sadu ili nekom drugom većem mjestu, premda se doma uvijek rado vraća.

Dario Bošnjak (1984.), poljoprivrednik je i bivši ministrant. Redovito dolazi na svete mise i rado pomaže u svemu što je potrebno na župi. On ističe kako se župnik trudi privući mlade. U tu svrhu osposobljena je prostorija za stolni tenis, a u župnom dvorištu se nedjeljom često igra nogomet, osim u posljednje vrijeme zbog velikih radova koji su bili izvođeni na crkvi. To trebamo ponovno oživjeti, kaže Dario. Velika prilika za okupljanja i druženja su bile priprave za Mladu misu, koju je nedavno proslavio vlč. Dragan Muharem. Zahvaljujući Mariji Ihas (1984.), vjernici ove župe imaju orguljašicu, premda je njen redovit angažman otežan zbog toga što Marija živi u Baču, te svake nedjelje kada svira na svetoj misi, župnik mora organizirati prijevoz za nju. Iako bi joj auto koji si ne može priuštiti puno pomogao, Marija je sretna jer može raditi ono što voli. Osim srednje Muzičke škole koju je završila u Subotici te se nakon toga vratila u Bač, ova marljiva djevojka upisala je izvanredno i Pedagošku akademiju u Somboru. Trenutačno radi u Osnovnoj školi ”Aleksa Šantić” u Vajskoj, a aktivna je i na Radio Bačkoj gdje vodi emisiju ”Zvuci bačke ravnice” na hrvatskom jeziku, a od svibnja ove godine na spomenutom radiju vodi i emisiju kulturno-informativnoga karaktera na mađarskom jeziku. Svoju ljubav prema glazbi mogu zahvaliti samo dragom Bogu, jer sam odmalena bila aktivna u crkvi, počevši od čitanja na misnim slavljima, pjevanja psalama i drugih aktivnosti, kaže naša sugovornica, dodajući kako današnjim mladima nedostaje malo više motiviranosti.
Katolička župa u Vajskoj se spominje još davne 1332. godine, no iz tog razdoblja gotovo nemamo nikakvih podataka. Njezina obnova nakon osmanlijskoga osvajanja uslijedila je 1787., dok je prije toga određeno vrijeme u svojstvu filijale pripadala župi u Plavni. Sadašnja župna crkva podignuta je 1842. i posvećena u čast sv. Jurju mučeniku. Dužina crkve iznosi 34 m, širina 10, visina lađe 7 m, dok je toranj visok 24 m. U tornju su smještena 4 zvona od kojih najveće teži 553 kg, a najmanje 65 kg. Matične knjige župe vode se od 1788. godine. Velika obnova crkve izvršena je 1958. i u novije vrijeme od 2005. do 2009. godine. U župi godišnje ima u prosjeku 20 krštenja, od kojih je većina romske djece, dok je broj ukopa oko 15. Rijetke su godine kad se u župi slave vjenčanja, a i broj prvopričesnika je u proteklih par godina jednoznamenkast. Zanimljivo je da prije rata broj krštenih nije bio značajno veći niti prije rata iz devedesetih.

VJERNICI LAICI AKTIVNI U CRKVI:

Luka Iličić (1967.), sretan je muž i otac četvero djece, a bavi se poljoprivredom. Član je Pastoralnoga vijeća župe. Rado se uključuje u sve akcije u župi, pa čak i pjeva u župnom zboru. Kako sam kaže, desna je ruka župniku u mnogim poslovima oko uređivanja i održavanja crkve, župnog doma i dvorišta. Od većih slavlja u župi, ističe proštenje, dan bolesnika i dan zahvalnosti. Redovito se na svetkovinu Srca Isusova organiziramo i u crkvu dovozimo stare i bolesne. Na toj misi mnogi od njih prime sakrament bolesničkog pomazanja. Nekima od njih je to jedina misa tijekom godine. Za sve njih poslije mise upriličimo zakusku, tako da se zbilja mogu lijepo osjećati, ističe Luka. On je zadovoljan suradnjom sa župnikom. Jest da situacija u mjestu nije zavidna, jer mnogi odlaze u urbane sredine radi posla, ali ipak ima nekoliko mladih obitelji koje se drže skupa i aktivne su u životu župe. Župa je višenacionalna, pa tako uz Hrvate i Mađare, u posljednje vrijeme sve više se u njezin život integriraju i Romi. S njima je potrebno jako puno raditi, što zacijelo nije lako. Među ostalim, Luka je aktivni član HKUPD ”Dukat” iz Vajske, koje broji tridesetak djece u folklornoj sekciji.

Andrija Kovač (1977.), oženjen je, po struci kovinotokar, i član je Pastoralnog vijeća župe. U posljednjih par godina u župi je urađeno jako puno: izgrađena je kapela na groblju, u potpunosti je obnovljena crkva, a pored toga je bilo još puno radnih akcija, svjedoči Andrija. Ono što je za njega zanimljivo jest da još uvijek ministrira, pa je tako skupio već oko 25 godina ministrantskog staža. Zadovoljan je suradnjom sa župnikom, koji bi stalno nešto radio i ulagao, no, nažalost, financije nam to često ne omogućuju u cijelost, ističe Andrija.

Pavle Pejčić, koji je od malih nogu aktivan u crkvi, počevši od ministriranja pa sve do pjevanja u crkvenom zboru i angažmana u Liturgijskom odjelu PV-a, a danas je oženjen i otac tri kćerke, u razgovoru za naš list ističe kako je član Pastoralnoga vijeća ove župe, a osim toga, predsjednik je HKUPD ”Dukat” iz Vajske te glavni i odgovorni urednik emisije na hrvatskom jeziku ”Zvuci bačke ravnice” na Radio Baču koja se emitira svakoga tjedna četvrtkom, u terminu od 19 do 20 sati. Govoreći o angažmanu u PV-u te suradnji sa župnikom, Pavle kaže kako je zadovoljan i jednim i drugim segmentom, žaleći jedino što godišnje nemaju više sastanaka PV-a kako bi mogli donositi što bolje odluke i rješenja za župnu zajednicu. Župljani u Vajskoj uvijek su voljni dati sve od sebe za ovu našu crkvu, što se i vidi po njoj, budući da je obnovljena. To možemo zahvaliti i našem župniku, jer je crkva obnovljena unatoč iznimno teškoj situaciji, jer je u Vajskoj stalno uposleno tek pedesetak osoba, sa žaljenjem konstatira naš sugovornik. Kad je riječ o već spomenutom Društvu koje broji više od četrdeset članova, Pavle ističe kako je u osnutku pjevačka, a već djeluju folklorna (dječja) i recitatorska skupina, a u planu je pokretanje glumačke skupine. Zaključujući naš razgovor, Pavle govoreći o mladima u kojima je i budućnost cijele Crkve, izražava želju da se mladi još više angažiraju i vide da su u Crkvi njihovi vidici, kako ne bi krenuli lošim putem droge, alkohola i razvratnosti, jer samo u crkvi mogu naći svoj mir. Volio bih da ne moramo opet čekati pedeset godina da imamo Mladu misu, zaključuje naš sugovornik.

Anica Varga već dvadeset i dvije godine uređuje i sprema vajštansku crkvu, a jedno je vrijeme uređivala i vrt oko župnoga stana. Anica s ponosom pokazuje cvijeće koja uzgaja u vlastitom vrtu, koje kroz cijelu godinu krasi crkvene oltare. Puno sadim, imam razne vrste sezonskog cvića, priča s ponosom Isusova susjeda, koja voli u bilo koje doba dana ”skočiti” u crkvu i malo promijeniti vodu cvijeću ili promijeniti koji uveo cvijet. Iako je to velik posao, ona ga s ljubavlju radi, u čemu joj pomaže nekoliko žena, napose za velike svece i blagdane, za vjenčanja, kada kitimo i po dva dana, kaže naša sugovornica. Osim nje, ne možemo završiti reportažu a ne spomenuti i gospođu Mariju Balog koja je punih sedamnaest godina, koliko je vlč. Josip na ovoj župi, domaćica ove župe, te nas je s osmijehom dočekala na vratima toga dana kad smo ih posjetili. Zahvaljujući njoj, župnik svaki dan ima skuhan ručan, oprano i izglačano rublje, ali i uređen vrt oko župnoga doma, onoliko koliko gđa Marija to uspije uza sve obveze oko župnoga doma.

DJECA – ŽUPNIKOVI MILJENICI:

Gabrijela, Mihaela, Suzana, Milica, Tanja, Marina, Dejana. Marina, Dejana, Violeta, Iva, Dajana, Slađana, Lidija, David, Mirela imena su župnikovih miljenika, dio djece koja su pobožno pratila nedjeljnu svetu misu. Na pitanje pohađaju li vjeronauk i gdje, spremno su odgovorili da idu na vjeronauk i u crkvi i u školi i da im je na župi malo ljepše. Mireli se na svetoj misi najviše sviđa pričest a posebno je lijepo biti na oltaru. Među ministrantima ima i djevojčica koje vrlo pobožno služe svom župniku za vrijeme mise. Svima su omiljene božićne pjesme i božićno vrijeme. Neke od ovih malih vjernika župnik Josip od milja naziva ”moji čokoladni” uz uzdah da bi volio da redovitije dolaze na misu budući da nekada jednostavno ne dođu. Ipak, među redovitima na sv. misi je zasigurno Gabrijela koja ovako svjedoči o moći svoje molitve: Bila sam puno u bolnici i molila sam za zdravlje. Poslije četvrte operacije srca mi je bolje pa sam Bogu zahvalila i još sam dobila malu sestru Anđelu i brata Marina. A dobra sam i u matematici pa sam se na putu za natjecanje molila i u autobusu. A kad ne mogu zaspati, baka mi kaže da molim, kaže Gabrijela. Jednostavne riječi, iskrenost i povjerenje ove priče i oči ove djece govore i nama odraslima.

"Bog će već providjeti janje" (Post 22,8)

Isus upre pogled u njih pa im reče: ”Ljudima je nemoguće,
ali Bogu je sve moguće” (Mt 19,26). Izak primjećuje da je sve
spremno za žrtvu paljenicu, ali začuđeno se obraća svome ocu:
Oče, evo kremena i drva, ali gdje je janje? Sine moj, Bog će već
providjeti. Tada se iz grma pojavi janje, koje Abraham prinese
mjesto svoga sina Izaka. Bogu je bila potreba Abrahamova
vjera, koju je on hrabro ispovjedio, ne štedeći ni svoga sina jedinca.
Bog treba naše povjerenje, bez povjerenja, bez naše suradnje
Bog ne ”može” ostvariti svoju ljubav. Imati u Boga
povjerenja znači bezuvjetno u potpunosti osloniti se na Njegovu
providnost.

Ovim mislima želim s Vama, dragi čitatelji Zvonika, podijeliti
sedamnaestogodišnje iskustvo svoga pastoralnog djelovanja
kao dušobrižnik župe Bođani i Vajska. Davne 1992.
godine došao sam u ove župe. Moj prethodnik preč. Andrija
Daković, postavio je dobre temelje svoga pastoralnog rada, ali
i planova koje zbog nesretnih okolnosti nije uspio ostvariti. Trebalo
je nastaviti tamo gdje je on stao. Kao mlad svećenik sa
skromnim iskustvom, pitao sam se tada kako ostvariti ono što
mi je povjereno od Gospodina u ovom vremenu i na ovom prostoru.
Preda mnom su bila velika iskušenja. To je za mene značilo
prepustiti se samo Božjoj providnosti. Tada su mi se mnoga
pitanja vitlala po glavi, a odgovora mi nitko nije davao. Znao
sam da odgovor postoji. Trebam samo otvoriti uho da ga čujem,
srca da ga prihvatim i korak da ga ostvarim. Odgovor sam pronašao
na stranicama sv. Pisma: ”Tko hoće biti moj učenik, neka
se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za
mnom”. Isusova ponuda bila mi je snažna sigurnost da me Bog
drži na svome dlanu, ali istodobno treba dlanove moje, moga
srca ražaren plamen, kaplje znoja, samoću moju.
Bog treba moje ispružene dlanove, kako bi preko njih pružio
kruh gladnima. Bog treba moje ražareno srce, kako bi njime
prihvatio i zavolio brata koji je prepušten očaju. Bog treba
kap moga znoja kako bi obrisao suzu s očiju zaplakanih i umornih,
i napokon Bog treba samoću moju kako bi u tišini bića čuo
vapaj bližnjega, koji jeca u svojoj samoći. Pjesmu koju je spjevao
papa Ivan Pavao II., trebao bi svaki kršćanin ugraditi u svoj
život želi li biti autentičan i vjerodostojan svome pozivu. Nebrojeno
puta sam iskusio Božju providnost a napose oko obnove
crkve. Zato nisam slučajno stavio naslov ”Bog će već
providjeti žrtvu", piše za Zvonik župnik Josip Kujundžić.
r