Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 181
Riječ urednika
Meditacija
Advent 2009.
Aktualno
Intervju
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Kutak za katehete
Paulinum
Priča
Krščanski stav
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Advent 2009.

Piše: Željka Zelić

Stranputice i smjernice blagdanskih priprava

Kako kršćani iščekuju Kristovo rođenje?

Materijalno u utrci s duhovnim

Za točno dva tjedna, točnije 29. studenoga, upalit ćemo i prvu adventsku svijeću. Učinit ćemo to još tri puta, kao simbol i predokus onoga što nas tek čeka - proslava najradosnijeg kršćanskog blagdana - Božića! Kao što je na jednoj od internetskih stranica ustvrdio fra Petar Horvat, na kraju jednog razdoblja najčešće radimo presjek ili pregled onoga što smo učinili kroz to razdoblje. Kako država radi proračune za proteklu godinu (i uvijek ima manjka u državnoj blagajni), trgovine rade inventure i procjenjuju kakva je bila protekla godina, tako i mi trebamo proći Adventom.

Više puta i na više načina pisali smo u Zvoniku o Došašću i prijašnjih godina, no, čini se da je ta tema neiscrpna, osobito u današnje vrijeme kad je komercijalizirano sve, pa čak i proslava kršćanskih blagdana kao što su Uskrs i Božić. Zasigurno da je taj trend osobito vidljiv u većim gradovima, no, čini se da nas težnja ka europskim integracijama sve više gura i u sve ono što ona sa sobom nosi: konzumizam i komercijalizam nasuprot skromnosti i duhovnosti. U nekim se gradovima prve žarulje u raznim bojama i lampioni pojavljuju već krajem studenoga. Trgovinski lanci nude različita sniženja kako bi što više privukli kupce, mlađe i starije podjednako, koji će zadužujući se trošiti novac koji zapravo nemaju. Ostaje nam vidjeti hoće li ekonomska kriza na koju se sve više pozivaju poslodavci kad je potrebno otpuštati radnike, učiniti da ove godine veliki trgovinski lanci ostanu bez kupaca koji na gomilama razbacane snižene robe pokušavaju "uloviti" dar za sebe ili za svoje bližnje. Hoće li ova nužda natjerati suvremenoga čovjeka da se vrati prije svega duhovnim vrijednostima koje se vezuju kako za Advent tako i za samu proslavu Božića i drugih blagdana, ili ćemo i dalje, pomahnitalo kupujući pokušati zaboraviti na stvarne probleme, stvarajući pri tom lažnu sliku naše stvarnosti?

Predbožićno vrijeme obiluje spomendanima koje je vrijedno ovdje spomenuti, počevši od sv. Barbare i sv. Lucije. Zasigurno da se djeca najviše raduju spomendanu sv. Nikole, kojemu tjednima prije pišu pisma, a noć uoči njegova dolaska čiste svoje čizmice i trude se biti što bolji kako bi kad se probude mogli u njoj ugledati predmet svojih želja. U vrijeme ekonomske recesije koju ne možemo zaobići, važno je djecu naučiti da smisao darivanja nije u veličini dara nego u njegovoj simbolici i samoj činjenici da je netko mislio na vas. Zasigurno da su upravo roditelji oni koji će tijekom Došašća svojoj djeci pružiti glavni duhovni poticaj, počevši od zajedničkoga odlaska na mise zornice i sl., što i kod jednih i kod drugih iziskuje žrtvu. Osim što će skupa kititi bor, cijela bi obitelj mogla sudjelovati u zajedničkom pravljenju adventskoga vjenčića oko kojega će se svaku večer okupljati na zajedničku molitvu. Jedni bi druge trebali poticati na revnost kad je božićna ispovijed u pitanju. U ovim predblagdanskim danima valjalo bi se sjetiti i onih koji su u potrebi te onoliko koliko vam to mogućnosti dopuštaju, skromnim doprinosom, bilo materijalnim bilo duhovnim, pokazati da se Isus rodio za sve nas, a ne tek za povlaštene. Jedna od odluka mogla bi biti da se baš ove godine obitelj odrekne međusobnoga darivanja kako bi mogli obradovati one koji oskudijevaju. Ponuda je puno. Ako ništa drugo, Došašće nam daje poticaj na dublje promišljanje o vlastitom duhovnom i vjerničkom životu, ali i o odnosu prema drugim ljudima koje smo svojim riječima ili djelima stigmatizirali, povrijedili ili izbacili iz svojega života. Prava bilanca očitovat će se na Božić kojega, unatoč poteškoćama i križevima, ako smo se dobro pripravili i srce nam je čisto, ne možemo i ne bismo smjeli dočekati smrknuta lica.

Kada govorimo o pošasti današnjice - potrošačkom mentalitetu - psiholozi, teolozi, ali i ekonomisti, složit će se u jednom - u središtu svega nije više čovjek i njegova dobrobit, nego profit. A dobro je poznato da ondje gdje čovjek postaje instrument za postizanje nekoga cilja, u ovom slučaju što veće zarade, unatoč prividnom i kratkotrajnom blagostanju, svi drugi stupovi društva bivaju uzdrmani, čemu smo i sami svjedoci, a što ostavlja trajne posljedice. Što je više slobode, to su ljudi više zarobljeni: u vlastite požude i porive kojima je teško odoljeti.

Što je prava priprava za blagdane?

Većina će spominjući pojam "priprave za blagdane" pomisliti na ono izvanjsko: pripravu hrane za Badnju večer i Božićne blagdane, kićenje bora, čišćenje stana, prozora, kupnju darova i pakiranje istih… No, što je s nutarnjom pripravom? Mnoge kućanice bivaju osuđene provoditi dane i sate u kuhinji i pored štednjaka kako bi uspjele sve pripremiti na vrijeme, zaboravljajući pri tom na sebe kako bi drugima ugodile, ali istodobno gomilajući nesvjesno stres koji zasigurno ne može doprinijeti nutarnjem miru. Prisjetimo se samo jednog od mnogobrojnih istraživanja koje je pokazalo da 42% anketiranih smatraju tjedne uoči božićnih i novogodišnjih blagdana najstresnijim dijelom godine.

Nije ni čudno da su ljudi u to vrijeme podložniji takozvanom "blagdanskom đavlu". O čemu je zapravo riječ? Ne jednom, ali upravo pred Božić, točnije na Badnji dan, obitelj se zna pretvoriti u "pravo malo ratište" oko toga tko će gdje i što će uraditi ili na koji način (što inače nije običaj). I to biva tako sve dok netko razuman ne kaže: "Ne dopustimo da nam blagdanski đavao pokvari blagdansko veselje". Ništa drukčije nije ni za Uskrs. Činjenica je da običaji ponekad postaju opterećujući (tu izričito mislim na običaj pripremanja tradicionalnih jela za Božić i Uskrs i dr.). Previše smo opterećeni time kako što bolje pripremiti blagdansku trpezu, okititi bor, ili za Uskrs obojiti i ukrasiti pisanice i sl., pa se ponekad izgubi prava nit Božića, Uskrsa i Svetoga Trodnevlja. U takvom ozračju (gdje se sve pokušava napraviti onako "kako spada") ljudi postaju opterećeni, rastreseni, nervozni i upravo tada događaju se one sitne raspre i svađe koje znaju pokvariti blagdansko raspoloženje. No, veličina gozbe nije zapravo u onomu što je na stolu, već u ljudima koji su se oko toga stola okupili. Postavlja se tako samo po sebi pitanje, za koga će se Isus roditi? Što će mu značiti svi izvanjski čini ako naše srce nije pripravljeno. Gdje će se roditi i čime nahraniti? Svećenik Milan Juranić na portalu Križa života dobro je ustvrdio rekavši da vjernička priprava za Božić i božićne blagdane ima svoj sasvim drukčiji tijek: zornice, adventsku ispovijed, karitativnu djelatnost, adventske i božićne pjesme, odlazak na polnoćku.

Sve je to natopljeno posebnim duhovnim vibracijama koje su uzrok da nam je svake godine Božić uvijek ponovno jednako drag i nov u svojoj poruci. Postoje i neki suvremeni duhovni načini i izričaji dočeka rođenja Kristova, posebno među mladima koji dočekuju Božić u sabranoj i meditativnoj molitvi. Mladi roditelji s djecom u nekim župama zajednički dočekuju Božić. U crkvi kite borove i postavljaju jaslice uz božićne pjesme, nakon polnoćke imaju zajednički agape… Takav doček i takvo slavlje sazdano je na biblijskoj svijesti da je Novorođeni sam Emanuel što znači ''S nama Bog'', a mi ''miljenici Božji'' pozvani na svetost. On se utjelovio po Mariji Djevici. Umjesto riječi utjelovio, staroslavenski prijevod Biblije lijepo kaže: ''Vačloveči se - učovječi se''. Postao je čovjekom, nama u svemu jednak osim u grijehu, smatra Juranić. S njegovim se razmišljanjem slaže i vlč. dr. Marinko Stantić koji je u svojoj doktorskoj radnji u jednom od poglavlja govoreći o svetkovinama u razdoblju Došašća, istaknuo kako je to vrijeme kod Bunjevaca- Hrvata proživljeno na jedan živ i interesantan način. Pri tom svakako spominje jutarnje mise zornice, ali i Materice koje se slave treće nedjelje Došašća, te Oce (Očiće) koji se proslavljaju četvrte nedjelje Došašća. Prema njegovim riječima, upravo spomenuta dva blagdana koja su usko povezana s Božićem, pokazuju koliko su pozornost bački Hrvati pridavali svojim roditeljima. Koliko je važna svetkovina Božića, tako je važan i blagdan roditelja.

Došašće nije spomen dugog čekanja hebrejskog naroda, protegnut prema Mesiji, niti jednostavna priprema za Božić. To je vrijeme proživljeno u znaku Gospodinova dolaska: prvog povijesnog dolaska kojim započinje vrijeme spasenja i drugog eshatološkog dolaska, koji će biti na kraju. Između prvog i drugog dolaska smješta se crkveni život koji slavi jedino otajstvo Krista (Krist koji je došao i koji će doći), slavi i dan danas njegov dolazak (njegovo stalno objavljivanje kao spasitelj), sjećajući se onog povijesnog i onog konačnog. Prisutnost ili sakramentalni dolazak ne pridružuje se ovim dvoma dolascima već ih ujedinjuje: Krist rođeni i uskrsli, koji se pojavio i koji će se pojaviti, prisutan je u svetkovanju. Jutarnjim misama Bunjevci pokazuju svoju pozornost da su budni i spremni na njegov dolazak. Ovo je svjestan i zreli izraz vjere. Ovdje je stoga prilika za predložiti jednu odanu duhovnost duboko nadahnutu Božjom riječi. Nije to samo prilika da se "lijepo pjeva", već je to i prilika za osnovno egzistencijalno buđenje u vjeri na što potiču i spjevane riječi Božje. Žrtva koja se manifestira jutarnjim ustajanjem, pokazuje jasno realiziranu vjeru, kaže dr. Stantić.

Govoreći pak o samoj proslavi Božića, dr. Marinko Stantić kaže kako je, budući da je Božić blagdan veselja, jasno da se vrijeme između večere i ponoći provodi uz zabavni program. Pri tom upozorava kako se posljednjih godina, promjenama događanja u svijetu, i u načinu proslave pojavio loš način slavljenja: a odnosi se na pucnjavu.

Kristovo rođenje je prekrasan događaj za čovječanstvo i zaslužuje bombastičan nagovještaj, ali postoje i puno bolja sredstva od petardi i drugih sličnih strojeva za nagovještaj ovog velikog događaja. Isto tako, kad se pretjera u veselju (kao kad se pretjera s vinom i sličnim pićima) ne koristi se pravi način za veličanje ovih događaja. Božić nije vrijeme za površnost ni za neprimjerena slavlja. Božić je vrijeme za duhovni rast i za zahvalnost na dolasku Gospodina. Sve u svemu, kulminacija veselja mora da je polnoćka. To zahtijeva duhovnu ozbiljnost i pokornost srca da bi se dobro shvatio taj događaj. Kako svećenik, tako i vjernici moraju dati adekvatan doprinos da bi ljudima približili Krista koji dolazi. Zbog toga, cijela liturgija (pjesme, propovijed...) mora biti pripremljena tako da pomaže čovjeku i dozvoljava mu bolje uranjanje u misterij koji se slavi. Znanje pastorala se sastoji od otkrivanja najboljeg i najrazumnijeg načina za ne davanje veće važnosti folklornom dijelu nego euharistijskom. Vjernici često više važnosti daju reprezentaciji (posebno ako u ovoj svečanosti sudjeluje i netko iz obitelji), nego duhovnom životu i poruci nošenoj ovim događajem, zaključuje naš sugovornik.

Radost obiteljskoga zajedništva

Kad se na nekim većim obiteljskim okupljanjima potegne pitanje proslave blagdana, velik je broj onih koji se s radošću prisjećaju svojega djetinjstva, opisujući način na koji se "nekada" slavio Božić i kako se cijela obitelj za njega pripravljala. Upravo stoga mnogi prevaljuju po tisuće kilometara kako bi došli k svojima da skupa proslave Božić. Kako se pak i na koji način mlade obitelji uspijevaju othrvati suvremenom potrošačkom mentalitetu koji redovito prati proslavu većih blagdana, saznali smo u obitelji Ivice i Vesne Sekereš koji imaju četvero djece. U njihovoj šestočlanoj obitelji Advent prolazi u radosnom iščekivanju Božića. Tata Ivica kaže kako se stalno o tom divani, pravimo vinac, a mama Vesna nadodaje kako se svi potrude naći koju šišarku i svijeće. Otac kaže da je molitva ipak glavni sastojak ovog vremena iščekivanja i da je to pravi cilj jer prenosimo na našu dicu ono što smo sami naučili u ditinjstvu. Najstarija kćerka Marija (13) voli praviti adventski vijenac i kaže da im nije teško rano ustati i ići na zornice. Naravno, odlazak na zornice ovisi o školskom rasporedu, ali uvik neko iz kuće iđe na zornice, nadovezuje se mama Vesna. U obitelji se prate dobra djela i bilježe, svake godine na neki drugi način, što često bude poticaj iz crkve. Jedne su godine upisivali "pluseve" u posebnu bilježnicu, jedne su stavljali "srca" za svako dobro djelo i tako pratili svoj duhovni rast. O nekoj materijalnoj pripravi ova obitelj ne govori jer se to čini onako kako je moguće u ovoj materijalnoj situaciji. Kako sami svjedoče, duhovni dio im je važniji.

Tko je kriv za moje nove cipele?

Različita istraživanja pokazuju da na čovjekovu potrebu za pretjeranom kupnjom, ili npr. opterećenost izvanjskim, utječe i njegovo psihičko odnosno duhovno stanje, jer prečesto želeći se izvana prikazati savršenim, nesvjesno pred drugima želi o sebi stvoriti nerealnu sliku. Želeći otkriti što se to zapravo događa u ljudskom mozgu, tj. što utječe na čovjekov izbor da nešto kupi ili ne, za odgovor smo zamolili diplomiranu psihologinju Jasnu Vojnić koja je to pojasnila na sljedećem primjeru:

Dražesna Engleskinja šeće prostorima shopping centra s elektrodama priključenim na glavu, dok istraživači pažljivo prate alfa i beta valove u njezinu mozgu. Dama se uspinje uza stube, njezini moždani valovi su ujednačeni, lagani te iste boje, ali u trenutku kad je uzela u ruke prekrasne, skupe cipele, valovi mijenjaju kretanje i u eksploziji boja padaju u slapovima na ekranu njihova računala. Može se vidjeti kako beta aktivnost na lijevoj strani mozga lagano opada. "Pogledajte samo kako je gospođa brzo donijela odluku o kupnji" - objasnili su promatračima. I uistinu, nekoliko minuta kasnije šarmantna Engleskinja izlazi iz trgovine s novim cipelama u vrećici. Što se dogodilo?

Odavno se zna da je lijeva hemisfera mozga logička i analitička, vrijedna pčelica koja se fokusira na jednu određenu stvar dok je desna hemisfera slobodna za "čulne" i "emotivne" stvari, kao što su boje, zvukovi, mirisi, lica,...

Pitate li se kad je koji "tim" u vašoj glavi odlučio hoćete li nešto kupiti ili ne? Svi smo skloni kupnju pripisati logici i razumu. Vjerovali ili ne, glavna motivacija kod donošenja odluke su osjećaji! Emocije stimuliraju um 3000 puta brže od razumnog razmišljanja. Iako razum stvara interes kod kupca za kupnju neke stvari, emocije su te kojima donosi odluku!

Ako malo pojednostavim, možemo jednostavno shvatiti na primjeru kupnje šampona. Šampon ne kupujemo samo radi pranja kose, već i da drukčije izgledamo i drukčije se osjećamo, te da nam novi miris pomogne da budemo svježi čitav dan. Automobili se ne kupuju samo radi prijevoza od kuće do posla, već predstavljaju i statusni simbol. Pri svakoj kupnji postoje neki osjećaji koji nas natjeraju da posegnemo za novčanikom. I sigurno, nakon što obavimo kupnju, nađemo razne razloge kojima logički podupiremo kupnju. Svi kupujemo stvari radi toga kako se osjećamo kad to kupujemo.

Možete odahnuti. Za sve je kriv dopamin! Odlazak u jedan dobar shopping centar može učiniti da se mozak preplavi dopaminom, hormonom zaduženim za osjećaj zadovoljstva. Kada kupujete, sve što vidite oko sebe je novo, a kada se nalazite pred nečim novim, probude se moždani centri koji su zaduženi za zadovoljstvo. Ono što dobijemo kao rezultat je "šoping ushićenje" koje je jednako ushićenju narkomana koji je uzeo dozu. Uspješno shoppingiranje kod prosječnog kupca dovodi do porasta pozitivnih emocija te se tako pozitivno odražava na rad mozga, srca i respiratornog sustava. Isti efekt postižu reklame koje pljušte sa svih strana i koje stvaraju vrstu požude, također izazvane lučenjem hormona.

Ioni koji potiču potrošački mentalitet traže načina potaknuti ljude da kupuju. Da bi to bilo nenametljivo i bezbolno ljude se hvata na osjećaje, čemu religiozni motivi mogu poslužiti kao idealna prigoda. Velika je u svemu tomu uloga medija jer premalo prate i naglašavaju duhovne sadržaje, dok s druge strane prenaglašavaju vanjštinu u koju se svakako ubraja i kupnja. Tako se ostavlja u javnosti slika koja nije potpuno realna te se na temelju toga stječe kriv dojam da za Božić vjernici vode brigu isključivo o kupnjii, jelu i piću.

Na nama je svakako da napravimo balans. Božićna kupnja sama po sebi nije loša. Loše bi bilo gledati jednostrano i zanemariti razlog zbog kojeg se sve to događa. Duhovna razina je ona koja je najveći "dobavljač" dopamina. Uostalom, čemu novi sat ukoliko nas ne budi na zornicu, čemu božićno drvce ako lampice ne gore u nama, čemu nove cipele ako nas ne dovedu do jaslica....