Zvonik

Početna

Arhiva

Duhovnost

O nama

Pretplata

Linkovi

Aktualno

Piše: Tomislav Žigmanov

(Neprimjećeno) petnaest ljeta Zvonika

U ovdašnjoj je hrvatskoj javnosti (skoro)* previđena činjenica da se ove godine navršilo 15 godina od izlaska prvog broja katoličkog mjesečnika Zvonik. Posljedice su to sljedećih činitelja - u zajednici još uvijek nije ozbiljnije ustrojena cjelovita samosvijest (lokalne perspektive su dominantne, izostaje racionalnost), javno očitovanje (samo)poštivanja je rijetko i skromno (nema proslava obljetnica, nagrađivanje je tek simbolično), u prostoru društvenosti prevagu odnose privatni interesi, a hrvatstvo se razumijeva i njime se upravlja na načelima kadgodašnjih obiteljskih zadruga (veliki broj je "jakih" pojedinaca a malo je zajedničkih pothvata). Katoličkoj crkvi u ovdašnjih Hrvata zna usto nedostajati sukladnih odgovora na izazove koji nisu usko vezani uz, istina primarno, njezino pastoralno poslanje, napose kada su u pitanju kulturološki aspekti djelovanja te odnos prema vlastitoj mjesnoj povijesti (ove godine u Bačkoj nije proslavljen jubilej 800 godina od osnutka Reda male braće, naših franjevaca, koji su imali odlučnu ulogu u vjerskom i narodnosnom životu ovdašnjih Hrvata, napose tijekom XVIII. stoljeća). U takvim, dakle, strukturalnim deficitima, koji uveliko određuju naš aktualni društveni i crkveni trenutak, možemo tražiti razloge za odsuće određenih praksi koje kao vidljive i postojane prepoznajemo u drugim zajednicama. Naravno, navedeno ne govori ništa protiv Zvonika i napora ljudi koji u njemu rade! Naprotiv, oni su dionici onih procesa koji rade na mijenjanju takvoga stanja. Također, to nisu dijagnoze koje nas trebaju onespokojiti niti nas baciti u očaj, već moraju biti osnova promjena na bolje i unapređenja ukupnih uvjeta i okolnosti u kojima kao narod i vjernici živimo! Sjetimo se u tom smislu riječi iz Evanđelja Istina će Vas osloboditi (Iv 8,32).

No, vratimo se našem "neobilježenom slavljeniku" i zapitajmo se u čemu je značaj Zvonika za hrvatsku zajednicu, te zašto je on značajan za nju. Prvo u odgovoru ističemo sljedeće: u ili preko Zvonika ona je ostvarila mogućnost vlastitog sebepredstavljanja, to jest samu je sebe očitovala u javnosti, što je po sebi uspjeh vrijedan hvale, osobito ako imamo na umu da se to počelo događati u teška vremena sredine devedesetih godina prošlog stoljeća. Pri tomu je, za razliku od nekih drugih medija na hrvatskom, to vlastito sebepredstavljanje u Zvoniku u kontinuitetu rađeno odgovorno, sukladno imperativima poslanja Crkve, novinske struke i vremena. Sjetimo se i ovoga puta ranog osvajanja interneta i vlastite internetske prezentacije Zvonika. Stoga vrijedi istaknuti kako je ono najdulje u kontinuiranome trajanju od medija na hrvatskom a po obimu objavljenih sadržaja je najveće.

Svojim je, pak, postojanjem sve one koji smatraju hrvatsku zajednicu za nešto mrsko, koji govore o njoj kroz prizmu mržnje ili je pak namjerno prešućuju, Zvonik razuvjerio svojom kristolikom prizmom govorenja - nadobudno sebecijenje koje je zaticao u okružju Zvonik je opovrgavao razumnom mjerom vlastitosti i blagonaklonim promatranjem i bratskim odnosom prema drugome. Isto tako, rekosmo već, nije se pristajalo na prešućivanje, pa je zahvaljujući opstojnosti i Zvonika hrvatska zajednica ostala neprešućena - i premda o njoj mahom nisu drugi govorili, ona je preuzela na sebe teret samogovorenja, te se tako očitovala kao zrela zajednica - zajednica koja može iz same sebe iznjedriti nešto što je i čini zajednicom: moć samogovora.

Svoje, pak, bogate i moćne rođake Zvonik je, bez obzira što su ih "pomagali" s 200 eura na godišnjoj razini, stidljivo ali dostojanstveno podsjećao da su im rođaci još živi, da se nadaju i očekuju daljnje održavanje odnosa te da traže jedan pozitivan prihvat u ozračju jednakosti i punopravnosti. I tu je Zvonik bio dosljedan. Za one koji su pobjegli, pardon otišli, iz bačkog zavičaja, osobito iz Subotice, u koju se još uvijek zaklinju, Zvonik je bio i ostao znakovita opomena te album požutjelih zavičajnih sjećanja - on im je opomena da njihovim bijegom nije i nas ovdje nestalo. Jer, ukoliko hoćemo vidjeti kakav je i koliki je značaj Zvonika za hrvatsku zajednicu moramo, čini se, priznati i sljedeće: putem je njega svjedočeno uvjerenje da se i kako se može osmišljavati taj tek navodni besmisao ovdje. To je, drugim riječima, onaj značaj koji hrabri i budi nadu da smisla ovdje unatoč svemu ima.

Za ovdašnje, pak, Hrvate Zvonik je značajan što je na sebe preuzeo časnu ulogu ne samo borbe u ostvarivanju prava na informiranje na materinjem jeziku nego i da piše o sebi samima prema kristočentričnoj mjeri u jedno teško vrijeme. Tako je on bio ponajbolji kroničar prije svega vjerskog, ali i kulturnog a često i društvenog života hrvatske zajednice u proteklih 15 godina. Stoga, tko bude posezao za pisanjem povijesti Hrvata na ovim prostorima u devedesetim godinama i u prvim godina XXI. stoljeća, taj će u Zvoniku naći obilje građe. Za njeg će Zvonik biti kao i za nas: nezaobilazan. Stoga se može zaključiti kako je Zvonik jedan posve ozbiljan katolički list koji izlazi u Subotici u izdanju Župe Sv. Roka i kojim je isprva vrsno ravnao glavni i odgovorni urednik vlč. Andrija Anišić a uspješno ga zamijenio mlađahni vlč. Mirko Štefković, koji se pojavljuje svakoga mjeseca u trećoj nedjelji, i to redovito, na jeziku hrvatskome te je bio i ostao jedini vjerski i jedini katolički list na hrvatskome u Vojvodini, kojeg radosno iščekuje i staro i mlado u svim mjestima. List je to u kojem pisaše skoro svo hrvatsko svećenstvo Subotičke biskupije kao i mnogi drugi, u kojemu se ne naviješta tek i samo Riječ, već se radi i na, kako netko reče, inkulturaciji, gdje se ne bilježi tek ono dogođeno ili događajno već i ono štivo meditativno, s porukom, s nagovorom, ono na Dobro upućujuće, zatim pastoralno, katehetsko, ali i crkvenohistoriografsko... To je, dakle, naš Zvonik - bogat u sadržaju a jednostavan u misiji dobročinstva. Da zaključimo, ovaj je list jedna od važnijih stanica u dugom nizu glasila na hrvatskom jeziku u Bačkoj na koji zajedničari, zbog svih navedenih ali i onih nenavedenih razloga, trebaju biti unajmanje ponosni. Ponosni, jer su čelni ljudi Crkve preuzeli na sebe odgovornu zadaću vlastitog sebepredstavljanja, u vrijeme i okruženju koji tomu nisu bili skloni, uspješno je realizirali, te tako u praksi očitovali uvjerenje da nada raste samo tamo gdje se u nadi i radi. Bez obzira je li se to slavi ili ne!

____________
* Samo Uredništvo osmjelilo se ovaj nesvakidašnji medijski pothvat obilježiti svečanošću u prosincu ove godine, što će svakako pridonijeti pozitivnijoj slici nas samih pred nama i pred drugima.

Međunarodna godina astronomije (MGA)

Piše: Goran Vilov

U divljenju Božjem stvaralačkom činu, ove smo godine svoj pogled podigli gore, u nebo. Nalazimo se u Međunarodnoj godini astronomije te ćemo i mi svoje razmišljanje usmjeriti u tom pravcu.

Što je astronomija?

Astronomija dolazi od grčkih riječi "ástron" (zvijezda) i "nómos" (zakon). U rječniku dr. sc. Vladisa Vujnovića za astronomiju stoji "znanost o pojavama na nebeskoj sferi i svemirskim tijelima, o postanku, razvitku, sastavu, gibanju i sustavima tijela".

Što je svemir?

Svemir je sve ono što nas okružuje. Tu se prvenstveno misli na sav prostor izvan našega planeta. Zanimljiva je riječ koju rabimo za to (svemir) ali s razlogom: sve ispunjava mir. I zaista, kao da diljem svemira vlada neobični mir i, dodali bismo, savršena harmonija. Sve se naime u svemiru odvija po strogo utvrđenim zakonima počevši od zvijezda (rađanje, život i smrt), kretanje nebeskih tijela... Astronomija je privlačna mnogima i zbog zakona koji vladaju svemirom ali i zbog ljepote koju nalazimo iznad naših glava. Pogledajmo samo fotografije našeg plavog planeta, njegove atmosfere, zanimljive strukture galaksija, veličanstvene prikaze planetarnih maglina, planete koji čine naš Sunčev sustav.

Međunarodna godina astronomije

Godina 2009. je proglašena godinom astronomije na 62. Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. prosinca 2007. gdje je donesena Rezolucija o tomu.

Ova inicijativa pokrenuta je s namjerom da sve stanovnike planeta Zemlje podsjeti na veoma značajnu ulogu astronomije u razvitku znanosti, tehnologije, obrazovanja i kulture, kao i da omogući postavljanje platforme za pravodobno i adekvatno informiranje javnosti o najnovijim astronomskim otkrićima. Godina 2009. je odabrana zbog značajne uloge, odnosno doprinosa Galilea Galileja (1564-1642) u astronomiji. U povijesti astronomije 1609. godina uzima se kao početak modernog doba u astronomiji, tj. početak šire promjene teleskopa. Galilej je na polju astronomije dao više otkrića. Uporabom teleskopa kojega je sam načinio otkrio je četiri najveća Jupiterova satelita, pla-- nine i kratere na Mjesecu. Astronomija je zanimljiva znanost jer nam pruža vrlo važne odgovore o postanku svega vidljivoga. U prvom redu misli se na svemir i na sve ono što ga ispunjava. Netko je rekao: Ako ne znaš gdje si tada ne znaš ni tko si. Zato je važno tada konzultirati i današnji doprinos astronomije kada razmišljamo o pitanjima porijekla svih tih galaksija, zvijezda, planeta, naše zemlje ali i nas samih. Zanimljivo je da elementi od kojih se sastoji ljudsko tijelo također postoje i diljem svemira. Netko je lijepo rekao: Svi smo mi potomci zvijezda. Promišljanje je u ovom smjeru svakako zanimljivo i izazovno i danas je astronomska znanost uistinu stasala kao jedan div koji se svim silama trudi dokučiti sve to što nas okružuje. Jedan od glavnih "alata" astronomije kojima se služi u svome cilju jesu teleskopi. Danas ih imamo velikih promjera i raznih vrsta: optički, infracrveni... Kompjutori su drugi važno sredstvo u astronomiji jer posjeduju izvrsne programe koji obrađuju veliki niz podataka o kretanjima i funkcioniranju nebeskih tijela ali i obrađuju fotografije koje stižu do nas i koje nam oduzimaju dah svojom ljepotom. Zašto obilježavamo Godinu astronomije i koji su joj ciljevi? Službeno se ovako navode:

1. Podizanje znanstvene svijesti kod široke publike
2. Promoviranje novih znanja/otkrića u astronomiji
3. Poticanje astronomskih institucija/ društava zemalja u razvitku
4. Moderni prikaz znanstvenika i znanstvene karijere
5. Svi vidovi socijalnog (astronomskog) umrežavanja
6. Predstavljanje znanstvenika
7. Poboljšanje formalnog i neformalnog obrazovanja
8. Očuvanje svjetske kulturne baštine - tamnog neba

Predviđeni projekti

U Srbiji, ali i u okolnim susjednim državama (pogotovo u Hrvatskoj), već dugo ima onih koji podižu astronomsku svijest. Usuđujem se reći da je jedan od najstarijih u našoj zemlji istraživalačko društvo Petnica: (http://www.petnica.rs), koja već dugo za učenike škola organizira seminare i tečajeve. Nadalje, veliki doprinos širokoj publici dao je doprinos kako web site "Astronomski magazin" (http://www.astronomija.co.rs) koji je prisutan od studenog 1998. do danas, tako i časopis "Astronomija" koji je izlazio šest godina.

Svaka je znanost vrijedna proučavanja dok je vođena jednim ciljem: spoznavanjem istine. Nastojmo svi mi dati dobar doprinos u ovoj MGA-e. Možemo npr. početi razmišljati o uporabi ekološke rasvjete koja bi nam omogućila vidjeti zvijzede na nebu (danas se iz gradova jedva naziru zvijezde zbog "svjetlosnog zagađenja"); mogli bi nabaviti za početak jeftini teleskop i promatrati kratere na Mjesecu, Saturnov prsten, Jupiterove mjesece...Vjerujte da sve to oduzima dah! Oni odvažniji mogli bi uzeti teleskop i digitalni fotoaparat i odvažiti se u astrofotografiji (astronomski amateri danas prave iznimno lijepe fotografije svemira!). Također, pođimo do nama najbliže zvjezdarnice i poslušajmo koje predavanje bilo tamo bilo u školi organizirano od strane naših nastavnika. Na tebi je da otkriješ svemir - geslo je poduhvata na koji nas potiče MGA. Za sam početak bacite pogled gore na ljepote vedrog noćnoga neba i divite se. /http://vilov.wordpress.com/; moj mali doprinos astronomiji). Očekujem vaš doprinos i upućujem vam astronomski pozdrav: "Vedro nebo!"

Uz 200-tu obljetnicu rođenja Ch. Darwina i 150-tu obljetnicu njegova djela "Postanak vrsta"

Piše: Dragan Muharem

Darvinizam i kršćanska vjera u Božje stvaranje

Ove se godine navršava dvjestota godišnjica Darwinova rođenja (12. veljače 1809.), a uz to, u znanstvenom smislu, slavi se još važnija obljetnica - sto pedeseta godišnjica prvog izdanja Darwinova najvažnijeg i najpoznatije djela Postanak vrsta putem prirodnog odabira ili očuvanje povlaštenih rasa u borbi za život (24. studenoga 1859.). Čak i danas, na sam spomen imena Darwin, u mnogima se budi nelagoda, suprotstavljeni i negativni osjećaji, koji su uglavnom rezultat predrasuda nastalih u povijesti ili iz nedostatnog poznavanja materije. Ova jubilarna godina, koja se u cijelom znanstvenom svijetu proslavlja ne samo na svjetovnim institutima nego i crkvenim (u ožujku ove godine na Papinskom Sveučilištu Gregoriani u Rimu održana je Međunarodna konferencija u povodu spomenute obljetnice), šansa je svima nama da upoznamo misao i djelo Ch. Darwina i revaloriziramo naše poznavanje, ne samo njegova rada već i teologije Božjega stvaranja.

I Subotica je imala prigodu sudjelovati u ovoj proslavi kroz "Dane Čarlsa Darvina", koji su se održali kroz nekoliko predavanja u listopadu ove godine. Kako sam i sâm prisustvovao na nekoliko predavanja, uz izvrsne izlagače i predavanja, iznio sam i kritiku zbog nedostatka filozofsko-teološkog doprinosa jer su, naime, većina predavača bila biolozi. Time je opsežni pogled na Darwinovu misao prilično reduciran jednostranošću predavača, što mi je i jedan od njih sam priznao. Zato neka ovaj kratki pregled Darwinove misli i crkvenoga stajališta bude skroman doprinos ovoj proslavi.

Polazišta problema

Često se susrećemo s fenomenom da ljudi koji su konfrontirani s pitanjima evolucije i sami postavljaju pitanja: je li Bog uistinu Stvoritelj? Jesmo li samo produkt evolucije? Očito je da ova pitanja nisu samo čisto akademska pitanja, već zadiru duboko u ljudski život, smisao ljudskoga življenja. Pitanja kao: Tko sam? Odakle dolazim? Kamo idem? Zašto sam tu? Zašto postoji nešto, a ne ništa? Što je smisao stvarnosti? Čemu, zašto sve to? Može li na ova pitanja odgovoriti evolucionist ili će reći da smo samo slučajna, prolazna točka u struji evolucije, nešto samo privremeno, prijelazno. Važno je npr. da živa bića nisu samo funkcionalna, nego i lijepa. Ali, zašto postoji lijepo, koje ne mora nužno biti svrhovito? U prirodi je mnogo elemenata stvarnosti koja je bez ikakve svrhe, ali čudesno lijepa. Odgovori na ova pitanja ne zadovoljavaju, manjkava su. A egzaktne znanosti ne mogu do kraja odgovoriti na ta pitanja, osobito ne mogu odgovoriti na ona najvažnija pitanja o prvim uzrocima pojava u svijetu i u društvu.

Do polovice 19. stoljeća držalo se i među biolozima naučavanje o konstantnosti vrsta, a u tom uvjerenju odrastao je također i Charles Darwin. Budući da je u shvaćanju njegova vremena vrijedio prirodoslovni izričaj da su vrste konstantne, koji je na nesretan način bio povezan s filozofsko-teološkim izričajem o stvorenosti svih vrsta, obaranjem dotadašnje prirodoslovne tvrdnje o nepromjenjivosti vrsta srušio se također i filozofsko-teološki izričaj o Božjemu stvaranju. Dakle, kad je Darwin otkrio da su vrste promjenjive, mislio je da mora napustiti i pojam stvaranja. Čini se da je Darwin izgubio svoju vjeru u Boga upravo zbog toga što je počinio tu veliku misaonu pogrešku.

Darwinova selekcijska teorija evolucije

Darwin je promovirao svoju selekcijsku teoriju evolucije u djelu O postanku vrsta pomoću prirodnog odabiranja (1859.). Darwinovu selekcijsku teoriju evolucije možemo shvatiti kao jedan proces u dva koraka. Prvi korak očituje se u stvaranju genetičke varijabilnosti putem mutacija, rekombinacija, itd., što je uglavnom stvar slučaja. Ovi procesi omogućavaju da se potomci uvijek pomalo razlikuju od roditelja, te nakon više generacija ova razlika može biti relativno velika. Drugi korak sastoji se u sređivanju nastale varijabilnosti posredstvom prirodnog odabiranja, ili selekcije. Tako među njima konkurencija postaje sve jača kako se pretvara u borbu za život (preživljavanje) u kojoj najviše izgleda da preživi i svoja svojstva preda svojim potomcima ima onaj koji je najbolje prilagođen nekoj životnoj okolini. Prirodna selekcija predstavlja sito koje između slučajnih promjena propušta samo one koje donose prednost i koje se mogu prilagoditi, a eliminira slabije prilagođene. Može se reći da slučaj stvara nered, prirodno odabiranje red; slučaj je besciljan, prirodno odabiranje usmjeruje. Na taj način slučaj i nužnost predstavljaju razvoj svijeta. Navedene dvije spoznaje o stvaranju genetičke varijabilnosti (varijacije) i selekcije (prirodnog odabiranja) dovele su do zaključka da su se svi razvojni procesi u prirodi odvijali i odvijaju od najjednostavnijih sve do kompliciranih i savršenijih oblika. Polazeći od ideje da sve živo proizlazi iz istog korijena, na što upućuju mnoge zajedničke osobine živih bića, sama se od sebe nametnula pomisao da i čovjek pripada u tu zajednicu živih oblika, te da se njegova vrsta "razvila" od neke druge životinjske vrste. Darwin kaže da on podliježe istim općim zaključcima kao i svako drugo živo biće. Sam Darwin, koji je bio čovjek skroman i oprezan, trijezan i u intelektualnom smislu čovjek nedvojbenog integriteta, držao se postrance od bilo koje vrste rasprava i polemika o evolucionizmu. Smatrao je da antikršćanska ili ateistička propaganda šteti duhovnoj slobodi, a kao istinski filantrop, nije želio povrijediti ničije religiozne osjećaje.

Ideološka zloporaba Darwinove teorije

Premda se u njegovom glavnom djelu O postanku vrsta samo jedna jedina rečenica izravno odnosi na podrijetlo čovjeka, čitatelji su znali da to sa sobom nosi mnoge važne konzekvence. Darwin je nakon objavljivanja djela odmah postao čuven. Mnogi radikali, slobodni mislioci, antiklerikalci i ateisti toga doba s oduševljenjem su prihvatili darvinizam. Može se reći da su druga polovina 19. st. kao i prva polovina 20. stoljeća pored velikog napretka znanosti dovele i do oholosti i arogancije ljudskog duha za koji se vjerovalo da može formalnim i kvantitativnim metodama, karakterističnim za prirodoslovne znanosti, dati odgovore na sva relevantna pitanja ljudske egzistencije. Tako je do izražaja došao znanstveni fundamentalizam ili scijentizam kao intelektualno ponašanje onih koji drže da je eksperimentalna znanost sposobna osi gurati čovjeku potpuno znanje, riješiti sve probleme, zadovoljavajući sve pa i čovjekove duhovne potrebe. Prelazeći izvan granica znanosti, niječe se bilo kakva vrijednost metafizike, a znanstveni rezultati se upotrebljavaju u političke ili ideološke svrhe, te im se pridaje važnost u jednom sasvim drugom kontekstu. Međutim, to više nije problem znanosti nego problem zloporabe znanosti u nekom drugom području.

Spomenuto je nekima poslužilo za "znanstveno" opravdanje materijalističke filozofije i marksističke ideologije komunizma, ali i nacizma. Najviši intelektualni napredak ostvario bi se definitivnim padom triju centralnih metafizičkih dogmi a to su: Bog, sloboda i besmrtnost. Darwinovu selekcijsku teoriju evolucije s oduševljenjem su prihvatili i veliki pobornici ateizma i antiteizma: Feuerbach, Marx i Engels. U Darwinovu naučavanju Marx je vidio potvrdu vlastitih shvaćanja. To ga je ponukalo na želju Darwinu posvetiti engleski prijevod jednog od svezaka svog Kapitala, što je ovaj uljudno odbio, smatrajući da antikršćanska ili ateistička promidžba šteti duhovnoj slobodi.

Ipak je darvinizam ušao u temelje marksističko materijalističkog svjetonazora. Veličanje borbe za opstanak i prirodnog odabira pretvorilo se u političkom svijetu u tri najveća zla dvadesetog stoljeća koja su zahvatila čovječanstvo: nacizam, fašizam i komunizam. Darwinistička načela često su se upotrebljavala za opravdanje najokrutnijih zločina dvadesetog stoljeća. Nacističko-fašističke zamisli koje nose u sebi rasnu politiku stoje pod snažnim utjecajem darvinističkih, ne i osobno Darwinovih zamisli, a najbolje se mogu vidjeti u Hitlerovu djelu Mein Kampf (Moja borba). Prema njegovom mišljenju prijeko je potrebno "selektirati", društvenim odabiranjem eliminirati sve slabe, nemoćne, duhovno ili fizički bolesne te, po njegovu mišljenju, niže rase kao što su Židovi, Slaveni i Cigani. Tako je teorija organske evolucije, koja se osniva na borbi za opstanak i prirodnom odabiranju, u Hitlerovu umu opravdavala uništenje čitavih rasa u svrhu "poboljšanja" preostalog dijela čovječanstva. On je opravdavao milijunska ubojstva i svoju politiku govoreći da time pomaže prirodno odabiranje i unaprjeđuje čovjekovo biološko stanje. Hitler je želio malo "pomoći" prirodi upravljajući izborom u borbi za opstanak. Kada priroda nije bila dovoljno brza u uklanjanju manje vrijednih rasa, on joj je odlučio ubrzati proces. Već spomenuti Karl Marx poslužio se Darwinovom teorijom, tako da još od Marxovog vremena, komunistička i antireligiozna propaganda počiva na najprimitivnijem darvinizmu.

Odnos crkvenog učiteljstva prema stvaranju i evoluciji

Budući da su se s raznih strana sve više čuli zahtjevi da Crkva treba više voditi računa o prirodoslovnim, tzv. pozitivnim znanostima, papa Pio XII. objavio je svoju encikliku Humani generis u kojoj je riječ i o "evolucionizmu" kao prirodoslovnoj teoriji koja ne isključuje pojam stvaranja, nego se protivi tzv. biološkom fiksizmu, tj. prirodoslovnoj teoriji koja zastupa stalnost vrsta. Dopušta se rasprava o porijeklu ljudskog tijela "iz već postojeće žive tvari", što znači da je moguća hipoteza kako je ljudsko tijelo genetički, tj. evolucijom vezano uz neku životinjsku vrstu. Što se tiče ljudske duše, koja nije predmet prirodoslovnih znanosti, ostaje nepromijenjen nauk Crkve da Bog izravno stvara svaku pojedinu dušu. Nadalje, zaključak je enciklike da su ljudske znanosti i sveta teologija nedovršene znanosti, pred kojima je toliko pitanja i otvorenih problema koje bi trebali nastaviti dalje istraživati u međusobnoj toleranciji i suradnji. Sve u svemu, naučavanje evolucionizma kao "ozbiljne hipoteze" je dopušteno.

Ivan Pavao II. upozorava da se Božje stvaranje u Bibliji u slikovitoj formi ne smije shvaćati doslovno. K tome, riječ je o bitku i biti, dakle o filozofsko-teološkim, a ne o prirodoslovnim izričajima. Svjestan kako je nanovo potrebno promišljati pojam božanskog stvaranja, jer se ne radi o jednom jedinom stvaranju na početku svijeta, Ivan Pavao II. kaže: "Sukladno riječima moga prethodnika (misli se na Pija XII. i njegovu encikliku Humani generis) ispravno shvaćena vjera u stvaranje i ispravno shvaćeno evolucionističko naučavanje ne suprotstavljaju se jedno drugome. Evolucija pretpostavlja stvaranje; stvaranje se u svjetlu evolucije predstavlja kao vremenski produženo događanje (proces) - kao 'creatio continua' - u kojemu Bog kao 'stvoritelj neba i Zemlje' biva očima vjere vidljiv." (L'Oservatore romano, 24. svibnja 1985.). Dok papa Pio XII. u svojoj već spomenutoj enciklici Humani generis (12. kolovoza 1950.) naučavanje evolucionizma smatra kao "ozbiljnu hipotezu" koju treba pobliže istražiti, danas, pedesetak godina kasnije, nove spoznaje daju povoda da u teoriji evolucije vidimo više od hipoteze.

Umjesto zaključka

Stara ekskluzivistička konstatacija: "stvaranje ili evolucija", gdje je jedno uvijek isključivalo drugo, pokazuje se kao neprikladna i kao takva se može odbaciti. Zbog toga možemo reći da Bog trajno stvara, a da se evolucija odvija kroz njegovo podržavanje živih bića u njihovoj bićevnosti (creatio continua) i kroz njegovo sudjelovanje s njima. Drukčije rečeno: živa bića su trajno u evoluciji, jer je Bog uvjet mogućnosti njihove egzistencije i njihovog djelovanja. Mogli bismo reći: stvaranje se događa u evoluciji. Ili: Bog se služi evolucijom kako bi oblikovao djelo stvaranja. Dakle, ne više "stvaranje ili evolucija", kako bi htio ateistički evolucionizam ili kreacionistički fundamentalizam, ali ni "kako stvaranje, tako i evolucija", gdje se govori samo o nekom "jedno pored drugoga", već stvaranje u evoluciji, a na taj način se izražava međusobna povezanost i isprepletenost jednog i drugog. Na kraju, možda bismo se trebali vratiti na početak. Ne govori li nam sa svom jasnoćom Božja riječ: U početku bijaše Riječ, a ne materija! U početku bijaše Logos, smisao! U početku stvori Bog nebo i zemlju!

Vjekoslav Bajsić, kršćanski evolucionist

Hrvatski teolog Vjekoslav Bajsić (1924. - 1994.) pripada onoj skupini teologa kojoj je stalo do toga da biološku evoluciju kao prirodoznanstvenu činjenicu dovede u vezu s transcendencijom. Njegova zanimljiva promišljanja o teoriji evolucije zavrjeđuju pažnju. U kontekstu Darwinove sheme odabiranja, Bajsić promatra Boga kao "transcendentalnog selektora". Razvoj prirode, prema njemu, izgleda kao neprekidno stvaralačko izricanje Božjega "da" stvarima. Tako zaključuje da Božja riječ nije samo stvaralačka već i "biralačka". Povijest spasenja, u cijelom Starom zavjetu, a onda i u Novom, ispunjena je primjerima Božjega odabiranja. U središtu svijeta i njegove povijesti Bog je sebi odabrao narod, i upravo na njega misli i zbog njega ravna cijelim svijetom. On je odabrao jedno pleme i drži se tog izbora, ali u tom plemenu naročiti Božji zahvat svaki put naznačuje izabranika: Bog sebi neprekidno izabire ljude kojima će povjeriti neko poslanje. Božje izabiranje nastavlja se u Crkvi do naših dana, a mnogima je poznata izreka kako je "mnogo zvanih, a malo odabranih".