Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 181
Riječ urednika
Meditacija
Advent 2009.
Aktualno
Intervju
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Kutak za katehete
Paulinum
Priča
Krščanski stav
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Duhovnost - Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD

Molitva(10)

Meditativna molitva (3)

Nastavljamo naše razmišljanje o meditaciji kako ju predlaže spis Oblak neznanja, što smo započeli u prošlom broju Zvonika. Sredstva koja nam stoje na raspolaganju u kršćanskoj meditaciji, jesu držanje tijela i disanje. Kršćanskom načinu mišljenja odgovara da i tijelo stavimo u službu religioznoga, što se događa već i u liturgiji. I tijelo pripada čovjeku, ništa manje nego duh, i moraju se zajedno posvetiti. U kršćanskoj duhovnosti dogodit će se obrat u pogledu shvaćanja odnosa između tijela i duha. Dok se u prijašnjim vremenima tijelo smatralo zaprekom za aktivnost duha, danas se tijelo i duh vide više kao cjelina. Postupno se shvaća da se jedno od drugog ne daju potpuno odijeliti.

Proboj kroz "Oblak neznanja"

"Oblak neznanja" nudi metodu razmatranja o skrivenom poticaju ljubavi prema Bogu. Htjeti Boga ljubiti zaista nije lako. Neusporedivo je teže Boga ljubiti nego o Bogu misliti makar i s najizošrenijim umom. Jer to je potpuna ljubav koja isključuje svaki drugi motiv. Način razmatranja koji se do tada vršio, bio je dobar i čovjek bi pogriješio kada bi pomislio da može dospjeti do kontemplacije ako joj ne bi prethodila kršćanska meditacija o vlastitoj bijedi, o patnjama Kristovim i Božjoj velikoj dobroti i uzvišenosti. Pisac "oblaka" kaže: "Ipak dolikuje svima, koji su se dugo vremena vježbali u meditaciji da je napuste i da je gurnu ispod Oblaka zaborava i da je tamo zadrže, ako se žele probiti kroz Oblak neznanja koji stoji između njih i njihova Boga" (str. 32). To znači da se čovjek za vrijeme meditacije ne treba dulje vrijeme koncentrirati na predmet razmatranja ili neku misao koja mu se javi, već se treba suočiti s ničim, s ništavilom, gledati u potpunu tamu. Možda će se netko uplašiti da takvo ponašanje ne spada više u okvire kršćanske meditacije. Tada treba razgovarati o tome s nekim tko ima iskustva u duhovnom životu, a posebno u molitvi. Ako čovjek ni tada ne svlada ove poteškoće, ne treba stvar požurivati. Može se još uvijek zadovoljiti meditacijom na tekst iz Svetoga pisma kako je prije rečeno.

U "tami" se već nalazi ono što čovjek traži

Prije ili kasnije, meditant će dospjeti u stanje potpune tišine, praznine ili tame. Stigne li tamo, treba ostati i ne brinuti se ni oko čega. Sve što slijedi razjasnit će se samo po sebi. U svakom slučaju treba stalno imati na umu, da se mora prodrijeti kroz oblak neznanja ako se želi stići do neposrednog iskustva Boga. Bolje je i do kraja života ostati u oblaku neznanja nego nikad ni ne dospjeti u njega. Ivan od Križa to naziva "noć duha", kojoj prethodi "noć osjetila". Radi se čišćenju ili dovođenju u red osjetilnih žudnji ili strasti, onom što se u užem smislu naziva askezom. O askezi sam pisao u novoj Subotičkoj Danici, kalendaru za 2009. godinu. To "osjetilno" ne treba biti uništeno, nego podređeno duhu i posljednjem cilju čovjeka. Normalno, čovjek mora proći kroz čišćenje ako želi stići u duboku molitvu. Ako je čovjek znatno uznapredovao na putu molitve, mora biti svjestan da je on samo čovjek, da ima i osjetilni život i neprestano paziti na to da ne učini krivi korak. Utješno je za njega da ga upravo ovaj način meditacije sve više oplemenjuje mada on toga nije svjestan. To je "pasivno" čišćenje o kojem "Oblak neznanja" izričito govori, kao i o nesavladivim poteškoćama u tim nastojanjima. Što se čovjek više trudi "upoznati i osjetiti svoga Boga, on osjeća da mu to ne uspijeva jer nalazi da je to znanje i osjećanje ispunjeno i obuzeto smrdljivom krpom onog što je on sam po sebi… pa tako čovjek gotovo poludi od muke" (str. 75). Tama biva sve dublja i naizgled neprobojna. Usput slabi i nada da će se jednom doći do kraja, tamo gdje je svjetlost, dok na kraju sasvim ne iščezne. Izgleda da je to preduvjet da se ona konačno ispuni. Tada je čovjek bačen unatrag u "tamno motrenje" o kojem govori Ivan od Križa. Unatoč tome, ne smije se očajavati, jer u tami je ono što on traži već tu, mada čovjek još nije u stanju to prepoznati. U svezi s tim "Oblak neznanja" govori o "slijepom osjećaju ljubavi prema Bogu". Ljubav je slijepa jer se ništa ne vidi, ali ima veliku snagu koja je u meditaciji djelatna i koja ne bi smjela nedostajati. Takva meditacija ne ide više u širinu, nego samo u dubinu. To je put poniranja koji vodi do dna duše, gdje više nije moguće nikakvo razlikovanje. Da bi se stiglo onamo, moraju se ukloniti sve prepreke. Prepreke su neuredni nagoni u čovjeku. Tako dugo dok čovjek ovisi makar o jednoj neurednoj sklonosti, put je blokiran i zapriječen. Meditacija sada više nema zadaću razmišljati o stvarima, već uklanjati zapreke i žarišta smetnji na putu u dubinu duše. Pa, ako netko pritom nikad ne bi stigao do žuđenog svjetla, bio bi obogaćen meditacijom, i to više nego kad bi ostao kod predmetne meditacije ili bi čak zbog zdvojnosti sasvim odustao od meditiranja. Ali on prima još veću utjehu, a to su neočekivane spoznaje koje bljesnu kao svjetlo iz tame. Ti bljeskovi svjetla dolaze uvijek neočekivano.

Poniranje do dna duše

U meditaciji postoje usmjereni protoci misli. Meditacija ima karakter mišljenja i volje. U postupku poniranja to postaje drugačije upravo na ovoj završnoj točki. U poniranju meditacija nije koncentrirani čin. Meditativno se mišljenje događa ovdje bez aktivne svijesti i ne uključuje voljne doživljaje. Unatoč tome, meditativni tijek je upravljen na predmet, ali na drugi način nego kod predmetne meditacije. Unutarnje gledanje ili gledanje slika je gledanje u tamu, ali nije gledanje tame. To je gledanje u kojem se ništa ne vidi, ali to nije gledanje ničega. U tami u koju se gleda i u procesu negledanja, istovremeno je uvijek sadržana mistična prisutnost. To je ono što Ivan od Križa naziva "tamnim motrenjem", odnosno, da se u toj tami već nalazi božanska svjetlost, ali nju čovjek još ne može zamijetiti, jer razum još nije dovoljno očišćen. U svezi toga "Oblak neznanja" kaže: "Ne brini se oko toga ako tvoja osjetila ne mogu shvatiti to ništa… Ono je, naime, toliko uzvišeno da se ništa od toga ne može pojmiti. To ništa se bolje može osjetiti nego vidjeti, jer ono je sasvim slijepo i sasvim tamno onima koji ga tek pogledaju. Ipak, istini za volju, dušu koja to osjeća više zasljepljuje obilje duhovnog svjetla nego što bi moglo biti bilo kakva mraka ili nedostatka tjelesnog svjetla" (str. 85). Iz rečenoga proizlazi da je Bog prisutan iako ili baš zato kad čovjek ne misli na njega voljno. To je duboko kršćanski meditativni stav i to u uzvišenijem smislu nego što mi običavamo njegovati u svojim mislima. Prirodno je i odgovara našoj ljudskoj osjetilno duhovnoj prirodi da Boga kao počelo i posljednji cilj pokušavamo shvatiti ponajprije svojim pojmovima i predmetnim mišljenjem i da prema njemu usmjerimo svoje misli i djelovanje. Pritom ne smijemo zaboraviti da mi na tom putu ne možemo Boga dodirnuti u njegovoj biti, jer je Bog nadpojmovan. Ako želimo ući u Božji bitak, moramo naj-prije ući u potpunu tamu. Samo u toj tami možemo ga donekle dotaknuti ili gledati onoliko koliko je u ovom životu uopće moguće.
(nastavlja se)