Riječ urednika
Stalni odgoj
u životnoj školi
Opće je poznato da se škola
baš i ne voli previše. Neki je nikad
nisu ni voljeli i jedva su čekali da u
nju više nikad ne moraju kročiti.
Drugi su je pak u početku voljeli,
no nakon što su je završili, sretni
su što mogu okrenuti novi list i
krenuti dalje. Malo je pak onih koji
tako jako vole školu da bi se uvijek
u nju rado vraćali, ali ne zbog nostalgije
iz školskih dana, nego radi
toga da nastave učiti.
Vjerujem da mnogi roditelji
ovih dana vrlo kreativno pronalaze
razloge zašto je dobro ići u školu,
samo da svoju djecu pridobiju na
što bolji angažman i učinak u školskim
klupama. To je zacijelo vrlo
važno, no ako ti isti roditelji uspiju
još pronaći i vremena da s djecom
sjednu dok rade domaću zadaću,
tada njihovi poticaji dobivaju još
više na snazi. Ima, međutim, i takvih
roditelja koji i sami moraju
učiti kako bi napredovali u struci,
te tako zadržali radno mjesto, postizali
bolje rezultate. Vjerujem da
takvi primjeri još više pozivaju
djecu da zavole školu, da se late
knjige, jer to rade i njihovi uzori,
njihovi dragi roditelji.
Međutim, pored škole u kojoj
se dobivaju informacije o svemu
što nas okružuje, o nama samima,
pa u zadnje vrijeme i o Bogu, treba
postojati još jedna vrsta škole u
kojoj dobivene informacije u
onome tko ih prima na neki način
trebaju proizvesti određenu formaciju.
Tu je školu teško smjestiti u
četiri zida. Teško joj je odrediti program
i raspored sati. Ona bi, ustvari,
trebala trajati stalno, jer cijeloga
života čovjek treba učiti, ali ne toliko
zato da bi stekao sva znanja
ovoga svijeta, nego kako bi iz naučenog
što više dobra primijenio u
životu. Možda bismo ju zato smjeli
nazvati školom života.
Zanimljivo je da svatko od nas
zna za trenutke kad nije rado u toj
školi. Nekada smo zadovoljni površnošću,
nemarni, a katkad nas
možda zna obuzeti i strah od novih
saznanja. Možda će to značiti da
nešto na sebi i u sebi trebamo mijenjati,
a tako smo navikli na već
ustaljen način života. Ponekad je
možda i oholost ona koja nam priječi
da prijeđemo na sljedeću lekciju.
Da ne govorimo još i o tvrdoglavosti,
kad ono znamo držati
kako poput ulivenih krjeposti posjedujemo
dovoljno znanja za rješavanje
svih životnih situacija i
izazova. Konačno, tko od nas nikada
nije izgovorio onu famoznu:
”Ti ćeš meni govoriti, valjda ja
znam...!”
Nažalost, upravo takva svijest
o velikom osobnom znanju iz životne
škole pokazuje koliko je
ustvari zaobilazimo. Možda je to
zato što rijetko u toj školi uspijemo
pronaći uzora ili nekoga tko bi s
nama sjeo i pomogao obnoviti zanemarenu
lekciju. No, ako smo
malo iskreniji, onda ćemo radije
priznati da često niti ne tražimo
uzore ili nekoga tko bi s nama obnovio
gradivo. Svatko za to može
imati svoje razloge, manje ili više
opravdane, no među posljednjima
je redovito onaj najveći: ne poznajemo
sami sebe ili možda ne želimo
prihvatiti ono što i kakvi jesmo.
Bez toga, međutim, nema cjelovitog
napretka, jer uvijek će nam nedostajati
ta osnova na koju treba
graditi.
Čini mi se da bi početak nove
školske godine mogao biti divna
prilika da i mi koji smo završili školovanje
spoznamo koliko iz dana u
dan još trebamo učiti, jer jedino
dok i sami učimo, naši poticaji
onima koji tek sjedaju u klupe životne
škole, bit će vjerodostojniji i
prihvatljiviji. Zato svima sretan povratak
u klupe životne škole!
Vaš urednik
|
|
|
