Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 181
Riječ urednika
Meditacija
Advent 2009.
Aktualno
Intervju
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Kutak za katehete
Paulinum
Priča
Krščanski stav
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Upoznajmo Bibliju - Piše: mr. Endre Horváth

Poslanica Efežanima

"Uglaviti u Kristu sve - na nebesima i na zemlji"

Uvod

Poslanica apostola Pavla Efežanima, koju ovdje želimo predstaviti, ni u kom slučaju ne spada među najviše čitane apostolove poslanice. Uzrok tomu prvenstveno leži u samoj Poslanici: njezin visoki jezik i svečani stil čine je stranom današnjim čitateljima, a kitnjaste rečenice na probu stavljaju i najodlučnije čitatelje Biblije. Stajalište Poslanice jako odudara od većine Pavlovih poslanica, koje žele odgovoriti na konkretno pitanje zajednice kojoj je ona upućena. Najviše sličnosti ova Poslanica ima s teološkom sintezom Poslanice Rimljanima, odnosno stajalištem Poslanice Kološanima, u kojoj je istaknut sveobuhvatni značaj Isusa Krista. Usprkos svemu tome, moramo priznati da je Poslanica Efežanima sasvim neopravdano postala periferna i slabo čitana, jer se iza teško razumljivih formulacija nalazi pravo bogatstvo, koje na originalan način prenosi glavne točke Pavlovog učenja. Evo nekoliko misli, koje će nam pomoći da se približimo tom skrivenom bogatstvu.

Božji plan spasenja

Za bolje razumijevanje Poslanice Efežanima najbolji način je početi s analizom zahvalnog dijela s početka Poslanice. Prema antičkoj formi pisanja pisama, poslije pozdrava nastavlja se zahvaljivanjem, pohvalama, koje u ovom slučaju kratko izražavaju centralnu poruku same Poslanice: Objavu skrivenog Božjeg plana spasenja, ili kako stoji u Poslanici, Božje ekonomije. Skiciranjem Božjega plana spasenja Apostol prikazuje ključnu ulogu osobe Isusa Krista u čitavom stvorenju. U čemu se sastoji Božji plan spasenja koji obuhvaća i svijet i čovječanstvo? Zašto nas je Bog stvorio? Zašto je stvorio svijet? Koji plan ima s nama? "U njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim" (1,4) - odgovara Apostol. Prema Božjoj stvarateljskoj volji svaki čovjek je pozvan na svetost i život bez grijeha. Izvorni tekst koristi upravo onu riječ koju pripisujemo samo Bezgrješnoj Majci Božjoj. Prema Božjem planu svi moramo biti onakvi, kakva je Majka Božjega Sina. Ova svetost je ujedno i "posinjenje" u Isusu Kristu: moram biti u takvom osobnom kontaktu s Bogom, s Ocem, u kakvom se nalazi sam jedinorođeni Sin, u čijem posinstvu i mi primamo udio.

Nešto je međutim poremetilo taj iskonski Božji plan, a to je grijeh kojim ga je čovjek odbacio. Poslanici ovaj prekid nije nepoznat, jer ovako nastavlja: "u (Isusu Kristu), njegovom krvlju, imamo otkupljenje, otpuštenje prijestupa po bogatstvu njegove milosti" (1,7). Ovim riječima, međutim, jednom zasvagda postaje jasno da Bog nije dopustio da čovjekov grijeh spriječi Njegov plan, nego po svaku cijenu ostaje vjeran svom iskonskom zamislu. Otkupljenje zato nije samo brisanje grijeha, nego znači puno više: po njemu čovjek ipak postiže posinjenje, taj dar, koji mu je Bog oduvijek namijenio.

Veliki Božji plan je nutarnje jedinstvo stvorenog svijeta

Božje posinjenje međutim nije krajnji cilj Božjeg plana spasenja, već samo sredstvo za postizanje tog Božjeg plana. Krajnji Božji cilj je "Uglaviti u Kristu sve - na nebesima i na zemlji" (1,10). U ovoj rečenici svaka riječ ima svoj poseban značaj. Ona je opčinila mnoge crkvene oce počev od Ireneja, preko Origena, pa sve do Augustina. Ustvari, ta rečenica im je dala tračak ideala zajedništva i jedinstva svega stvorenoga. Ideal takvog zajedništva, svijetu punom podjela i neprijateljstava, može dati samo Bog.

Na koje zajedništvo ovdje misli sveti pisac? Možemo ovdje pomisliti na velike vizije proroka Izaije: hodočašće svih naroda svijeta koji su našli mir i zajedništvo na Sionu, na Božjem brdu (Iz 2) i opis mesijanskog mira, čiji blagoslov zrači i na samu prirodu (Iz 11). Međutim, Pavao ovim svojim iskazom označava nešto još veće, a to je zajedništvo u Kristovu planu spasenja. To nisu samo mir i harmonija, nego to doslovno znači biti jedno, što se ostvaruje u Kristovom mističnom tijelu, u Crkvi: "ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni" (1 Kor 12,13). Nije Božji plan samo postići osobni spas, osobno "posinjenje", već po tome doživjeti to zajedništvo u Crkvi, za koju se Krist molio na posljednjoj večeri: "da budu jedno" (Iv 17,21). Božji plan spasenja ide još dalje, on nije puko doživljavanje idealnog zajedništva, jer se ono može završiti na njegovu umišljanju, već taj plan želi Crkvu koja je svjesna kako njezino poslanje završava tek onda kad u ljubavi obuhvati sve "što je na nebu i na zemlji".

Kakvu kršćansku svijest možemo iščitati iz ovih riječi? Po shvaćanju te svijesti, poslanje Crkve ne sastoji se samo u tome da bude oruđem zajedništva svih ljudi jednih prema drugima i prema Bogu, nego i u uključivanju svih nebeskih vlasti - tu se ubrajaju i anđeli - u Crkvu. Bog je, naime, po Crkvi objavio svoje od vijeka skriveno otajstvo Vrhovništvima i Vlastima na nebesima (3,9-10). Ovo čudesno zajedništvo koje je Bog namijenio svojoj posinjenoj djeci poput baštine živi samo u nadi. U ostvarenju toga plana, Bog računa i na nas, svoju posinjenu djecu, koja u ostvarenje ovog uzvišenog i nadljudskog zadatka ne kreću praznih ruku, već opečaćeni obećanim Duhom Svetim (1,13).